INDUSTRIJA UGLEDA

Autor 24.12.2011. u 16:03

INDUSTRIJA UGLEDA

Industrija ugleda ne posustaje s radom, inspirirana idejom da je današnji potrošač spreman sažvakati svaki ponuđeni nesporazum, budući da je i inače ideološki brifiran jedino za to da jede govna

Dva slučaja prodaje muda pod bubrege – u inače oštroj konkurenciji – obilježila su protekli tjedan.

Prvi je propagandna kampanja kojom „Jutarnji list“, po cijeni od samo 19,90 kuna, plasira zbirke tekstova sedmorice svojih autora, „najtraženijih hrvatskih kolumnista“, „sedam lica zbog kojih još volimo novine“, s fotografskim portretima koji zauzimaju svaku drugu novinsku stranicu i navode na pomisao kako ne bi bilo loše zabraniti pristup tiskanoj građi mlađima od osamnaest godina.

Neka od tih lica zaista bi mogla potaknuti mlađu publiku da noću nekontrolirano mokri u krevet, što od prizora čistoga estetskog užasa, što od izravnog suočenja s velikanima, i eto neželjenih posljedica: tekuća bilanca proizvodnje i potrošnje curi na sve strane, traje ritual čitanja i pišanja, autori s mudima kod neotpornih uzrokuju bubrežne disfunkcije…

Promidžbeni pogon Europapress holdinga možda je računao s tom vrstom kušnje za potrošače intelektualnih sadržaja: evo vam divova u njihovoj punoj autentičnosti, tu su u svojim „najistinitijim“ izdanjima, hiperrealistični do granica nakaznosti, plasirani bez lickanja, kompromisa i odstupanja pred izazovima verizma, pa neka izdrži tko može.

Žanrovski pak promatrano, riječ je o grandomanijaštvu dosad nezabilježenih razmjera, a to znači da ni odraslima nije lako. Budući da su izloženi portreti veličine bisti, čitatelji već na kiosku imaju dojam da, umjesto primjerka novina, plaćaju spomeničku rentu.

Nevolja je što su „autentičnost“ i veristička poetika stavljeni u funkciju mistifikacije, oni služe kao građevni materijal za nešto što bi imali razgrađivati, podupiru ono što bi trebali potkopavati, pa je kampanja vrijedna pažnje upravo zbog toga jer se – sukladno općim stremljenjima najveće domaće medijske kuće – ukazuje kao veličanstvena patvorina.

Uspjeh je dakle vidljiv golim okom, i to s prilične razdaljine. Moglo bi se zapaziti da na planu angažiranog marketinga do danas nije bilo ružnijega uljepšavanja. Jedva da je ikad uloženo toliko realizma u lažno predstavljanje, toliko „gole istine“ u golu obmanu. Uzbudljivo je čak i to što se afirmacija tzv. autorskog novinarstva nastoji potaknuti tipičnim tabloidnim oruđima, likovnom prezentacijom koja u svakom svom elementu sugerira suvišnost teksta. Proturječje je doslovno, jer su riječi izbačene iz igre.

Udovoljavajući zahtjevima doba u kojem se skromnost smatra smrtnim grijehom, industrija ugleda ne posustaje s radom, inspirirana idejom da je današnji potrošač spreman sažvakati svaki ponuđeni nesporazum, budući da je i inače ideološki brifiran jedino za to da guta govna.

Kada se radi o Europapress holdingu, grandomanski poriv ka proizvodnji zaslužnika isti je kao u siječnju 2000. godine, kada je Ninoslav Pavić, uz sufliranje tadašnjega predsjednika Vlade, svoje novinare proglasio „najzaslužnijima za demokratske promjene“ i javno im dodijelio grafičke plakete s potpisom Ede Murtića – što možemo smatrati službenim začetkom slavne tradicije korporativne onanije – s tom razlikom što sada u optjecaju nije tek nagnuće prema demokraciji, nego i „izvrsnost“ u svoj svojoj trgovačkoj ljepoti: utoliko veća što je prodajna cijena niža.

Mrkih „sedam lica zbog kojih još volimo novine“, kao banalne stilizacije autorskog patništva i riješenosti da se ništa ne skriva, u tom smislu ne odražavaju „surovu stvarnost“, nego – baš suprotno – pretorijansku odlučnost da nas od nje uspješno zaštite.

Vrijednost promoviranih žurnalističkih giganata, između ostaloga, raste u mjeri u kojoj se ne petljaju u kriminalne pothvate vlasnika kompanije i ne mute vodu u zoni njegovih poslovnih interesa. Njihova veličina adekvatna je količini nenapisanog i razlog zbog kojeg gazda – izjašnjen, kao što priliči, u prvome licu množine – „još volimo novine“.

Imajući to u vidu – a također i kronični nedostatak talenta sa samoironiju i doživljaj vlastite uloge na manje ozbiljan način – plakatni defile važnih autorskih njuški može se razumjeti kao dolična autopromocija degeneriranog medijskog carstva. Da se uistinu povelo računa o autentičnosti, operacija bi nosila radni naziv „EPH i sedam patrljaka“.

Bilo bi zanimljivo saznati kako se propagandni napor manifestirao na individualnom planu, što je svaki od plakatiranih – dok je pred fotografom pozirao kao namrgođena starleta, znajući da će biti odštancan u „prirodnom“ izdanju i veličini – mislio o svojem izvornom pozivu. Ili barem kamerom zabilježiti trenutak dok zuri u vlastiti odraz na novinskoj stranici, ovjekovječiti taj bljesak ushita i dosezanje mentalne ravnoteže, Narcisovu žudnju za realnošću. Carsko meso: 19,90 kuna. Tja, moram znači šutjeti i o Todoriću…

Prodaja muda pod bubrege broj dva zbivala se na zagrebačkom Trgu bana Jelačića gdje je u organizaciji Zaklade Ana Rukavina upriličen humanitarni koncert. Među „uglednim osobama iz hrvatskog javnog života“, koje su se javljale na telefonske pozive građana što su odlučili darivati novac, zatekao se i Tomislav Horvatinčić, poduzetnik koji je ovoga ljeta mamutskim gliserom usmrtio dvoje talijanskih turista, ne osjetivši nakon toga potrebu nazvati hitnu pomoć i policiju. Humanitarna manifestacija – gdje je Horvatinčić, srećom, rukovao telefonom, a ne kormilom, noseći bedž sa natpisom „dragi gost“ – nazvana je, prigodno, „Želim život“.

Prema policijskim statistikama, Horvatinčić je u zadnjih 12 godina napravio 31 prometni prekršaj, a 1980. je automobilom ubio pješakinju i teško ozlijedio njenu kćer, pa onda pobjegao s mjesta nesreće. Intenciju je krasno sažeo jedan drugi sudionik akcije „Želim život“, predsjednik države Ivo Josipović, koji se u Horvatinčićevu društvu javljao na telefonske pozive. „Plemenitost je nešto što naši građani pokazuju vrlo često“, poručio je okupljenima, zaboravivši uprijeti prstom u nazočnog kolegu.

Ideja glasi, rekosmo, da je današnji potrošač spreman sažvakati svaki ponuđeni nesporazum – pa i onaj o Tomislavu Horvatinčiću kao jurišajućem dobrotvoru, osvjedočenom humanistu i oličenju plemenitosti, koji će kao „dragi gost“ služiti za primjer ostalima – jerbo je potrošač ionako brifiran za to da jede govna i dobrovoljnim prilozima podupire solidarno zajedništvo. Ideja se temelji na neumoljivome preziru prema mentalnim sposobnostima onih kojima se obraćaš riječju, gestom ili fotografskim portretom odgovarajućih dimenzija. Kad je taj uvjet zadovoljen, industrija ugleda ne posustaje s radom.

„Ne znam kako može biti sretan čovjek s velikom kućom ili luksuznom jahtom, a da je, s druge strane, potpuno imun na ljude oko sebe koji nemaju ni osnovne potrebe za život. Ljudi ne smiju biti pohlepni“, kazao je Horvatinčić u jednom novinskom istupu prije dvije godine.

Bilo je to u vrijeme kada je osnovao humanitarnu zakladu kao protutežu divljačkoj uzurpaciji javnoga dobra na zagrebačkom Cvjetnom trgu, no nema sumnje da bi iskaz danas bio isti, samo bi luksuznu jahtu vjerojatno izostavio, pošto su njeni ostaci privremeno oduzeti zbog sudskog vještačenja.

Sve je to mnogo više od lošega ukusa i degutantne samohvale: i Tomislav Horvatinčić i EPH-ovih „sedam lica zbog kojih još volimo novine“ – od kojih su neki, uzgred, zdušno podupirali poduzetnikovu „operaciju Cvjetno“ – čine dekor poželjnoga društvenog poretka. Ugrađuju se u provizorij čija je svrha da bude jedini vidljiv na horizontu, sravnjujući sa zemljom nepoćudne viškove, budući i nije ništa drugo nego produkt tiranije organiziranog marketinga.

Tu je, podrazumijeva se, svaki sadržaj tek promotivni materijal samog sebe, prodaja muda pod bubrege nije uzgredna piljarska djelatnost nego oficijelni sistem etabliranja, akutne histerije su mjerila vječnosti, Pavić je izumitelj kriterija, pa vlada poprilična gužva, uz stalnu cirkulaciju lažnih autoriteta, autentičnih patvorina i grafički isklesanih poprsja.

Novinari, pogotovo ako ih krasi biljeg „izvrsnosti“, zatječu se u farsi s nekom vrstom specifičnog sukoba interesa. Malo je što toliko vulgarno kao mistifikacija tobožnjih demistifikatora zbilje. Postajući dio društvene elite koja se regrutira kroz permanentne reklamne kampanje, oni bi bolje od drugih trebali znati da reklama nije oruđe informiranja, nego oruđe prinude.

 Novossti

Autor 24.12.2011. u 16:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija