Ime terorizma

Zlatko Dizdarević
Autor 9.7.2016. u 12:31

Izdvajamo

  • Hladna zaigranost opasno ambiciozne Hillary Clinton u ovom slučaju – toliko bahate da nije smatrala ni da stvar treba da ide zaštićenim kanalima komunikacije – proističe iz činjenice da nije riječ o presedanu. Sa Saddamom i Gaddafijem, da o dronovima i ubojstvima civila širom svijeta i ne govorimo, njena je predlagana operacija već postala rutina. A njeno likovanje pred tv kamerama nad masakriranim Gaddafijem već pomalo legendarno. Zašto nije uspjela sa Assadom kako je tražila, druga je priča. Uz malo manje silničkog ludila i malo više analitike u "general-štapskim sobama", bilo bi i više šansi za rezultat kakav su željeli. Mudrost, međutim, odavno ne stanuje na toj i takvim adresama. Vjerovatno zato što se u kompletnom tamošnjem poimanju međunarodnog prava i poretka nagrađuje tek zločinački upotrebljena sila podrazumijevana kao pravo i dužnost "posebnih".

Povezani članci

Ime terorizma

Možete li zamisliti kada bi ministar vanjskih poslova neke iole ozbiljnije države na “istoku” ili “jugu” planete, članice UN-a i svih pripadajućih organizacija planetarnog sistema,  mrtav  hladan zahtijevao da se ubije legalni predsjednik neke druge države, “ali “zapadne”, zajedno sa članovima njegove porodice. I to sve u skladu sa svojim ovlastima, pozicijom i politikom zemlje u kojoj je naručilac ubistva ministar ili čak premijer. A razlozi su pri tome sasvim pragmatični. To bi, recimo, pomoglo nekom njihovom strateškom partneru da se riješi nekih muka, ili bi se, eto, riješio  neki energetski problem, možda malo raselilo nestašno stanovništvo ili tek onako, otvorio prostor da se dovede na vlast odgovarajući patuljak umjesto neposlušnog lidera koji ne igra po zapovjedima izvana.

Hipotetička varijanta u samom startu čini se potpuno nemogućom, da ne kažem idiotskom. Zašto? Pa jednostavno zato što bi ovakva ideja u startu bila označena klasičnim međunarodnim terorizmom sa svim konsekvencama koje slijede: Definicija zločina – presuda – udar svim oružjima protiv zločinca istorijskih razmjera. Tačka! Akcija se izvodi u ime planetarnog sistema i uređenja, međunarodne pravde, globalne odbrane ljudskih prava, eliminacije zla. Lamentiranja nad karakterom, motivima i eventualno psihološkim profilom nalogodavca “teroriste”,  ministra ili čak predsjednika sa “istoka” ili “juga”, ostavljaju se književnosti ili medicini  za kasnije, nekada, kada se nepojmljivi čin preseli u istoriju, ili u zaborav.

Ono što se ovako nevjerovatno zamišljeno ne može desiti na relaciji “primitivni” istok (jug) – “civilizirani” zapad, dešava se već decenijama u obrnutom  smijeru. Evo i prema izvorima i dokumentima sa zapada. Prije neki dan WikiLeaks  je pustio u promet više od hiljadu  privatnih mailova  Hillary Clinton koje je ona, kao državni sekretar SAD-a slala u periodu od 2009. do 2013. godine. Iz njih se sasvim precizno iščitavala poruka da treba “uništiti Siriju”, “dovesti u opasnost i ugroziti život Assada i njegove familije  prijetnjom ili upotrebom sile…” Ovaj političko-siledžijski eufemizam o “ugrožavanju života upotrebom sile” u praktičnom funkcioniranju  sistema kojem je dotična gospođa bila na čelu zove se – Assada  i porodicu treba ubiti! Uostalom, sadžaj pomenutih mailova tako su preveli i  britanski “Independent” koji je prvi objavio priču o ovim porukama, i još preciznije američki “The New Observer.”

Hladna zaigranost  opasno ambiciozne Hillary Clinton u ovom slučaju – toliko bahate  da nije smatrala ni da stvar treba da ide zaštićenim  kanalima komunikacije – proističe  iz činjenice da nije riječ o presedanu. Sa Saddamom i Gaddafijem, da o dronovima i ubojstvima civila širom svijeta i ne govorimo, njena je predlagana operacija već postala rutina. A njeno likovanje pred tv kamerama  nad  masakriranim Gaddafijem već pomalo legendarno. Zašto nije uspjela  sa Assadom  kako je tražila, druga je priča. Uz malo  manje silničkog  ludila i malo  više  analitike  u “general-štapskim sobama”, bilo bi i više šansi za rezultat kakav su željeli. Mudrost, međutim, odavno ne stanuje na toj i takvim adresama. Vjerovatno zato što se u kompletnom tamošnjem poimanju međunarodnog  prava i poretka nagrađuje tek zločinački upotrebljena sila podrazumijevana  kao pravo i dužnost  “posebnih”.

U potpuno izvrnutom sistemu planetarnih vrijednosti spram onoga u što se politički patuljci unaokolo još uvijek lažno i dodvornički zaklinju ponavljajući svoju “posvećenost demokraciji i ljudskim pravima”, Hillary Clinton će najvjerovatnije za nagradu  zasjesti na mjesto  lidera. Industrija  ležernog  ubijanja predsjednika  i njihovih porodica – ili bilo koga ko im se ne sviđa – i  finansijski monstrumi koji tu industriju hrane, misle da su već istrenirali podanike koji će to prihvatiti kao gotovu stvar. Kako stvari stoje, vjerovatno i jesu. Da nije tako, ni Tony Blair, bivši britanski premijer i Bushov potrčko u operaciji  ubijanja  Saddama  i miliona civila temeljem  konstruirane lažne optužbe, ne bi optužbu za tu ulogu prihvatio sa onoliko mirnoće. On dobro zna da u postojećem  poretku  nije zločinac već predstavlja “sistem”. Čak i kad bi odlučili  da bude primjer za mazanje očiju svijetu,  presuda neće otvoriti suštinsku dramu potpunog besmisla tzv. međunarodne pravde u kojoj te “kadija tuži i kadija ti sudi”.

Nije sve ovo gore bilo nepoznato ni u vrijeme likvidacija “istočnih” predsjednika i njihovih familija, po nalogu “boraca za demokraciju i ljudska prava”. Uostalom,  ukazivanje  na njihove sudbine ovdje i ne potiče iz potrebe da se govori o pojedincima, ni kada su teroristi ni kada su žrtve u pitanju.  Pisalo se o suštinskoj temi  razorenog poretka i u vrijeme  tzv. arapskih i drugih montiranih “proljeća”  što su se završila najstrašnijim zimama i ledom koji će ostati dok treba. Nije to bilo nejasno ni kada je ta “borba protiv diktatora” porodila, ciljano, planski i partnerski, terorizam i teroriste. Kada je životni besmisao pretočila u smisao života i smrti  mnogima sa krajnjih margina civilizacije. Kada je dekomponovala Evropu pokrećući  milione u egzoduse što rađaju tektonske poremećaje među društvima i poniženim pojedincima.

Pisali su pojedinci, pokoja novina i rijetki portali o svemu tome na vrijeme. I na ovim prostorima. No, oni nisu bili ni sistem ni ministarstvo laži, manipulacija i prevara ni onda ni danas. Za sisteme su regrutirani oni što su prethodno društveno i politički lobotomirani i umiješani kao takvi u masu. Zato i jeste danas za mnoge idiotski i pomisliti da su državni nalozi  kakve su davali Bush, Blair,  H. Clinton i slični a slijedili ih mali poslušnici – zapravo brutalno nasilje nad životima sve do terorizma. Kojima pravom? Legaliziranim  pravom sile  koje su sami sebi dodijelili.

Sasvim pojednostavljeno, uprošteno kazano, ili će  ovakva Hillary i njoj slični po svijetu (ona je bila samo siledžijski bahata i neoprezna pa je dozvolila da je otkriju) biti “legalizirana” kao sistem i mjera naše svekolike realnosti. Uz glasove svojih “posebnih” podanika. Ili će neko pronaći snage i načina da ovako ili onako  reafirmira barem one elementarne vrijednosti  nekada davno zapisane u Povelji Ujedinjenih naroda i makar ih pročita s vremena na vrijeme, prisjetivši se i sebe i svoje djece. Mnogi razumni će kazati da je dilema naivna i neozbiljna u ovako ozbiljnim vremenima šutnje i savijanja kičme.

Naravno, i od ovakvih dilema  može se napraviti buseiness. Unosan pa i smrtonosan, znači krajnje profitabilan.

 Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 9.7.2016. u 12:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija