Ima li Bosne na ekavici?

Boris Dežulović
Autor 15.11.2013. u 08:55

Ima li Bosne na ekavici?

Optužujući tako sunarodnjake za ulizivanje Hrvatima i Srbima – točnije onim Velikohrvatima i Velikosrbima koji “s uživanjem gledaju kako Bošnjaci ponižavaju i sebe i bošnjačku djecu” – Fatmir Alispahić se tako sam ispostavlja ulizan, i to upravo Velikohrvatima i Velikosrbima, s kojima tako radosno dijeli iste teorije krvi i tla. Kojima su, najzad, i komadali Bosnu, dok ju je Fatmir branio od zloglasnih baka.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, malog Mujice opet nije bilo u školi, pa kad se sutradan konačno pojavio, učiteljica ga strogim glasom upitala gdje je bio jučer. “Nena mi teško bolesna”, tužnim će glasom Mujica. “Ne bih da griješim dušu”, oprezno će učiteljica, “ali to kažeš svaki put: kad god te nema u školi, tebi baka teško bolesna!” “Tačno, učiteljice”, potvrdno klimne glavom Mujica. “I mi mislimo da glumi.”

Što je poslije bilo s malim Mujicom, ne znamo. Vic ne kaže ništa o tome, mada ih ima nekoliko na tu temu. Jedan takav – o školi, dječaku i baki – mrtav-ozbiljan prepričao je tako magistar Fatmir Alispahić, neumorni borac za čistoću bosanskog jezika. Usred halabuke oko teksta u kojemu se okomio na Marjana Mijajlovića, što je ono prije mjesec dana historijsku utakmicu bosanske reprezentacije na bosanskoj televiziji prenosio na tečnoj ekavici – “jeziku genocida” – Alispahiću je, veli, sin iz škole došao sa zadatkom da napamet nauči pjesmicu Muharema Omeragića “Moja baka”.

“Uzmem u nevjerici čitanku i vidim, stvarno, pjesmicu ‘Moja baka’, koju napamet uče djeca u gradu u kome je bezmalo devedeset odsto stanovništva bošnjačkog!”, skanjuje se tata Fatmir. “Sjećam se koliko mi je nezgodno bilo, u mome djetinjstvu, kada me učiteljica upita da govorim o svojoj baki, a ja nisam imao baku, već sam imao nene. Ali, to je bila komunistička Jugoslavija, kojom su harali velikosrpski nastavni programi. Desetine hiljada Bošnjaka dali su živote da nam se nene više ne bi zvale bakama, da nam se bosanski jezik više ne bi zatrpavao ekavicom, da bismo bili slobodni u izražavanju svoga identiteta. Ako te slobode nema, onda su obesmišljene žrtve, onda je besmisleno sve.”

Na stranu što je posve nejasno zašto bi riječ “baka” bila ekavska, to zna valjda samo tata Fatmir. Na stranu čak i to što je fanatični borac protiv “bakavice” u svom tekstu pomalo nesmotreno odao strogo čuvanu vojnu tajnu o pravim ciljevima oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Pojma, naime, u Armiji BiH nisu imali da se zapravo bore kako se nene u Bosni više nikad ne bi zvale bakama. Džabe oni tako ginuli od Kladuše do Zvornika, džabe držali čuke oko Goražda i jurišali na Bihać, obesmišljene su sve žrtve, sve je besmisleno: dvadeset godina kasnije djeca im u školi uče pjesmicu “Moja baka”. Jebo vas i baka i rat i ko nas ikad više u njega uvuče. Radije će nam djeca u školi učiti “Meine Grossmutter”.

Ali na stranu, rekoh, to. Meni je zanimljivija druga jedna stvar s čistoćom jezika za koju se magistar mr. Propper Alispahić tako ustrajno zalaže: koncept po kojemu nije važno ni da li mali Mujica laže, ni da li mu je baka bolesna, već je važno da on nema baku, već nenu. Po kojemu onda nije važno ni je li Bosna i Hercegovina pobijedila, u ratu ili na utakmici s Litvom, svejedno, već je važno da mali Mujica – u Bosni ili Brazilu – svejedno, ima nenu, a ne baku. Mr. Propper Alispahić stvar pojašnjava na još jednom primjeru velikosrpske “bakavice” sa školom, mališanom i njegovom bakom.

“Nedavno je na Federalnoj televiziji emitiran prilog o ocu alkoholičaru koji maltretira malodobnog sina, iako je najbolji učenik u školi. Dječak nema majke, a čuva ga nena, koja govori o stravičnom maltretiranju unuka od svoga sina. Takvih je tuga po Bosni bilo i biće. Međutim, u Bosni niti je bilo, niti će biti da se muslimanske nene ili nane zovu bakama.”

Naime, šta? “Naime”, objašnjava Alispahić, “u tom je prilogu na FTV-u u više navrata bošnjačka nena Munira nazvana – bakom Munirom!”.

Nije mr. Proppera, shvatili ste, potresla priča o nesretnom dječaku bez majke, kojega mlati pijani otac, a čuva dobra nena Munira – “takvih je tuga”, jebiga, “bilo i biće” – već ga je duboko potreslo što je u toj priči Munira nazvana bakom! Odmah je zabrinuti Fatmir dohvatio telefon i policiji prijavio slučaj pijanog siledžije čijega malodobnog sina od batina brani njegova stara baka.

– Nije moguće! – u nevjerici će policajac.

– Aha. Zamislite, “baka”!

Mr. Propper Alispahić ima, jasno, i objašnjenje cijelog fenomena – toga, naime, autogenocidnog refleksa koji Bošnjake tjera da Marjana Mijajlovića zovu da prenosi utakmice bosanske reprezentacije, a Muharema Omeragića da nenu zove bakom.

“Za mene postoji samo jedno objašnjenje”, kaže on. “Muharem se stidi našeg porijekla, jezika, tradicije, pa smatra kako je ‘baka’ kulturniji i napredniji izraz, jer ako bošnjačka djeca počnu nane zvati bakama, daleko će dogurati, kao što je i Muharem dogurao, da bude korišten kao alat za diskriminaciju Bošnjaka. Odricanje od svoga, kako bi se ugodilo tuđem, najgore je samoponiženje, jer onaj drugi, za čiju naklonost se to radi, na to će gledati sa podsmijehom i gađenjem. Ta pjesma može biti samo predmet šprdnje kod Srba i Hrvata, koji će sa uživanjem gledati kako jedan Bošnjak ponižava i sebe i bošnjačku djecu!”

Da odmah otklonimo sve nesporazume, ja se u potpunosti slažem s mr. Propperom Alispahićem. Odricanje od svoga, kako bi se ugodilo tuđem, najgore je samoponiženje. Jedini je problem što Srbima i Hrvatima u ovoj priči ugađa upravo magistar Alispahić. Koji im je vratio prevejanu, podmuklu “baku”, a iz njihovih jezika prepisao tupave velikosrpskohrvatske teze o porijeklu, jeziku i tradiciji.

Ovako je to, punih osamnaest godina prije Fatmira Alispahića, u ljeto 1995, objasnio hrvatski alispahić Božidar Spitzer, dugogodišnji direktor jedne zagrebačke osnovne škole: “Iako je prošlo pet godina od proglašenja hrvatske državne samostalnosti, još uvijek se ne možemo osloboditi fraza iz onog jezika. Uveli smo svoju novčanu jedinicu, kunu, ali mi još uvijek ‘nemamo ni dinara’, kod nas vlada ‘besparica’. Koliko je dinar simbolizirao kolonijalni položaj Hrvatske, toliko sada kuna označava hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Zar se ne može sasvim jednostavno reći: nemam ni kune?”

Nije, kako vidite, problem što u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj vlada besparica, već je problem što su i “para” i “besparica” srpske riječi, relikti kolonijalnog položaja Hrvatske. Nisu deseci tisuća Hrvata, rekao bi Fatmir Spitzer, dali svoje živote da više ne bi imali ni dinara, već da ne bi imali ni kune.

Optužujući tako sunarodnjake za ulizivanje Hrvatima i Srbima – točnije onim Velikohrvatima i Velikosrbima koji “s uživanjem gledaju kako Bošnjaci ponižavaju i sebe i bošnjačku djecu” – Fatmir Alispahić se tako sam ispostavlja ulizan, i to upravo Velikohrvatima i Velikosrbima, s kojima tako radosno dijeli iste teorije krvi i tla. Kojima su, najzad, i komadali Bosnu, dok ju je Fatmir branio od zloglasnih baka.

“Nema Bosne na ekavskom!”, autoritativno tako narodni heroj Fatmir Alispahić ispisuje rečenicu koju bi istog časa potpisali i Karadžić i Mladić. Srećom, ne pita se ni Karadžića, ni Alispahića: Bosne na ekavici ima, i zove se – da čovek ne poveruje spostvenom uvetu – Bosna i Hercegovina.

Onim pak drugim Srbima i Hrvatima, kojima je važno imaju li novca za život, a ne kako se taj novac zove – i je li onaj dječak na kraju zbrinut ili nije, a ne je li mu Munira baka ili nena – važnije je, najzad, bilo da je Vedo Ibišević uvalio Litvi, nego na kojem ga je jeziku uvalio.

Kad “gledaju kako jedan Bošnjak ponižava i sebe i bošnjačku djecu”, oni to – vjerujte, znam iz prve ruke – ne gledaju “s uživanjem”: teško bi čovjek, naime, s uživanjem gledao Fatmira Alispahića.

Boris Dežulović
Autor 15.11.2013. u 08:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija