Inflacija ili šverc

Milan Gavrović
Autor 25.3.2022. u 09:33

Izdvajamo

  • Jedino država ne gubi nikada. Ona uredno prilagođava poreze i sve svoje prihode, što je, zapravo, neminovno. O tome ovisi funkcioniranje države, a i svaka se birokracija na vlasti ravna po pravilu da je bog prvo sebi bradu stvorio. Naš je problem, međutim, drugi, drukčiji i mnogo teži. Sadašnja inflacija buja na strani ponude a ne potražnje, što znači da je jedino rješenje domaća proizvodnja. A na tom se poslu Crni Rok nije nikada istaknuo, bez obzira sjedi li slučajno u državnoj fotelji.

Povezani članci

Inflacija ili šverc

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Kuda idu divlje svinje, stara je serija koja sjajno odgovara novom vremenu, pa je njen povratak na televizijske ekrane puni pogodak. U njoj se govori o švercerima u Drugom svjetskom ratu, dok njeni protagonisti, Crni Rok i Veriga, u suvremenoj inkarnaciji, opet harače svuda oko nas. Lamentira se, doduše, o inflaciji koja se povampirila kad smo već svi na nju zaboravili, računa se koliko je brža od one u Europi, a statistika iznosi postotke kojima se kupci u šoping centrima smiju. Ali, zapravo, o svemu tome uopće nije riječ. Ono što se obnovilo nije inflacija već ratne nestašice, a s njima šverc i šverceri svih vrsta. Rastu, naravno, i cijene ali one odjednom postaju manje važne. Za njih skoro da i ne pitaju oni koji voze kući pune prtljažnike suncokretovog ulja.

Ekonomisti, skloni uvijek teoretiziranju (za razliku od Crnog Roka kao i modernih pripadnika njegovog zanata), upozoravaju da se sadašnja inflacija bitno razlikuje od onih koje su rušile jugoslavenski, a poslije i hrvatski dinar. To su bile inflacije izazvane prevelikom potražnjom (tiskalo se previše novca da bi vlast mogla trošiti više nego što je imala), dok sada inflaciju izaziva nedovoljna ponuda (ima para, ali nema robe). Neravnoteža je, dakle, nastala na drugoj strani vage. Znače li ratne nestašice da rat nije pogodio samo Ukrajinu? Neki (na primjer, George Soros) kažu da je treći svjetski rat već započeo. Zvuči efektno, ali nadajmo se da je ipak riječ samo o verbalnom egzibicionizmu.

I poznati ekonomist Nouriel Roubini govori o ratu, ali ne trećem svjetskom, već o drugom hladnom ratu. Po njemu, krvava Putinova invazija na Ukrajinu samo je koincidirala s velikim geopolitičkim preslagivanjem, koje je poremetilo cijelu svjetsku ekonomiju. Četiri revizionističke sile, kaže on, Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja, pokušavaju okončati dugotrajnu američku dominaciju i zapadnu kontrolu nad svjetskom ekonomijom, uspostavljenu još dok su gruvali topovi Drugog svjetskog rata. Spisak zemalja koje je David Adler iz britanskog Guardiana nazvao novim pokretom nesvrstanih (kod nas ga prenosi Tvrtko Jakovina) duplo je duži. Na njemu su zemlje koje su odbile da se izjasne o ratu u Ukrajini i priključe sankcijama protiv Rusije. To su Meksiko, Argentina, Turska, Brazil, Indija, Bangladeš, Pakistan i Indonezija. Može se zaključiti, kaže Roubini, da ulazimo u geopolitičku depresiju koja će proizvesti dalekosežne ekonomske i financijske posljedice širom svijeta. Tu mračnu prognozu ne treba prevoditi, ali ako je nekome ipak riječ o previše ekonomističkom ili hermetičnom jeziku, tim bolje za njega. Već u sljedećoj rečenici, naime, Roubini najavljuje vjerojatan oružani sukob Amerike i Kine u sljedećih 10 godina, pri čemu bi Tajvan mogao biti neposredni casus belli.

Kad cijene počnu nekontrolirano rasti, oči su svugdje u svijetu uperene u centralne banke. Posebno kod nas, gdje je održavanje stabilnosti cijena, zapravo, jedini pravi posao Hrvatske narodne banke. Ali što da ona sada radi? Ovom autoru nije ni na kraj pameti da brani tusto društvo iz HNB-a, ali njima su sada zaista vezane ruke. Da bi ostala stabilna, kuna je čvrsto usidrena uz euro. Ali upravo to sidreno uže sada popušta, pa najveći dio inflacije navire iz Europe i ostatka svijeta. Stabilizacija povlačenjem novca ne bi imala nikakvog smisla. Štoviše, izazvala bi još veće nevolje na osiromašenom i špekulantskom tržištu. Sasvim suprotno, HNB bi trebala poticati domaću proizvodnju (što u specifičnom hrvatskom slučaju nije njen posao), ali teško se oteti dojmu da u suradnji s Vladom ona to već obilato radi. U Hrvatskoj nedostaje mnogo čega, ali ne i novca. (Zbog pandemije nagomilani su i novi deficiti, što prijeti otežanom otplatom drugova, čim kamate neminovno počnu rasti.) Šteta je samo da smo morali doživjeti takav šok, kako bi se odgovorni dosjetili očuvanja pa i poticanja domaće proizvodnje. Pa i sada, stari su šabloni ponašanja mnogo jači od novih vjetrova, pa bile to i nevere ili tornada. Ovih dana američki je nobelovac za ekonomiju, slavni Joseph Stiglitz, javno upozorio Hrvatsku da bi trebala odgoditi uvođenje eura, jer bi od toga mogla imati više štete nego koristi. Odnosno, ostala bi bez alata kojim jedino može brzo i djelotvorno popraviti konkurentnost privrede. (To je vlastita monetarna politika.) Bit će zanimljivo pratiti reakcije u Hrvatskoj. Možda zvuči cinično, ali najvjerojatnije je da će se glave gurnuti još dublje u pijesak i da će se uglas tvrditi kako nam je ipak sigurnije u eurozoni, nego na vjetrometini. Drugim riječima, brigo moja prijeđi na drugoga. Cijeli se svijet mijenja, ali mi ostajemo isti. Kano klisurine.

U krizi godine 2008. inflacije nije bilo, iako se novac tiskao na sve strane a dugovi rasli u nebo. Razlog je bio jednostavan. Krizu su izazvale bankarske spekulacije, u prvom redu u Americi otkud su ubrzo biznis klasom preletjele Atlantik, dok je ponuda na tržištu bila obilna. A inflacija je prije krize bila niža od ciljane, pa su ekonomski stratezi u Europi priželjkivali njen brži rast. Inflacija od 1 do 1,5 posto smatra se, naime, zdravom. Bez toliko inflacije nema ni ekonomskog razvoja, jer to znači da nema niti novih proizvoda koji uvijek imaju nešto višu cijenu. Inflacije nije bilo ni kod nas, ali smo se koprcali u krizi i čekali da se obnovi bruto domaći proizvod iz godine 2007., duže nego bilo tko drugi u Europi. Na vlasti je bio SDP, a premijer Zoran Milanović. Ali kontinuitet politike nije bio narušen.

Svaka inflacija, inicirana potražnjom ili ponudom, bankarskim spekulacijama ili novim hladnim ratom, ubrzo počinje disati svojim plućima. Kod nas ili u svijetu, taj vlastiti život inflacije ima isto ime. Inflatorna očekivanja. Tada nitko tko živi i bori se za opstanak na tržištu nema više ni jednu noć mirnog sna. Mora koja ga muči je uvijek ista. Svi su poskupili, samo je on zakasnio, pa mu se gomilaju gubici. I sindikati stalno traže više plaće, a on grca u deficitu. Jedini je izlaz podići cijene čim prije, poskupjeti unaprijed, možda se nešto i zaradi, a isto tako rade i drugi. Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, dva puta je inflacija premašila 45 posto i to mjesečno. (To je 8.540 posto godišnje.) Po prvi put u Jugoslaviji (zaustavio ju je Ante Marković), a drugi put u samostalnoj Hrvatskoj četiri godine poslije. (Kad je zaustavljena, premijer je bio Nikica Valentić.) Računica je poslije pokazala da je prava inflacija, izazvana nekontroliranom potrošnjom, bila „samo“ pet posto mjesečno (što je još uvijek 80 posto godišnje), dok su za sve ostalo kriva inflatorna očekivanja. U vremenu kad igru vode Crni Rok i Veriga, dakle kad su nestašice znatno veće zlo od poskupljenja, situaciji su prilagođena i inflatorna očekivanja. Tko je zakasnio, magarac je bio.

Jedino država ne gubi nikada. Ona uredno prilagođava poreze i sve svoje prihode, što je, zapravo, neminovno. O tome ovisi funkcioniranje države, a i svaka se birokracija na vlasti ravna po pravilu da je bog prvo sebi bradu stvorio. Naš je problem, međutim, drugi, drukčiji i mnogo teži. Sadašnja inflacija buja na strani ponude a ne potražnje, što znači da je jedino rješenje domaća proizvodnja. A na tom se poslu Crni Rok nije nikada istaknuo, bez obzira sjedi li slučajno u državnoj fotelji.

Portalnovosti.com

Milan Gavrović
Autor 25.3.2022. u 09:33