IGRAČI, JEBIGA, NE LETE!

Ivo Anić
Autor 22.6.2016. u 09:03

IGRAČI, JEBIGA, NE LETE!

U trenutku dok pišem ovaj tekst nije mi poznato što će se točno dogoditi i hoće li se bilo što dogoditi osim nogometa u Bordeauxu večeras iza dvadeset i jedan sat. Vijesti koje prenosi ulična pošta u Splitu kontradiktorne su i u rasponu od onih manje logičnih do sumanutih. Novinari željni senzacije nasijedaju na takve „patke“ iz splitskih kafića i sve se relativno već zna, u tridesetoj jedan pripadnik Torcide kojeg će povijest te navijačke skupine slaviti kao heroja, trebao bi utrčati u teren i napasti suca. Sa sektora C, govore upućeni, u trideset i petoj minuti poletjet će točno dvadeset i tri baklje i dva topovska udara. Desetine navijača splitske Torcide od jučer su u Francuskoj i teško da će biti mirni, pjevati hrvatske budnice i sa veteranima domovinskog rata veličati svetu patriju. Jebiga. Tako stvari stoje i to je naša realnost, ako ste mislili da ću mudrovati kako je očekivano, kako ih razumijem jer sam i sam navijač prevarili ste se, ovaj tekst namjenjen je mojim adolescentima. Činjenicom da sam otac ( komada dva) torcidaša prestajem biti pripadnikom plemena, pripadnikom radikalne frakcije Torcide. I to je život. Kome krivo, kome pravo, meni najviše, ali odrasti se, jebiga, mora.

Navijači Hajduka smješteni na samom centru zapadne tribine formirat će veliki kukasti križ svojim tijelima, a nije isključeno da sa istočne tribine poleti dron, kao što nije za odbaciti da postoji ozbiljna „dojava“ kako pripadnici Torcide, onog njenog radikalnog dijela, namjeravaju izazvati kaos u masovnoj tučnjavi sa ostalim navijačima reprezentacije koji se zateknu na tribini. Ponavljam, pojma nemam što se treba dogoditi, iskreno vjerujem da će se dogoditi isključivo nogomet u kojem bi ovaj napaćeni narod trebao uživati devedeset minuta i zaboraviti na kredite, poslove koji propadaju i akcije u Konzumovim lancima, ali poučen iskustvima od ranije, barem kada su navijači u pitanju, vjerujem i u bilo koji mogući scenario koji je osmislila ulica, jer ulica ima svoje metode, svoju logistiku i svoj način razmišljanja koji je u pravilu stran svijetu koji  bruji mimo nje. Ali jebiga, vjerujem i u šupke ulice koji nikada nisu bili dosljedni i koji su znali jako dobro kada treba stati, kada im je guzica u pitanju i zbog toga vjerujem u veliko – ništa.

 Pripadnik sam Torcide i tim se ponosim. Navijač sam dobrih četrdeset godina od kojih sam barem pola proveo kao aktivan član „plemena“, bratstva koje živi na sjevernoj okuci Poljuda i bratstva koje živi samo za jedno – za Hajduk. Moj život je protkan Torcidom i to njenim godinama ponosa i slave, moja mladost obilježena je navijačkim gostovanjima, navijačkim ispadima, razbijenim glavama i bježanjem pred milicijom. Moj život, ako ga sagledam do sada bio je, i još je usko vezan uz navijače, njihovu subkulturu i njihov svjetonazor. Navijači Hajduka, splitska Torcida nisu neki nepoznati momci koje susretnem na stadionu, navijači Hajduka moji su susjedi, prijatelji, braća. Oni mlađi integrirani su u navijačku subkulturu polaskom u školu. Ti adolescenti su danas najniža stepenica hijerarhije Torcide i od njih počinjem svoju priču koja je upravo vezana uz današnje događaje, koji se nadamo se neće odviti, ali koji su produkt upravo ovih naraštaja koji su upravo na pragu svog životnog i navijačkog puta, osmoškolci ili srednjoškolci grada Splita.

Split je zasigurno čudna sredina i sintagma „ako uspiješ u Splitu, uspio si generalno u životu“ jebiga, stoji. Bio sam svjedok razgovoru između Tonija Kukoča i Michaela Yordana, koji je zapanjenom Mister Air-u mrtav hladan sugerirao da na godišnji odmor dođe u Split, u grad u kojem će moći mirno igrati golf i šetati rivom, gradom u kojem ga nitko neće vući za rukav i tražiti autogram. Iako se svijet promijenio, Split se promijenio malo i gotovo ništa po tom pitanju.

Oni koji su došli da žive u splitu još ne mogu shvatiti taj mentalitet, mentalitet u kojem možeš biti dobitnik Nobelove nagrade, oni sa sunčanim očalama zataknutim za čelo što te promatraju iz hlada lokalnog kafića kazat će da je to obična pizdarija, pičkin dim, da bi to oni, samo da imaju volje dobili još prošle godine. Volja je ključna stvar u gradu pod Marjanom, a složit će se mnogi da se ona izrazito gubi na plus četrdeset kada je jedino važno upoznati djevojke koje su taman stigle iz Slovenije, a more je jedini izvor osvježenja.

Kasnih osamdesetih, kada sam po prvi put kroćio u svijet navijača Torcida nije imala organiziranu strukturu. Zapravo, u to vrijeme Torcida nije imala organizirano praktički ništa, osim nekolicine momaka koji su bili zaduženi za krađu pirotehnike ili su predvodili samo navijanje. Kod gostovanja bila je drugačija stvar. Nepisana pravila i opasnosti stvorile su i nepisane vođe, tako da je nekolicina uzimala primat ali nikada tom predvodništvu i nije davala bitan značaj, ono što se događalo tih godina bilo je stihijski, bilo je neplanirano i bilo je brutalno. Same utakmice stvarale su tenzije i događaje koji su danas postali kult u navijačkoj memoriji, no ponavljam, Torcida kao organizacija nije postojala, osim u jednom svom uskom fragmentu koji je odluke donosio isključivo vezane za taj uski krug samih navijača. Torcida je vremenom rasla i postajala organiziranija i to se dalo jasno vidjeti na samim pripremama koreografija koje su bile spektakularne i mjesecima pripremane, brižno koordinirane i u tom segmentu mogli ste primjetiti organizaciju koja se, iako dobro skrivena, pomaljala iz same mase.

Organizacije turnira, malonogometnih svečanosti, organizacije dolazaka drugih ( bratskih) navijačkih skupina kao npr. Benfice ili St. Etiena bile su jasan znak da se navijačka subkultura na određenoj razini potpomaže i dobro surađuje, kao što je bio i jasan znak da se u svemu nazire organizacija koja je dobijala svoju strukturu i svoje frakcije, po modelu vojske, kako funkcioniraju brigade, tako su trebali funkcionirati  ulični kvartovi.

Te spone koje su osamdesetih godina prošlog stoljeća bile nezamislive funkcionirale su i funkcioniraju izvanredno, tako za neupućene, upravo su navijači St.Etiena ( koji su nakon tragične pogibije Žana Ojdanića razvili na svojoj tribini izraz sućuti torcidi), unijeli pirotehniku dva  dana ranije u sam stadio koja je iskorištena za pokušaj prekida proti reprezentacije Češke. Navijačke frakcije tako su uspostavile nove i jasne trendove, a logična posljedica stvari je da iz toga proizlazi i jasna hijerarhija, hijerarhija koja po svojoj strukturi mora biti organizirana i ima svoje, ovisno o navijačkoj skupini, vođe, zapovjednike i one koji prenose zapovijedi, dakle navijače s određenim činom u skupini koje se mora slušati. I sada dolazimo do onih koji ulaze u taj svijet, onih koji su izrazito fascinirani tim svijetom i žele u njega pošto – poto, dolazimo do onih najmlađih, do adolescenata.

Adolescenti po svojoj vokaciji mladi su ljudi koji žele priznanje svijeta oko sebe i koji traže svoje mjesto pod suncem. U pravilu, posebno u sredinama koje,  poput Splita, njeguju navijačku kulturu koja seže tamo od 1950. godine, na što su navijači Hajduka poprilično ponosni, a imaju i zašto, adolescenti se identificiraju sa svojim idolima, herojima, koji proizlaze upravo iz tog navijačkog korpusa, a oni su, da se ne lažemo, uglavnom promašeni slučajevi kojima je ulica dala smisao, dala određenu važnost i u konačnici dala identitet. Identitet je jako bitan kod starijeg pripadnika navijačke skupine za kojeg u pravilu jako dobro znaju u svom policijskim postajama, a ovaj nerijetko i dobro surađuje s organima javnog reda i mira. Ukratko, upravo ti koji imaju dovoljno godina da bi trebali biti zabrinuti za svoje sinove koji prolaze sličan put, osnova su ove priče i ne rijetko, jebiga, imaju svoje ciljeve koji su dobro sakriveni da rade što rade.

Jedan od osnovnih problema s kojima se suočava navijač je kontradiktornost, koja zapravo graniči s apsurdom i u tom apsurdu kristalizira se upravo namjera organizatora koji pod plemenitim ciljem stvaranja navijača, homogene navijačke skupine imaju određene nakane iza kojih u pravilu stoji – politika. Tako, ako gledamo sam Split navijači Hajduka su spremni na krajnje radikalne istupe, dugogodišnje zabrane pristupa nogometnim utakmicama, zatvorske kazne i batine, a u samom Splitu političke stranke kojima su upravo inkriminirani članovi HNS-a najveći donatori imaju najveće izborne rezultate. Sam HDZ, tako je u splitu glatko prošao sa nevjerojatnih 52 % izborenih glasova od kojih su svakako na tisuće bili upravo glasovi pripadnika Torcide. Zašto je to tako i što je tomu razlog? Teško pitanje, ali su teški i odgovori. Oni koji su na ulici, koji su u splitskim kvartovima znaju, Torcida odgaja posebno uzraste koji netom pune osamnaest, dakle maloljetnike koji, gle sretne okolnosti, imaju pravo glasa. Torcida je, da se ne zajebavamo, radikalno nacionalistička skupina navijača koja drži do svojih svetinja, a oni su, ako mi ne vjerujete, pogledajte splitske murale, domovina, domovinski rat, nacija ( u koju je uključen nacionalizam), ustaštvo i ustaška ikonografija i na koncu ksenofobija, kao ultimativni oblik nesnošljivosti prema drugima i drugačijima, posebno osobama LGBT zajednice i Romima.

Te svetinje koje uključuju domovinski rat i domovinske beneficije proizašle iz njega, danas su, pod patronatom jednog beskrvnog i polivalentnog gradonačelnika koji bi sa svima, dovele do zanimljivih poslovnih prostora koji niču kao gljive poslije kiše, pogotovo na platou splitskog Žnjana, i to neki na dvije etaže. Simbiozu branitelja i organiziranog dijela Torcide potkrijepljuju činjenice koje ne govore u prilog samoj strukturi navijačke skupine. Često izmanipulirani ( u pravilu u vremenu prije izbora) kada su pojačane aktivnosti i mobilizacija članstva, adolescenti služe upravo tome, manipulaciji koja se provodi kroz povijesno, etničko i strukturalno jezgro generacija koji u toj navijačkoj skupini vide odmak od hrvatske stvarnosti, dakle nečem čistom, nečem neiskvarenom i nečem potpuno ispravnom.

Imam li pravo na taj način govoriti o Torcidi. Jebiga, imam. Bio sam bok uz bok jedne od ikona danađšnje Torcide, nažalost prerano preminulom Žanu Ojdaniću koji je i sam zadnjih godina svog života bio otac, i koji je sasvim drugačije gledao na stvari o kojima vam pričam kako je gledao kao prištavi adolescent kakav je bio zajedno sa mnom tamo dalekih i opjevanih osamdesetih. Žan je shvatio da današnji svijet ne funkcionira kao kaotični svijet sumraka socijalizma i da je u današnjem svijetu sve jebiga manipulacija, korist i interes koji se tako uspješno kamuflira u navijačkom svijetu koji ruku na srce i ne čita baš Svetlanu Aleksievič i pojma nema zašto je ta žena dobila Nobelovu nagradu.

Upravo nam sustavi mišljenja pružaju naš osobni osjećaj smisla i svrhe. U navijačkoj ideji se od samog početka potkrala greška. Na krilima navijača naši igrači lete, seansa je koju mantraju gotovo svi navijači. Naravno da je u pitanju greška. Koja greška, upitat će vas gotovo svaki navijač? Igrači ne lete, letjeti mogu samo ptice.

U trenutku dok pišem ovaj tekst nije mi poznato što će se točno dogoditi i hoće li se bilo što dogoditi osim nogometa u Bordeauxu večeras iza dvadeset i jedan sat. Vijesti koje prenosi ulična pošta u Splitu kontradiktorne su i u rasponu od onih manje logičnih do sumanutih. Iskreno, ne vjerujem da će se dogoditi išta bitno i išta sudbonosno. Oni koji stoje na čelu organizacije koju smo tek zapravo krstili kao organizacijom zasigurno od sebe neće napraviti heroje, to je inače matrica Islamske države, da regrutiraju i u odsudne trenutke povijesti šalju adolescente prikrivene u ćelijama. Tako funkcioniraju mudrijaši iz terorističkih skupina, da mirno žvaču čips u haciendama duboko u Irčkom zaleđu dok nečiji sin ulijeće u stadion opasan dinamitom. I to je tragedija današnjih navijačkih skupina. Nečiji sinovi, jebiga, ulijeću u stadione opasani dinamitima, topovskim udarima i bakljama, duboko vjerujući da će tim činom ostaviti trag, ući u povijest i u kultonj navijačkoj skupini imati status doživotnog heroja, mučenika.

No upravo oni koji su ga naveli na taj čin preuzet će pravo na njegovo herojstvo, i taj momak iznenadno će biti marginaliziran i ostavljen na milost i nemilost javnosti koja po sistemu ( ja ga zovem moga oca) neće imati razumijevanja za njegovo herojstvo, kao što u konačnici ni moj otac nije imao razumjevanja za moja herojstva. Taj nesretnik na koncu će platiti za sva herojstva organizacije, odguliti svojih pet – do šest godina, biti stigmatiziran u društvu u kojem nikada neće dobiti niti jedan relevantni posao, ako naravno ne prođe bez posljedica interventne policije, iza kojih često ostaju osim podljeva i slomivenih udova i trajne traume, ozbiljna oštećenja mozga i misteriozne smrti uzrokovane samoubojstvima (op.a Žare Janevski pripadnik Torcide)

Večeras sam u ulozi vjernika koji piše protiv svoje vjere i to je uistinu tako. Ako moja vjera ima pozadinu koja više nema onaj svoj nevin i postojan subjekt, kao što je na primjer neovisnost, ako moja vjera ima tako očigledne uplive politike, nacionalizma kojeg samo politika raspiruje, ako moja vjera ima naznake opijuma za moju djecu, ja je se na mnoge načine moram odreći i ograditi se od nje i sjesti, kao što većina moje generacije sjedi na istočnoj tribini tužno gledajući put sjevera kojim manipuliraju pojedinci potpuno svjesni da manipuliraju djecom, a to je sa godina koje imam – nedopustivo.

U normalnoj zemlji manipulaciju mojoj djecom povjerit ću znanstvenicima, profesorima, socijolozima i ljudima koji imaju ispravne stavove i poglede na svijet, ljudima kojima svjetonazor koji gaji europska zajednica nešto znači, ljudima koji nisu opterećeni prošlošću i ljudima kojima je jasno određen diskurs između antifašizma i fašizma, s kojem, da se ne lažemo i zajebavamo, tako voli koketirati Torcida.

 Ako me niste razumjeli o čemu pričam pokušajte razumjeti očeve djece koja su, da budu popularna u Splitu, da budu heroji, mučenici, najveći među nama zapalili baklje i bacili ih u teren. Pokušajte razumjeti te očeve koji danas strepe za sudbinom svoje djece i sve će vam biti jasno. Danas je Zdravko Mamić i Davor Šuker, sutra će biti netko drugi i netko novi, sutra će Hajduk igrati pretkolo u Podgorici ili u Nišu, sutra će već izniknuti novi neprijatelji hrvatstva, domoljublja i nacionalizma kojima se divi Torcida adolescenata. Ako i jedan od tih mladih ljudi zaglavi zbog tog svog zanesenog patriotizma, ako i jedan otac zarivenih ruku u lice bude sebe pitao gdje je pogriješio odgovorna će biti organizacija Torcide koja je u sjeni i koju nikada nećete otkriti kao što je neće otkriti ni hrvatska policija, i to će tada biti naš kolektivni, društveni promašaj i poraz.

Oni skriveni iza tih mladih ljudi imat će na budućim izborima izdašnu zahvalnost domoljuba posebno iz redova HDZ-a. Upravo od tih ljudi protiv čijih se donatora tako usrdno i tako viteški bore. Oni koji će zaglaviti u toj Don Kihotovskoj borbi ostat će na milosti svojih očeva koji će jedini shvatiti poantu takve manipulacije.

A ona je, jebiga, prokleto jednostavna.

Naši igrači će letjeti po terenu?

Neće glupane, igrači ne lete!

Ivo Anić
Autor 22.6.2016. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija