IDIOKRATIJA, VLADAVINA GLUPOSTI

tačno.net
Autor 26.8.2014. u 10:47

Izdvajamo

  • Diktatura gluposti s vremenom prerasta u proces zaglupljivanja društva, učvršćujući temelje u institucijama države koje joj postaju istovremeno bedem odbrane, spomenik i hram. Što takvo vrijeme u društvu duže traje, stanje moći prerasta u nadmoć, koja u sebi nosi i artikuliše doslovnu zakonsku prisilu, dok na drugoj strani - nemoć sukcesivno prerasta u apatiju i gubitak svakog interesa za društvene (ne)prilike, koje se prije mogu definisati stanjem opšteg ludila, stanjem idiomanije.

Povezani članci

IDIOKRATIJA, VLADAVINA GLUPOSTI

Foto: Ilustracija

Piše: Hamdo Čamo

Idiokratija je diktatura gluposti. Ona se može opisati “stanjem moći gluposti manjine u nemoći većine”. Stanje vladavine gluposti nad pameću, stanje je vladavine gluposti nad zakonima logike i racionalnog, vladavina je u kojoj na vlast dođe manjina koja postaje toliko moćna, da je većina prisiljena u svojoj nemoći živjeti u takvom društvu i okruženju u kojem vladaju protivno zakonitostima logike nesretno uspostavljeni zakoni, omogućavajući vladavinu gluposti u postizanju egocentričnih i egoističnih ciljeva manjine, po bilo kojem cilju i osnovu. Diktatura gluposti s vremenom prerasta u proces zaglupljivanja društva, učvršćujući temelje u institucijama države koje joj postaju istovremeno bedem odbrane, spomenik i hram. Što takvo vrijeme u društvu duže traje, stanje moći prerasta u nadmoć, koja u sebi nosi i artikuliše doslovnu zakonsku prisilu, dok na drugoj strani – nemoć sukcesivno prerasta u apatiju i gubitak svakog interesa za društvene (ne)prilike, koje se prije mogu definisati stanjem opšteg ludila, stanjem idiomanije. U idiokratiji moćnici postaju supermoćnici, a nemoćnici njihova suprotnost. Procesi u kojima se gube veze između društvenih interesa i društva olakšava stvaranje posebne forme državnog aparata i uprave koja se zajedno sa onima na vlasti naziva idiokratijom. Nemoćnici, silom prilika – služeći sistemu u sistemu – i sami postaju aktivni dio sistema, te se zbog osjećaja krivnje i saučešništva teško u javnosti pojavljuju kao protivnici istog. Nepoznanica ostaje, kako je uopšte moguće da se na noge osovi takav način državne forme i vladavine, koja u principu nastaje pukim sticajem okolnosti – trenutkom vremena, šire posmatranog – a onda i sveopštim stanjem duha u društvu, kao plodnim tlom razvoja nakaradnih oblika i sistema društvene vladavine, do uspostave klasične diktature.

Društvo i država funkcionišu po ustaljenom principu, kako se pojedinac odnosi prema društvu, društvo se isto tako odnosi prema pojedincu. Kako u idiokratiji postoji duboki jaz interesa struktura koje vladaju i apatičnog pojedinaca nezainteresovanog za pitanja upravljanja državom, i kretanja u društvu ne mogu ići drugačije, već ista postaju surealni lančani proces sveukupnih društvenih uzroka i posljedica. Tako, političke odluke dovode u pitanje ekonomske, a one opet dovode u pitanje druge društvene odluke, tokove i pravce čime se zatvara začarani uzročno-posljedični krug sa beskrajnom vrpcom opterećenom gomilom nepovjerenja i optužbi koja društvo ne vode putem poboljšanja i napretka, već nazatka i stagnacije. Uzroke treba tražiti u zakonskim i ustavnim temeljima, koji ako nisu kvalitetno utemeljeni isti kolidiraju sa čuvarima temelja, odražavajući se principom automatizma na sigurnost, na demografsku sliku društva, kvalifikovanost migracijskih struktura, sistem socijalne zaštite, nezaposlenosti, potom na kvalitet pa i samo zakazivanje sistema obrazovanja i ne samo njega. Mada se idiokraija u javnosti često objašnjava i kao „vladavina glupih“, to ipak nije slučaj. Vrijedna je čak hvale umješnost onih koje većina smatra glupima, na žalost, postepeno uviđajući da su sami upali u klopku i uspjeli postati ono, što su vjerovali za druge. U idiokratiji ne vladaju ‘ništa manje luđi i pametniji’ od prosječno znanjem opremljenih članova društva. Istina, može biti riječ o malim i velikim, ipak sposobnijim članovima društva, ali nikako o budalama i idiotima. Parlament države se u momentima može nekome učiniti ‘ludnicom i mjestom luđaka’, to parlament nikako nije. Iako tako može izgledati, ipak je riječ o predstavnicima izabranim od strane naroda iz vlastitih redova. Prije svega može biti riječ o uređenom kaosu, koji logično teži da se otme svakoj kontroli. Ukoliko mehanizmi kontrole vlasti ne postoje, društvo se kreće poput automobila na nizbrdici bez kočnica i prijeti mu nesreća i opšti kolaps. U jednom takvom stanju i situaciji, uopšte pričati o perspektivnosti društva i društvenog napretka, samo po sebi je idiotizam koji se ciljano koristi prije svega radi zadržavanja stečenih pozicija.

Na ovom mjestu treba podsjetiti na činjenicu da širom svijeta postoji niz moćnih grupa kojima je cilj stvaranje dirigovane anarhije i planiranog kaosa, djelomično poznatog iz svijeta tehnologije, medija i ekonomije, iza kojih se u pravilu uvijek krije interes. Najbolji primjer opšteg, ali i medijskog zaglupljivanja društva je izvrstan film “Idiocracy” Judge Mikea (2006), koji u svom filmu prikazuje kako će izgledati američko društvo nakon pet stotina godina. Tvorac teorije o idiokratiji krajem XVIII i početkom XIX st. je sam utemeljitelj i predsjednik SAD, Džordž Vašington, čiju teoriju je iz njegovog ugla također interesantno pročitati i proučiti. Prepoznavanje procesa i oblika pomenutih interesa za koju društvo u cjelini nije zainteresovano, dobija se iskustvenom praksom i kvalitetnim obrazovanjem koja pojedincima, potom i društvu daju dovoljno znanja i spoznaja kako – osim samostalnog načina razmišljanja – mogu uspješno da se odupru takvim procesima, prije svega odnosima interesa, moći i odlučivanja. Idiokratiju ne čine opakom samo idiokrati koliko posljedice iracionalizma idiomana, idiokratopoklonika, zagovornika i vjernih sljedbenika vladavine gluposti u kojoj je radi vlastitih interesa dobro došlo sve osim implementacije zdravog razuma i mudrosti, nužno neophodnih sposobnosti i uslova za napredak i prosperitet društva uopšte.

tačno.net
Autor 26.8.2014. u 10:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija