Ideologija ili mišljenje

Autor 20.2.2011. u 03:15

Ideologija ili mišljenje

U našem jeziku, kao i u latinskom, famozni Descartesov stav mislim, dakle jesam (cogito, ergo sum) nema eksplicitno navedenu ličnu zamjenicu. U većini evropskih jezika nije tako. U francuskom proishodi ta ishodišna i temeljna teza moderne filozofije iz lične zamjenice i glasi: Je pense, donc je suis. Ja mislim, dakle ja jesam. Descartesova je misao dakle jasna i razgovijetna, takva kakvu je vazda zahtijevao od filozofske misli. Ja mislim, dakle ja jesam, a ne mi mislimo, dakle mi jesmo. Mislim vazda u jednini, u prvom licu, nikada u množini, nikada kao masa. Masa ne misli. Masa u najboljem slučaju djeluje. Ukoliko mislim, dakako u filozofskom smislu riječi, mislim u jednini. A to ne znači drugo nego da mislim vlastitom glavom i da sam kadar izdržati usamljenost. Niko ne može misliti za mene ili umjesto mene. A upravo to od nas zahtijevaju različite ideologije i/ili teologije.

Misliti znači misliti vlastitom glavom, misliti neovisno o različitim ideologijama, kolektivnim predstavama i naslijeđenim misaonim uzorcima. Misliti znači odbaciti sve prepreke koje nam priječe dostup do stvari samih, do toga da stvari ugledamo takve kakve jesu, kakve nam se pokazuju same po sebi ili od sebe, a ne kakve nam ih prikazuju drugi. Među te druge spadaju i svi bivši filozofi, svi prošli pa i postojeći teoretičari, uključujući i njihove škole. I tu nema nikakvog ”rečeno nam je”, odnosno od onoga što su nam drugi rekli možemo prihvatiti kao svoje jedino i samo ono što nam se samo pokazuje, što nam je dato kao evidentno, što je razgovijetno u tome što jeste i kako jeste, što nam se pokaže i pokazuje kao stvar sama.

Pri tome je važno naglasiti da same stvari nisu stvar sama. Stvar sama u kvalificiranom smislu riječi jeste jedino i samo – bivstvovanje. Bivstvovanje je ono bez čega uopće ništa ne bismo vidjeli. Bez bivstvovanja same stvari ne bi mogle zasjati u svjetlosti svijeta. Nedostajao bi im sjaj privida (Schein), ne bi mogle postati fenomen (phainomenon), kako su stari Grci nazvali stvar koja se sama od sebe pokazuje.

To su iskusili grčki filozofi već na početku filozofije. Platon i Aristotel, naime, izvorište filozofije prepoznaju upravo u čovjekovom, odnosno našem čuđenju nad tim da stvari uopće jesu, da imaju bivstvovanje. Filozofija započinje fenomenološkom začuđenošću nad čudom bivstvovanja. Zašto fenomenološkom? Jer se svakidašnja svijest zaustavlja samo kod samih stvari, a samu stvar, dakle bivstvovanje, obično previđa. U brizi za svakidašnje stvari zaboravi se (za)čuditi nad tim da te stvari uopće jesu, da imaju bivstvovanje. Fenomenološki način mišljenja izričito se otvara tom čudu nad čudima: da stvari jesu, da imaju bivstvovanje. I stoga obična, svakidašnja svijest u fenomenološkoj začuđenosti nad čudom da stvari jesu vidi nešto neuobičajeno i stoga čudacima svojstveno. Iz začuđenosti nad bivstvovanjem svega bivstvujućeg proishodi izvorno značenje grčke riječi philo-sophia. Tu riječ obično prevode kao ljubav spram mudrosti ili znanja. Doslovno nije riječ o drugome do rado-znalosti ili ljubo-pitljivosti. Jer gdje nema ljubavi prema pitanju, sve zastaje. Gdje nema ljubopitljivosti, nastupi opravdanje već zauzetih stavova. Bez pitanja stavovi postaju predrasude, predrasude ideologija, ideologija se pretvara u mržnju drugoga i drukčijeg, a mržnja vazda vodi – smrti. Na ovaj ili onaj način.

Drugim riječima, ljubiti, to je u fenomenologiji sve. Početak početka, ishodište bez kojega ne možemo ništa započeti. Ljubiti sve i svaku stvar, svako bivstvujuće u njegovom bivstvovanju.

Fenomenolozima je stalo prije svega i iznad svega do bivstvovanja stvari. Nije im stalo niti do mijenjanja niti do interpretacije, tumačenja stvari, nego do razumijevanja bivstvovanja svijeta, tačnije rečeno, do razumijevanja bivstvovanja čovjeka u svijetu. Ne nosi ih znati-željni, saznajno-teorijski, niti praktički, polit-ekonomski interes. Slijedili su i slijede ljubo-pitljivost, ljubopitljivost koja je na izvorištu filozofije i u srži umjetnosti. Otuda blizina fenomenologije i umjetnosti. Fenomenološka ljubopitljivost, naime, ne znači prisvajanje (niti teorijsko niti praktično), nego dopuštanje stvari. Znači povratak ili obraćanje stvarima samim. Uključuje približavanje stvarima, ali samo do one granice dok ih – zbog prevelike blizine – još ne ugrožavamo u njihovom bivstvovanju. Jer preveliko približavanje znači nasilje nad stvarima, nad svakim drugim i drukčijim od nas.

Edmund Albrecht Husserl, otac fenomenologije, početkom 20. vijeka na sve misleće adresirao je poziv Zur Sache selbst, k stvari samoj, dakle k stvari koja mi se pokazuje neposredno kao ona sama: u svojoj živoj nazočnosti, odnosno datosti. Naglasak je na tome da se stvar sama pokaže, i u tom času postane fenomen, upravo meni. Meni kao ja, nosiocu svijesti.

Husserl je za života uglavnom pisao. Iza njega je ostalo više od 40.000 stenogramom ispisanih stranica koje je 1938. godine, dakle malo prije početka Drugog svjetskog rata, avanturistički iz Njemačke u belgijski grad Leuven prebacio mladi franjevac Herman Leo Van Breda, gdje se i danas čuvaju u istraživačkom centru ustanovljenom posebno u tu namjenu.

Husserl je rođen 8. aprila 1859. u Moravskoj, u Prostejovu (njemački: Prossnitz), u mjestu koje je gotovo stotinu godina živjelo u zaboravu na filozofa koji se u njemu rodio. Recimo usput kako je Husserla njegovo djelo Logička istraživanja učinilo poznatim širom svijeta, ali mu istovremeno nije bilo dovoljno za profesuru u Göttingenu. Pozicija moći se i ovaj put potrudila da bagatelizira tuđi rad i zakoči napredovanje neprihvaćenom kolegi.

Husserl je bio Jevrejin koji je u 27 godini konvertirao u kršćanstvo (protestantizam), ali je sve do smrti ustrajao na tome da je njegova pozvanost prije svega i iznad svega filozofska, odnosno fenomenološka: po zakonima autonomnosti mišljenja, slobodno, neograničeno, nikakvim autoritetom ograničeno ili zapriječeno proučavanje svega što jeste. Nema dakle marksističke ili kršćanske filozofije. Postoje marksistički i kršćanski pogled na svijet, postoje komunistička i katolička ideologija, ali filozofija kao filozofija jeste ono što jeste i ništa drugo: čista filozofija. O tome lijepo svjedoče Razgovori s Husserlom što ih je od 1931. do 1938. zapisivala Adelgundis Jaegerschmidt, katolička redovnica benediktinka koja ga je njegovala u Freiburgu. Između nje i Husserla razvilo se tijesno prijateljstvo. Sestra Adelgundis stalno se nadala da će Husserla preobratiti na katoličanstvo, na što joj je on išao maksimalno uz dlaku, ali što se tiče svoje predanosti filozofiji kao autonomnoj znanosti nije nimalo popustio. Niti na samrtnoj postelji. Sedmicu dana prije smrti, 26. aprila 1938., Husserl se, iskren i pošten do kraja, neće bojati poreknuti Boga, naime u fenomenološkom smislu riječi: ”Bog mora biti kod mene, ali ja ga ne osjećam”. Nije osjećao Boga kao biće ponad čovjeka i nije osjećao Boga koji se autoritativno razotkriva čovjeku. Biblijski Bog je za Husserla prema spolja projicirano čisto Ja, dakle religiozno uprizorenje i ispostava toga Ja kao apsolutnog subjekta svijeta fenomena, kojemu se kao takvom, kao čistom može približiti samo filozofija kao čista fenomenologija. Filozofsku poštenost ili poštenost razuma nije moguće nadomjestiti religioznom poštenošću ili poštenošću srca. Filozof mora ustrajati na svojim kriterijima!

Godine 2000. prilikom stogodišnjice pojave Logičkih istraživanja otkrivena je spomen ploča u gradskoj vijećnici Prostejova u čast velikog filozofa. Prigodni govor je održao češki filozof, bivši disident i političar Jan Sokol. Ukazao je na trostruko Husserlovo nepostojanje u rodnom mjestu. ”Za češke nacionaliste nije postojao jer je govorio njemački, za naciste nije postojao jer je bio Jevrejin, a za komuniste nije postojao jer je kao filozof bio idealist”.

Posrijedi je identična volja različitih (lijevih i desnih) ideologija da ne postoji neko ko se ne uklapa u njihove zadate okvire. Moguće je na taj način biti i misliti i – ne postojati. Ideologija je volja za svijetom u kome ne postoje nejasnoće, iznenađenja, neočekivano, slobodno… Njoj su ljudi suvišni, mnogi ljudi. Ne podnosi razlike, ne prihvaća drugog i drukčijeg. Ideologija je zamor jednakog. U njoj je sve jednako i sve dosadno. Sve se vječno vraća i ništa se ne razumije. Općenito uzevši, ideologija služi stvari volje, a ne stvari mišljenja. Štaviše, ona guši, paralizira i onemogućuje svaki misaoni pokušaj. Ne samo što ne otkriva nego ona čak i prikriva ono što zaista jeste.

Ali kad se digne ideološka magla, svijet dobije drukčiji oblik. Tad otkrivamo da ima više ljudi, da svijet nije nastanjen Čovjekom nego ljudima. Širina se i dubina života ne mjeri brojem uklonjenih ili prekriženih ljudi čiji život i rad osuđujemo u ime ove ili one Ideje ili Boga, nego brojem onih koje vidimo i čiji život i rad poštujemo usprkos svim razlikama. S Lévinasom, filozofom alteriteta par excellence, možemo zaključiti: ”Jedina stvar koja nas čuva od ideologije jeste nadzor nad općim, polazeći od pojedinačnog”.

Peščanik.net, 19.02.2011.

Autor 20.2.2011. u 03:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija