INDIJA – ZEMLJA SILOVANIH ŽENA

U julu 2001. strijeljana je od tri maskirana muškarca ispred njezine kuće u blizini Delhija. Glavni osumnjičeni, kratko poslije ubojstva prijavio se policiji. On je bio rođak jednog muškarca kojeg je Devi strijeljala. U izjavi je rekao da se on samo želio osvetiti što je baš jedna žena iz niske klase poubijala tako mnogo muškaraca iz visoke klase.

U posljednje vrijeme, posebno nakon brutalnog silovanja od čega je jedna studentica preminula,  mediji u cijelom svijetu objavljuju slike i opisuju česta  silovanja u Indiji. To me ponukalo da i ja napišem nešto o tome gledano iz mog ugla.

Više stotina ljudi došli su na jednu pješačku zonu u Saketu na jugu Delija, glavnog grada Indije, da demonstriraju. Na tom mjestu u autobusu je, od više muškaraca, okrutno silovana studentica, koja je od posljedica toga čina i preminula. Ovdje se sada njenim silovateljima sudi. To nije prvi protest u glavnom gradu Indije, koji nosi i naziv “grad silovanja”. Ali ovoga puta su došli demonstrirati i ljudi koji nikada ranije nisu izlazili na demonstracije. Svi pripadaju srednjem sloju. Ne smeta im velika hladnoća. Temperatura u sjevernoj Indiji ove zime je tako niska kakva se ne pamti u zadnjih nekoliko decenija.

Medha Chaturvedi radi kao marketing menadžerka: “Ja sam iz malog grada došla u Deli i od kad sam došla, stalno sam u gradskom saobraćaju napadana od muškaraca”, priča ova 30-godišnjakinja. “Za naš ženski svijet, to je svakodnevnica”. To je bio razlog da je kupila auto. “Ali kada moram stati na semaforu, muškarci koji su zaustavljeni u mojoj blizini pojačavaju radio, a ako u jednom autu sjedi više muškaraca, onda me provociraju na sve moguće načine.” Ponekada dođu drugi muškarci da zaštite provocirane žene.

Poslovni čovjek Deepak Dutta, 45-godišnjak, došao je poslije večere sa jednim prijateljem i spontano se priključio demonstracijama. “Ja Imam jednog sina i jednu kćer, i ne pravim razliku između njih dvoje”, kaže on. “Ja sam siguran da problemi počinju kod kuće gdje roditelji prave razliku između ženske i muške djece.”

Svi demonstranti drže u rukama zapaljene svijeće. Oni znaju da njihova Indija, sa razvijenom privredom, sa kancelarijskim tornjevima, velikim robnim kućama i informativnim centrima, ima i svoju crnu stranu. S jedne strane, poznaju oni velike gradove gdje su akademski obrazovane žene pobijedile u borbi zu svoja prava. Mnoge od njih su i na visokim pozicijama: u Kongresu, u parlamentarnoj opoziciji, i t.d. Sa starošću od 68 godina, žene u prosjeku žive dvije godine duže od muškaraca. Sve više žena zna da čita i piše. Sve više žena studira na fakultetima, tako već sada ima nadaleko poznatih advokatica, sutkinja i novinarki. Mnogi gigantski koncerni su pod kontrolom žena, one su i menadžerke.

Druga strana medalje: još uvijek dvije trećine indijskih državljana živi u selima, a većina njih u strahovitom siromaštvu. Tako u selima sjeverne Indije još uvijek muškarci imaju svu moć nad ženama. Žene u tim krajevima su najčešće žrtve brutalnog nasilja. Tamo vlada još uvijek muška diktatura, seksualna silovanja nad ugnjetenim ženama su „normalna“ svakodnevica. Rizik za ženskinje iz siromašne familije da budu prodane je velik. Ženski svijet u mnogim krajevima Indije nema pravo na medicinko liječenje. I još uvijek više od polovine djevojčica prisilno budu udate prije nego što navrše 18 godina starosti . Thomson Reuters fundation donosi statistčke podatke objavljene 2011. godine, da je Indija na četvrtom mjestu u svijetu kao najopasnija država za ženski svijet.

“Razlika između muškaraca i žena u Indiji je ogromna“, kaže Sadhna Arya, profesorica za politiku na univerzitetu u Delhiju i poznata aktivistica za ženska prava. Zapravo postoje zakoni koji pismeno štite žene i garantuju jednaka prava kao i za muškarce, ali to se ne sprovodi u djelo. Postoje zakoni koji zahtijevaju od Parlamentaraca zaštitu za žene od muškaraca koji žene tuku, ali svaki puta kada se zlo dogodi, aktivisti zatraže da se pravo žene sprovede u djelo, uvijek zakon zataji.

Nasilje nad ženama, kaže publicistica Nilanjana Roy, nije samo tradicionalno mučenje, nego i jedna vrsta kazne što su žene u gradovima postale sve više neovisne i sve više traže svoja prava. Mnogi muškarci u Indiji ne mogu se pomiriti sa pretpostavkom da žene izlaze iz svojih tradicionalnih uloga. Zato oni nastupaju nasiljem.

Nasilje nad ženama počinje u Indiji najčešće prije rođenja. Svake godine hiljade bračnih parova odlučuju o spolovima nerođene djece. To je zapravo zabranjeno, ali zakon se ionako ne poštuje, i tako ženske bebe budu abortirane. To se vidi i iz statistike, to je zapravo statistika srama: U Assamu, na sjeveroistočnom dijelu države, na 1000 muškaraca rađa se samo 954 žena, u zapadnom Gujaratu 918, u najnaseljenijem i najsiromašnijem Uttar Pradeshu 908, u Haryanu zapadno od Delhija 877. Samo u južnom dijelu države u Kerala i Poducherry, po popisu statistike iz 2011. godine, živi više žena nego muškaraca. Eksperti tvrde da je Indija kroz abortuse djevojčica u posljednjih deset godina, izgubila više od 15 miliona žena. Oni strahuju da u regionima gdje se rađa sve manje ženskinja, da će seksualni napadi biti još veći. Što se sve više parova odlučuje za abortuse kćerkica, ima jedan veliki razlog: od 1960 godine zabranjen je miraz kad se djevojka udaje. Kod većine svadbi je tradicija da se roditeljima mladoženje moraju platiti odštete zato sto oni to žensko primaju u svoju porodicu. Kroz udaju kćerke siromašni otac pada u velike dugove. Kritičari tvrde da 80% svih kredita u Indiji, služe zu financiranje svadbi i miraza. Od 1990. godine, od kada je i privreda počela napredovati, cijena tih izdataka se povećala. Što se više država bogati, zahtjev miraza je skuplji. A najčešće roditelji mladoženje i poslije svadbe traže da im djevojački roditelji daju poklone i novce.

Lalita je tek završila osmi razred kad su je roditelju udali. Rado bi ona išla dalje u školu, kao i njena braća. Za miraz su njeni roditelji dali sve što su mogli: kupili su roditeljima mladoženje jeden frižider, mladoženji motor, namještaj, veš-mašinu, a u gotovu novcu još 150.000 rupija, i svakojakih manjih poklona, kao što su mnogi zlatni lančići sa privjescima. A sve samo da bi njihova kćerka bila dobro primljena u novu porodicu. Ali već poslije godinu dana išlo je sve naopako. Njen muž je tražio još više novaca i poklona. Novi auto mora zamijeniti njegov motor. U tom vremenu je on svoju ženu počeo i da tuče. Ako je posjetila svoje roditelje, a vratila se bez skupocjenih poklona, njen muž je tu jadnicu isprebijao i gađao raznim predmetima, pravio joj opekotine po tijelu dok one ne bi postale rane. U bijesu, polupao je frižider i naredio da njeni roditelji moraju kupiti novi. Razbio je i telefon koji je otac kupio da bi mogao sa kćerkom održavati kontakt. Onda je počeo i njihovu zajedničku djecu da maltretira, da bi i na taj način ostvario svoje zahtjeve. Tek nakon 13 godina najbrutalnijega braka, uspjela je Lolita odvojiti se od svog siledžije. Ali cijenu odlaska skupo je platila: samo kćerku je smjela da povede, sinove je morala ostaviti siledžiji i njegovim roditeljima.

Danas Lolita ima 31 godinu. Ona radi u kancelariji jedne organizacije za ženska prava u Delhiju, obučena je u salvar kamic, crvenu indijsku haljinu i pokazuje različite ožiljke i opekotine ispod i iznad očiju, na rukama i leđimla, i td, koje je ponijela iz svoga braka.

Glavni razlog nasilja nad ženama je, kaže Lolita, ekonomska zavisnost žene od muškaraca. Muškarci smatraju da su žene njihove robinje i da smiju s njima raditi sve što oni hoće. Objavljena statistika 2011. godine je pokazala da je samo u toj godini bilo više od 8600 smrtnih slučajeva i to samo u svađi zbog djevojačkog miraza. Najčešće mladoženjina familija polije mladu petrolejom koji se u mnogim mjestima upotebljava za kuhanje, a zatim tu jadnicu zapali i čeka dok ne izgori i umre u najstrašnijim mukama. To ubistvo se tolerira kao nesretni slučaj, tako niko pred zakonom ne odgovara. Mlade nevjeste u panici bježe od tog zla tako što se same ubiju.

Još uvijek se dešava da rođeni očevi ili braća u Indiji ubijaju mlade žene, zbog pretpostavke da bi mlada žena mogla “uprljati čast svoje familije“, zato što je silovana, za što ona nije ni kriva ni dužna. Ta ubistva se događaju u mnogim regijama Indije.

Evo jednog slučaja: u maju prošle godine došao je jedan policajac visokog ranga u grad Uttar Pradesh u sjevernom dijelu Indije kod jedne porodice i naredio da njihova 14-godišnja djevojčica mora biti strijeljana, zato što je kidnapovana i od više muškaraca silovana. Roditeljima je rekao: “Zbog te sramote i vi morate biti ubijeni.”

Više od 1000 ovakvih ubistava zbog “uprljane časti” dešava se u Indiji svake godine. U julu prošle godine jedno takvo ubistvo uzdrmalo je Indiju: u gradu Rajahsthan je otac svojoj 20-godišnjoj kćerki odsjekao glavu i sa odsječenom glavom i krvlju uprljanom sabljom šetao ulicama grada.

Ove strahote sulže konzervativnoj indijskoj elitnoj stranci kao odbrana za njihove zločine i očuvanje te brutalne tradicije. Tako ovih dana tvrdi Mohan Bhagwat, vođa Hindunacionalističke organizacije RSS, da se seksualna silovavanja dešavaju samo u gradovima gdje se žene ponašaju kao one koje žive po zapadnim zemljama. Da se u Bahratu tako što i ne poznaje, jer se tamo žene ponašaju kako od njih tradicija zahtjeva, što naravno nije istina. On zahtjeva da se sve te gradske žene koje su postale samostalne, ponovo vrate u ulogu domaćice koja se brine samo za domaćinstvo, onako kako joj je propisano “društvenim ugovorom.”

Taj Mohan Bhagwat nije nevažan religiozni fanatik. Njegova organizacija stoji na istom ideološkom fundamentu kao i najvažnija opoziciona partija Indije, takozvana “Narodna Partija Indije” koja bi na slijedećim izborima mogla doći na vlast.

Da sada i intelektualci idu na demonstracije i bore se za ženska prava , to je novi fenomen. Ta borba protiv nasilja nad ženama traje već duže vrijeme. Prije više godina čak su od jedne “banditske kraljice” napravili heroja. Evo i te gorke istine.

Pholan Devi imala je tek 11 godina kad se morala udati za 3 puta starijeg muškarca. On ju je brutalno mučio, i na kraju iz čista mira, izbacio iz kuće. Njezina familija “zbog sramote” nanesene njima, nije svoju kćer htjela primiti. Devi, koja je nekada pripadala niskoj ribarskoj porodici, postala je za muškarce njezinog sela meta silovanja. Čak je više puta silovana i od policajaca.

Kasnije je kidnapovana od jedne organizovane bande. Šef te bande, izvjesni Phoolan Devi, ju je oženio. Kad je on ubijen, ona je preuzela vodstvo jedne grupe te bande, takozvane Desperados. Sav novac koji je sa svojim muškarcima pokrala i pootimala, dijelila je sirotinji. Bez ikakvog sažaljenja, napadala je i otimala samo od bogataša.

1981. godine pripadnici njene bande ubili su 22 člana Thakur kaste, među njima i više onih muškaraca koji su nju silovali. 1983 ona se predaje predsjedniku grada Madhya Pradesh. 1994. dobila je pomilovanje bez da je ikada protiv nje poveden sudski proces. Od tada se ona slavi kao prvi borac za ženska prava. 1996. primljena je u Indijsko ministarstvo.

Pored svega, njen završetak nije bio sretan. U julu 2001. strijeljana je od tri maskirana muškarca ispred njezine kuće u blizini Delhija. Glavni osumnjičeni, kratko poslije ubojstva prijavio se policiji. On je bio rođak jednog muškarca kojeg je Devi strijeljala. U izjavi je rekao da se on samo želio osvetiti što je baš jedna žena iz niske klase poubijala tako mnogo muškaraca iz visoke klase.

Pitam se: shvatamo li mi Evropljani dovoljno koliko lijepo živimo? Gledajući iz indijskog ugla, čini se da ni na Balkanu nije tako loše?