Ima li slobode bez slobode jezika?

Autor 5.3.2012. u 09:10

Ima li slobode bez slobode jezika?

A prisjetimo se početka ovog teksta – nitko ne smije svojom slobodom umanjivati slobodu drugog čovjeka. Jezikoslovci kroatisti to svojim namjerama i praktičnom djelatnošću itekako čine. Pravdajući se „svetim“ prerogativima u zaštiti svetinje koju su sami izmislili – jezika – oni ga žele zaštititi od nas samih. A jezik, baš kao i većina stvari povezanih sa ljudima je vrlo daleko od svetinje. On je obično sredstvo sporazumijevanja koje svoju prirodnu funkciju to bolje ispunjava što ga se više ostavlja na miru i što više ljudi povezuje u toj misiji. Tek tada, on može ispuniti svoju vlastitu slobodu, čineći istovremeno slobodnijima i svoje korisnike. Nas, njegove govornike. Ljude.


Kroz cijelu ljudsku povijest provlači se, kao osnovna tema čiji akordi čas intenzivnije čas slabije probijaju u prvi plan, težnja čovjeka za ostvarenjem slobode. Sloboda se odnosi, u općenitom smislu, na tvrdnju «biti slobodan» (nesputan, neograničen, nezarobljen) i označava stanje u kojem subjekt može delovati bez prisile i zabrane. Položaj čoveka potpuno suprotan slobodi jeste ropstvo“. Ne postoji neograničena sloboda, ona je uvijek limitirana zahtjevom da sloboda jednog čovjeka ne umanjuje slobodu drugih ljudi. Međutim, česte su zabune – namjerne ili one koje proizlaze iz neshvaćanja – u tumačenju te važne kategorije. Miješaju se tzv. nacionalna sloboda i lična sloboda – sloboda kolektiviteta i sloboda jedinke. Primat – barem onaj logički, filozofski i moralni ako već ne politički –  uvijek ima sloboda pojedinca, što nikako ne znači da je ona nadređena slobodi naroda. Ova poslijednja je u principu statistička kategorija: svi su u prosjeku slobodni, što u biti znači – neki više, a drugi manje. Sloboda naroda još ne podrazumijeva slobodu svake jedinke – sloboda svake jedinke označava i slobodu cijelog naroda. Jasno da je pojam slobode jako kompleksan i obuhvaća niz zahtjeva koji moraju biti ispunjeni kako bismo mogli reći da je netko generalno slobodan. Sloboda seksualnog opredjeljenja i izbora partnera bitni su vidovi koje jedinka mora nesmetano upražnjavati, da bi mozaik zvan sloboda bio popunjen. Takvih kamenčića kojima ispunjavamo vlastiti okvir, e da bismo se (jednog dana) mogli zvati slobodnima, ima jako puno. Jedan od njih možemo nazvati i sloboda izražavanja – izražavanja po suštini i po formi.  Ljudi se izražavaju na različite načine, no sve bismo ih mogli objediniti riječju  – jezik. 

        Osnovna definicija jezika koja bi trebala biti jasna svim ljudima, bilo oni stručnjaci ili laici je: jezik je sredstvo komunikacije među ljudima (ova definicija je sasvim uopćena, jer se pod nju mogu svrstati i negovorni oblici jezika, poput simbola, gesta,  umjetničkog načina izražavanja – čak i glazbe ili filma, te slično). Bit stvari koja proizlazi iz ove definicije, može se sažeti jednom riječju – razumijevanje. Nije posebno uočljivo da se – barem u zemljama koje se deklariraju kao demokratske – preskriptivno pristupa umjetnostima. Da im se propisuje način na koji smiju, odnosno moraju,  izražavati svoju poruku ljudima. Dakako da su u povijesti postojala (i na žalost, još uvijek postoje) vremena kada su pojedini oblici umjetničkog izražavanja bili proskribirani. Ne moramo ići daleko u prošlost; prisjetimo se samo zabrane „Ljubavnika Lady Chatterley“ Davida Herberta Lawrencea, Nabokovljeve „Lolite“, stigmatizacije Jazza u realsocijalističkim zemljama (pa i u ranim razdobljima socijalističke Jugoslavije), odnosa nacista prema vrhunskim umjetničkim djelima koja su svrstavali u „izopačenu umjetnost“, masovna paljenja nepoćudnih knjiga na trgovima njemačkih gradova i egzila Thomasa Manna te hrpe za fašistički režim nepoćudnih umjetnika, slučaj ruskog pisca Solženjicina, fetve na adresu anglo-idijskog pisca Salmana Rushdie-a te crtača satiričnih karikatura na temu islamskog poslanika Muhameda,… Već to bi trebali biti dostatni primjeri da nas podsjete inkvizicijskog odnosa „vrhovnih“ cenzora – prosuditelja granica slobode izražavanja. Pritom je sasvim svejedno odnose li se njihove prosudbe na suštinu umjetničkog izražavanja, na jezik kojim se ono vrši, ili na oboje istovremeno. 

        Jedan od načina kojim ljudi jedni drugima prenose poruke, sumnje, strahove, nadanja, izjave ljubavi ili mržne je upravo jezik. Kako god se trudili standardizirati jezik, to je u praksi nemoguće učini na svima prihvatljiv – a posebno ako je nametnut – način. Ne samo što svakodnevni govornici jezika ne haju za nametnute norme književnog jezika – svaka regija, čak i mikroregija, u svakodnevnoj komunikaciji njeguje mješavinu dijalekta karakterističnog za istu i književnog jezika –  već se i književnici u vlastitim djelima više obaziru na nepisani zakon umjetničke slobode, negoli na nekakva jezična pravila kojima bi kao trebali robovati. Za suhi, administrativni jezik, koji ionako upotrebljavaju uglavnom birokrati bez mašte, to bi još nekako išlo – posebno ako se kao argument navede potreba za nedvosmislenim tumačenjima dokumenata, pravnih propisa ili međunarodnih sporazuma. Ali svesti cijelu raznolikost života na tako beskrvno, većini stanovništva u svakodnevici sasvim nebitno područje, više je no sramotno. Uostalom, što je to uopće norma? Snježana Kordić, slobodno interpretirano, kaže da je norma ono što je uobičajeno u upotrebi. Jedva da znam Međimurca koji gleda športske a ne sportske prijenose, što vrijedi i za ostatak zemlje. Daklem je sasvim jasno koja se riječ mora uzeti u obzir pri stvaranju nekave norme kad bi nam je htjeli – a upravo to kroatisti nastoje – nametnuti. No, nije posao lingvista da narodu nameću jezik, već da opisuju njegovo živo tkivo vodeći se pravilima koja su u svakodnevnoj funkciji, a ne  – namećući svoja vlastita. Neologizmi (novotvorenice) ne ulaze u svakodnevni jezični korpus preko “Natječaja za novu hrvatsku riječ”, već iz života ako se u njemu ukorijene. Jezikoslovac daklem, ne treba  (ne smije!) narodu naturiti neku riječ, nadajući se da će se ona u njemu ukorijeniti – posebno ako pak ona predstavlja arhaizam koji već niz generacija ne upotrebljava – nego sasvim obrnuto; u svakodnevnoj konverzaciji prihvaćenu riječ dužan je uvrstiti u svoj rječnik. 

        Dok sve znanosti svijeta gledaju izvesti na svojem području neku vrst kopernikanskog preokreta, kako bi pojednostavnile pogled na stvarnost i razumijevanje iste, kroatisti se vraćaju u “predkopernikansko” doba nastojeći nam nametnuti ptolomejevski preokret! Dok se harvder, intervencijom pravovjernih koji su preuzeli u pitanjima jezika božanske prerogative, pretvara u očvrsje, dotle ovoj “naturenici”  među kompjuterskim ljubiteljima – fanovima –  gotovo da i nema traga. Dovoljno je proguglati internetom, da bi se na sramotu konzervativnih jezičara pokazao poražavajući rezulat: očvrsje – 5150 a hardver – 13.400.000 puta se javljaju u tekstovima na mreži! Ne hvata li svakog ozbiljnog čovjeka neobuzdan smijeh na primjere, poput: ispun – namjesto plombe, bujnik – umjesto tumora, otvrdnice – mjesto skleroze, predstojnjače namjesto prostate, limunika – grejpfrut, da se ne bavimo banalnim parovima poput zrakomlat – helikopter, samokres – revolver odnosno pištolj i slično. Što se neologizama i posuđenica tiče, možemo citirati V.M. Dimanovski: 

„Proces prihvaćanja ili odbacivanja neologizama zapravo je vrlo demokratičan: svi mogu predlagati, svi mogu glasovati i na kraju je vrlo jasno tko dobiva a tko gubi. Upotreba je, naime, jedini vjerodostojan lakmus za uspjeh pokusa s novom riječi,…“ (Neologizmi – problemi teorije i primjene) 

Upravo po onoj Marxovoj„Praksa je jedini kriterij istinistosti“. Rekli bismo, ne samo za nove, već za sve riječi. 

        Navodno će u rječnik – kao posuđenica –  ući engleska riječ like (sviđati se, dopasti se), i to na implicitni pritisak  internetskih surfera (surfatipretraživati sadržaj interneta) koji je – tako se čini – više upotrebljavaju (vjerojatno zbog kratkoće i jezgrovitosti) od kompleksa „sviđa mi se“. Iako mi se ne sviđa upotreba te riječi, ni na kraj pameti mi ne bi palo da je zabranjujem. To bi me previše podsjećalo na nasilno šišanje dugokosaca, tamo negdje šezdesetih godina prošlog vijeka. Uostalom, vjerujem da se ni laser, antifriz i slične tuđice kojih je naš jezik prepun (srbizmi, turcizmi, germanizmi, talijanizmi, ungarizmi, anglizmi, latinizmi,…) nisu previše dopale govornicima, dok ih silom prilika i u nedostatku adekvatnih domaćih izraza nisu usvojili, te za mnoge od njih ni ne znaju da su tuđice. Na Zapadu je ovakav neformalni, strahopoštovanja, patetike i purizma lišen odnos prema jeziku sasvim normalna pojava: 

 Kada je googlanje (u smislu – pretraživanje) prvi put uvršteno u rječnike engleskog jezika, bio je to globalni pokazatelj kako jezici nisu mrtvi, ali i kako se razvojem interneta i tehnologije brzo stvaraju novi izrazi koji zaslužuju svoje mjesto s ostalim riječima.“, piše Nikola Krajačić, na portalu Netokracija. Dvanaesto izdanje Concise Oxford English Dictionarya sadržava i slijedeće riječi: 

Cyberbullying – maltretiranje putem Interneta ili mobitela;

Retweet – prenošenje, ponovno slanje poruke na Twitteru;

Sexting – razmjena seksualno eksplicitnih poruka ili fotografija putem mobitela;

Woot – izraz oduševljenja (we owned other team) u internetskim zajednicama. 

Vidljivo je kako je to posledica informatičke revolucije, a pokazuje spremnost nekonzervativnih sastavljača rječnika da prihvate novotvorenice direktno sa mjesta gdje one i nastaju. Koliko će se dugo one zadržati u upotrebi, je drugo pitanje, jer – i riječi  imaju svoj život – rađaju se, upotrebljavaju, mijenju svoje značenje tijekom vremena i umiru, baš kao i ljudi. 

        Teško je shvatljivo na koji bi način ove riječi manje “onečišćavale” jezik od srbizama kojih se kroatistički jezični čistunci nastoje riješiti po svaku cijenu. Svakodnevni govornici svakako manje onečišćuju jezik, spontano prihvaćajući i odbacujući – bez diktata autarkičnih jezikoslovaca – riječi u svoj vokabular, od potonjih. To je njihovo pravo, odraz slobode komuniciranja i ne može se nikakvim zakonima iskorijeniti, baš kao ni prostitucija ili alkohol, primjerice. Jezici su, upravo poput ljudi; u svakodnevnoj međusobnoj interakciji prihvaćaju se nove riječi iz drugih jezika, umiru zastarjelice iz vlastitoga. Komunikacija je svakako obostrana, s time što treba imati realni pogled na značaj vlastitog jezika u lingvističkoj mreži čovječanstva – gdje engleski suvereno dominira – te je stoga sasvim očito u kojem smjeru će ići većina prilagodbi jezika. Podjednako treba imati u vidu kako je u vrijeme informatičke dominacije nad medijskim prostorom planete, iluzija – kratkoročno možda čak i održiva – postavljajti granice, te zatvararti jezik u vlastite, nedodirljive torove. Jer, budimo iskreni, uvjeren sam kako većini ljudi veoma rijetko pada na pamet, osim povremenih pogleda u rječnik, upitati bilo kojeg jezikoslovca za dozvolu glede upotrebe neke riječi. Činjenica pak da kroatisti i njihovi dresirani puleni mnogo lakše prihvaćaju riječi svih drugih naroda negoli one etnički i jezički najsrodnijih – Srba, Bosanaca, Crnogoraca prije svega – prije ima veze sa vlastitom im iskompleksiranošću i psihologijom masa, negoli sa znanošću o jeziku. Međusobna razumljivost jezika ovih naroda je tolika da se de facto radi o jednom standardnom, policentričnom jeziku zasnovanom na štokavskom dijalektu (S.Kordić). Samo oni koji plutaju u oblacima svojih nacionalističkih svjetova, mogu tvrditi kako se posebne varijacije ovog srpskohrvatskog jezika – kako se naziva u međunarodnoj lingvistici – međusobno toliko razlikuju da se mora govoriti o četiri zasebna jezika. Čitajući njihove istupe u medijima, čovjeku postane nejasno što li njih više smeta: sam jezikoslovni naziv ovog jezika ili činjenica koju bi pošto-poto željeli promijeniti; da se radi o jednom jeziku. 

        I dok se jezikoslovci prepucavaju oko očigledne činjenice – jeli car gol – narodi bez problema prelaze državne granice odlazeći u šoping dojučerašnjoj braći, posjete rodbini razasutoj širom regije, čitaju časopise i knjige svojih susjeda bez potrebe za prevodiocem, ili gledaju njihove filmove bez titlanja na televiziji i u kinima Dapače, smiju se pokušajima „pravovjernih“ budala koji bi da ih podnaslove. Čak je i bivša hrvatska Vlada poklonila Vladi Srbije prijevod (sa engleskog originala) standarda EU – takozvani Acquis communitaire – važnu zbirku dokumenata sa kojom sve buduće članice Evropske unije moraju uskladiti svoje zakonodavstvo. E, sad, vi se nadajte da će Srbi prevoditi tih 180 000 stranica dokumenata s njima navodno nerazumljivog „hrvatskog“, na „srpski“ jezik! Istini za volju, valja priznati da se narod s ovako prirodnog ponašanja odmah počne ponašati k’o da mu nisu sve na broju, čim se uključi u besplodne diskusije provocirane kroatistima. Na neki način je paradoksalno da se tako evidentna činjenica kao jednakost jezika naroda ove regije (uz varijantne različice) mora naučno dokazivati; kao da ste znanost pozvali u pomoć da pokažete kako kiša pada na zemlju a ne uspinje se put oblaka. 

        Još postoje idoli kojima ljudi robuju, a nacionalistička elita ih dobro zna koristiti u svoje svrhe. Sad, zamislite smijuriju; kad sve zemlje regije uđu u EU – a jednog dana, ako se ista ne raspadne u međuvremenu, to će se desiti – hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik postat će „službeni“ jezici na koje će se prevoditi dokumenti Unije, dok istovremeno jedna (buduća) članica poklanja drugoj (budućoj) članici vlastiti tekst koju ova bez problema razumije. Imajmo na umu da su u EU svega tri radna jezika (engleski, njemački i francuski, dok se to u praksi svodi uglavnom na engleski), tako da je sasvim jasno kako će „službenima“ postati tek formalno, zbog podilaženja nacionalnom ponosu članica. A cijenu tog nacionalističkog ponosa plaćat će sve članice Unije. Amerikanci su oduvijek bili pragmatičnij od Evropljana; njihova administracija izrazila je zabrinutost zbog prakse da se bošnjački, hrvatski, i srpski tretiraju kao različiti jezici: 

„…uprkos novim imenima, ove regionalne varijante ostaju lingvistički bazično iste s neznatnim varijacijama, uključujući korišćenje ćirilice u srpskom”…„bošnjački, hrvatski, srpsko-hrvatski i srpski jezik trebalo bi tretirati kao jedinstven jezik u cilju utvrđivanja podobnosti za plaćanje podsticanja za učenje jezika…“, 

stoji u izvješataju Glavnog inspektora američkog državnog sekretara. Riječ je o „dijalektima jednog jezika” zaključuje se, te se kaže  kako svi američki univerziteti uključujući Harvard i UKLA, spomenute dijalekte tretiraju kao jedan jezik. 

        Jedno od osnovnih ljudskih prava (barem formalno) u suvremenim demokracijama je sloboda govora. U članku 11. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (1789.) se kaže: 

“Slobodno iznošenje misli i mišljenja je jedno od najdragocjenijih prava čovjeka; svaki građanin može govoriti, pisati i štampati slobodno osim ako te slobode ne zloupotrebljava u slučajevima utvrđenim zakonom.” 

Taj je stav ponešto preformuliran u članu 19. Opće deklaracija o pravima čovjeka” usvojene 1948. godine rezolucijom Generalne skupštine UN: 

Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, ovo pravo obuhvaća slobodu mišljenja bez tuđeg mišljenja a isto tako i traženje, primanje i saopćavanje obavještenja i ideja bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.” 

Potpuno je nejasno na koji bi način čovjek zloupotrebljavao pobrojane slobode, ako bi se preko medija izražavao jezikom kojim inače govori, ako ga čitatelji, slušaoci ili gledatelji – kako god ga oni pojedinačno zvali – savršeno razumiju, a ne umjetnim jezikom naturenim od hrpe iskompleksiranih jezikoslovaca. Ma dao im zakon i sto puta pravo da ga nameću. Jezik je, da ponovimo, prvenstveno sredstvo sporazumijevanja – pripisivati mu ulogu u kreiranju i očuvanju nacionalnoga identiteta naroda mogu samo oni koji u taj identitet iskreno sumnjaju. Nisam siguran jeli to slučaj kod Austrijanaca, Amerikanaca, Brazilaca, Australaca, Švicaraca, Meksikanaca i ostalih naroda svijeta koji govore neautohtonim jezicima. Kako mora da je jadan njihov nacionalni  identitet  – barem prema nazorima kroatista – mada se ne sjećam da sam ikoga od njih čuo da se žali. 

        Zadatak književnika nije da svojim djelom veliča nacionalni identitet, niti da ga ugradi u kulturu svog naroda – to se dešava čisto sekundarno – primarno, on nastoji svojim čitaocima prenijeti neku ideju, stav, svjetonazor, ispričati neku priču, ući u psihologiju svojih likova, opisati stanje svijesti ili prenijeti neki osjećaj. Zato mu je sasvim dovoljan jezik bez kojekakvih pomoćnih štaka za koje nije sigurno služe li više podržavanju jezika ili pak nacionalnog identiteta. Jezik je sredstvo, alat kojim se izražava suština – djelo samo – i utoliko ono može više doprinjeti izgradnji nacionalne svijesti noli sam pribor kojim je izgrađeno. Za kroatiste, nema naroda bez jezika poistovjećenog sa njim samim, iako ih stvarnost u tome sasvim bjelodano demantira. To uvjerenje, kako razlaže S.Kordić, bilo je karakteristično za period nacizma u Njemačkoj. “Ein Volk, ein Reich, ein Führer” – und ein Sprache – dodali bismo. Porazom nacizma, od tog neprirodnog stava se odustalo. Indikativno je da se ova hrvatska konvertirana komunistička (danas kapitalistička) elita služi kriterijem svog krvnog neprijatelja, koji je krivo jezik smatrao jednim od kriterija za naciju – Karla Marxa (S.Kordić, “Jezik i nacionalizam”). Robovanje duhovima prošlosti teško je izbjeći. Kapitalizam i religija u sprezi sa nacionalizmom znaju igrati izrazito podle igre. Tamo gdje prvome od njih odgovara, u ekonomiji primjerice, vadi se na upravljača cijelog privrednog područja – “nevidljivu ruku” – dakako, kako bi odgovornost za svoje vlastite promašaje mogao prebaciti na N.N. metafizičko biće. Religije se također pozivaju na metafizičke elemente – božanstva, bogove – sada kao upravljače cijelog svemira a ne samo jednog područja ljudske djelatnosti. Nacionalistički lingvisti također nastoje od čovjeka otuđiti sposobnost upravljanja, ovog puta vlastitim jezikom, no – za razliku od prije nabrojanih oni tu funkciju ne prebacuju na metafizičke entitete već na odabranu elitu prema kojoj se narod(i) mora ravnati. U suštini, uzdižu sami sebe na razinu božanstva. 

        Nije jasno na koji bi to način jezik bio ugrožen prepusti li se upravljanje njime spontanosti njegovih neposrednih korisnika – govornika samih? Zar ne bi time njegov razvoj postao samo dinamičniji, lepršaviji, ljudskiji? Koliko vidimo, ugrožena bi bila samo vlast (kontrola) posvećenih lingvističkih krugova nad njime, a time posredno i nad svim korisnicima jezika  – samoupravljačima njegova razvoja. Kao što je u proizvodnoj sferi prisutan strah ekonomske i političke oligarhije (uvijek manje-više povezanih) od prepuštanja uzda razvoja neposredno zainteresiranim proizvođačima – radnicima – jer bi to stubokom uzdrmalo njihove vlastite interese; kao što se politička vladajuća struktura skanjuje upotrijebiti modele neposredne demokracije poput referenduma (u samostalnoj Hrvatskoj održan je u proteklih dvadesetak godina tek jedan, o pristupanju EU; naime onaj o razdruživanju – što i sam njegov naziv govori – bio je održan još u sklopu bivše države), jer bi to dirnulo u neprikosnovenost njihove pozicije, utoliko je jači kod etnonacionalističke upravljačke elite strah od prepuštanja dizgina nad jezikom njegovim govornicima. Te dvije (odnosno tri: politika, ekonomija, lingvistika) nacionalističke elite nalaze se u sprezi, stoga nije nikakvo čudo da se međusobno podržavaju mada je i slijepcima jasno kako znanost mora biti neovisna od ičeg drugog sem istine. Otimajući pravo neposrednim sudionicima proizvodnje i govornog procesa na samostalni i suvereni odnos prema djelatnostima kojima se bave (proizvodnja, odnosno upotreba jezika) oni ih otuđuju od rezultata njihova rada – kako u materijalnoj tako i u duhovnoj proizvodnji – otuđujući ih na taj način od sebe sama. Od onog najboljeg što leži u osnovi njihove biti. Otuđeni čovjek ne može bitit slobodan – on kao pijun kojim upravljaju jasno dijagnosticirane sile, može osigurati slobodu samo svojim upravljačima. 

        A prisjetimo se početka ovog teksta – nitko ne smije svojom slobodom umanjivati slobodu drugog čovjeka. Jezikoslovci kroatisti to svojim namjerama i praktičnom djelatnošću itekako čine. Pravdajući se „svetim“ prerogativima u zaštiti svetinje koju su sami izmislili – jezika – oni ga žele zaštititi od nas samih. A jezik, baš kao i većina stvari povezanih sa ljudima je vrlo daleko od svetinje. On je obično sredstvo sporazumijevanja koje svoju prirodnu funkciju to bolje ispunjava što ga se više ostavlja na miru i što više ljudi povezuje u toj misiji. Tek tada, on može ispuniti svoju vlastitu slobodu, čineći istovremeno slobodnijima i svoje korisnike. Nas, njegove govornike. Ljude.

        

Autor 5.3.2012. u 09:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija