In memoriam: Bosanac kojeg je volio cijeli Split

Ivo Anić
Autor 28.11.2018. u 15:57

Izdvajamo

  • Mogao bih se zakleti, jer me ova priča baš ganula u toj mjeri da bih još jednom volio čuti kako stara kaže Draganu da zatvori prozore jer ne radi grijanje. Danas kada su svi negdje daleko od grada, ja ću odvrnut „Pušenje“ i onako „zakapotan“ ući u toplu pekaru svog djetinjstva. Čisto da se nauživam topline i mirisa. Jer to je tradicija, a do tradicija se drži. Ta tradicija naših naroda i narodnosti održala se hvala dragom bogu i do dana danas, pa iako živim u blagodatima kapitalizma, blještavim trgovačkim centrima, ja se još uvijek najbolje osjećam u tim malim pekarama svog djetinjstva. U kojima su još uvijek ostali ljudi.

Povezani članci

In memoriam: Bosanac kojeg je volio cijeli Split

Behto – foto Slobodna Dalmacija

Taj dobri čovjek, a ja iskreno ne znam čovjeka iz Bosne koji nije dobar, radio je kod Biškića godinama. Kaže priča kako nikog nije imao od rodbine, i kako mu je Split postao drugi dom, a Biškići druga familija. Kako dragi Bog nema pametnija posla nego da sirotinji nametne još veću bijedu, tako je i našem pekaru Behti nametnuo uz njegovu samoću i dodatni križ. Karcinom pluća. Ako ste mislili da je nesretnik dobio otkaz, kako to već u ovom vremenu biva, grdno ste se prevarili. Naime, naš Behto namjerio se na časnu i poštenu familiju. Onu iz našeg vremena. Biškići su mu pomagali u liječenju, uradili sve da ga spase. Kada je izdahnuo, sahranjen je o trošku svojih poslodavaca, uz sve muslimanske obrede, hodžu i grobnicu koju su platili sami. Behtu sam zavolio na prvu. Behto je radio subotom noć, kada bi mladost uglavnom pijana dolazila pred pekaru tražiti tople kifle. Behto bi meni sačuvao par komada, jer je znao da ću proći kada završim posao. Za uslugu, i dobrotu, Behti je kava, mali espresso jer turske ne kuhamo više, bila vazda mukte. I taj igrokaz života igrali smo do danas. Kada je moj dobri Behto zauvijek otišao iz Splita. Svog Splita, jer drugog doma nije niti imao.

Gotovo u pravilu oko ovih dana u godini kada zima učini svoje, a ljudi se dobro „zakapotaju“, uhvati me nostalgija. „Danas je Dan Republike i stari je popio malo..“ pjevali smo u ove dane u godini zajebavajući se zajedno sa „Zabranjenim pušenjem“ oko sumorne zbilje tadašnjeg vremena, propalih ideala, i nove, moje generacije, koja je htjela puno više od par – nepar redova za gorivo, praznih samoposluga i socijalizma koji je kao društveno samoupravljanje „prdnuo u čabar“. Moja generacija htjela je blještavilo kapitalizma koje smo donosili iz Trsta, moja generacija mislila je kako su kapitalizam „Lee“ kombinezoni, krcate samoposluge i Boss koji je razvalio te zime sa „Born in the USA“ albumom koji mi naravno nismo razumjeli.

Oko tog dana koji se bližio, a koji se slavio u bivšoj Jugoslaviji kao možda i najvažniji državni praznik i neradni dan, moj grad bi opustio. Produženi vikendi spajali su se već na početku tjedna, a Jugoslavija se polako ali sigurno preselila na selo, gdje su se tradicionalno s prvom pravom zimom klale svinje. Ta tradicija naših naroda i narodnosti održala se hvala dragom bogu i danas, pa je moj grad ponovo pust iako danas živim u blagodatima kapitalizma, blještavim trgovačkim centrima, a za gorivo ionako nemam, pa mi je svejedno bio paran, ili neparan dan. Vrijeme je za svinjokolju idealno, prži se rakija, sve je isto, samo je kako čujem „Zabranjeno pušenje“ zamijenio Thompson. Svako vrijeme izgleda nosi svoje.

Jebaji ga.

Već nekako po tradiciji, kako je moje selo daleko u Lici, lutam pustim gradom koji je preuzela bura i sjećam se. Sjećam se tog divnog, sivog vremena koje nas jes ve pripremalo za blagdane koji dolaze. Zima je svojim pravim dolaskom označila put datumima koji su mojoj generaciji značili školski raspust, blagdane, pun grad mladosti kojoj ne smeta bura, i naravno, ono slatko isčekivanje ulaska u krcate diskoteke iz kojih je treštalo „Zabranjeno pušenje“. Već nekoliko godina kako u ove dane u pravilu pišem takve nostalgične tekstove, ne mogu se odhrvati toplim, ljudskim pričama koje imaju onaj dah mog vremena. Vremena jednostavnog po svemu, vremena kojeg se danas zabranjeno i sjećati, ali vremena koje mi nitko ne može ukrasti. Jer sam tih godina odrastao, a svijet je bio šarena lopta, kakav je već adolescentima svijet u tim godinama i inače. A priča koju ću vam ispričati pred ovaj Dan Republike odvila se, kako to već obično i biva, u onim malim samo našim toplim zakutcima grada, našim kavanama i buffetima, našim slastičarnama i pekarama. Uz onu Reićevu koja je meni bila kultna i one tople polu kile „s drobom“, vruće krafne i kifle, egzistirala je u Slavićevoj ulici jedna mala pekara.

Tik do moje škole. Biškići, su tada, a bogami i dan danas, u naše živote ušli bez velike pompe. Ono što me fasciniralo u toj maloj pekari bilo je obiteljsko ozračje i kao u mnogim butigama mog djetinjstva nije se gledalo na sitnice, kao ni na veliku zaradu. Danas je pohlepa uništila mnoge pekare koje su postale industrijske, bez duše. Ove male, ove koje još i dan danas čuvaju tradiciju mog vremena, imale su upravo to – dušu. Priča koju ću vam ispričati dogodila se u našem vremenu. Ta topla, ljudska priča, dogodila se u ovom hladnom i proračunatom dobu, ali meni osobno ima itekakav pečat onog našeg. Onog toplog, i onog ljudskog. U sve te male pekare mog djetinjstva u pravilu su se zapošljavali radnici iz Bosne. Nije vrag da u Splitu nije bilo dovoljno pomoćnih pekara, no ako malo bolje pogleate koliko je mladosti i ljudi otišlo iz Splita u potragu za boljim životom, tada vam stvari postanu jasnije.

Taj dobri čovjek, a ja iskreno ne znam čovjeka iz Bosne koji nije dobar, radio je kod Biškića godinama. Kaže priča kako nikog nije imao od rodbine, i kako mu je Split postao drugi dom, a Biškići druga familija. Kako dragi Bog nema pametnija posla nego da sirotinji nametne još veću bijedu, tako je i našem pekaru Behti nametnuo uz njegovu samoću i dodatni križ. Karcinom pluća. Ako ste mislili da je nesretnik dobio otkaz, kako to već u ovom vremenu biva, grdno ste se prevarili. Naime, naš Behto namjerio se na časnu i poštenu familiju. Onu iz našeg vremena. Biškići su mu pomagali u liječenju, uradili sve da ga spase. Kada je izdahnuo, sahranjen je o trošku svojih poslodavaca, uz sve muslimanske obrede, hodžu i grobnicu koju su platili sami. Behtu sam zavolio na prvu. Behto je radio subotom noć, kada bi mladost uglavnom pijana dolazila pred pekaru tražiti tople kifle. Behto bi meni sačuvao par komada, jer je znao da ću proći kada završim posao. Za uslugu, i dobrotu, Behti je kava, mali espresso jer turske ne kuhamo više, bila vazda mukte. I taj igrokaz života igrali smo do danas. Kada je moj dobri Behto zauvijek otišao iz Splita. Svog Splita, jer drugog doma nije niti imao.

Ako ste ostali osupnuti dobrotom, ljudskošću ove priče, zasigurno ste prvo pomislili kako se ona dogodila davno, zimi pred Dan Republike, kada su ovakve tople ljudske priče jedino i bile moguće.

Kada se nije gledalo tko si i koje nacionalnosti, već se gledalo kakav si čovjek. Kada se nije gledalo jesi li Srbin, Bosanac, jesi li Hrvat.

Takva vremena bila su ona moja o kojima vam pričam. Vremena u kojima su ljudi bili ljudi. No da vas sasvim iznenadim na samom kraju priče, ona se odvila ovih dana. Ove zime, pred jedan zaboravljeni praznik, kada grad mete bura, grad koji se premjestio na obližnja sela. I negdje u udarima bure, gradom koji se sprema na spavanje, mogao bih se zakleti da sam čuo „Zabranjeno pušenje“.

Mogao bih se zakleti, jer me ova priča baš ganula u toj mjeri da bih još jednom volio čuti kako stara kaže Draganu da zatvori prozore jer ne radi grijanje. Danas kada su svi negdje daleko od grada, ja ću odvrnut „Pušenje“ i onako „zakapotan“ ući u toplu pekaru svog djetinjstva. Čisto da se nauživam topline i mirisa. Jer to je tradicija, a do tradicija se drži. Ta tradicija naših naroda i narodnosti održala se hvala dragom bogu i do dana danas, pa iako živim u blagodatima kapitalizma, blještavim trgovačkim centrima, ja se još uvijek najbolje osjećam u tim malim pekarama svog djetinjstva. U kojima su još uvijek ostali ljudi.

Sve je isto, samo smo mi izgleda postali drugačiji, pa nas ovakve priče ispune nostalgijom.

Jebaji ga.

Ivo Anić
Autor 28.11.2018. u 15:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija