INICIJATIVA O UKIDANJU ORUŽANIH SNAGA PRIJETNJA NACIONALNOJ SIGURNOSTI

Autor 16.10.2012. u 08:43

INICIJATIVA O UKIDANJU ORUŽANIH SNAGA PRIJETNJA NACIONALNOJ SIGURNOSTI

Međunarodni institut IFIMES je u analizi „BiH: TRANSVERZALA MOSKVA – BEOGRAD – BANJA LUKA – SARAJEVO“ objavljenoj 28.8.2012 upozorio na pojedine političare u Bosni i Hercegovini, koji svojim djelovanjem predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti među kojima je i Milorad Dodik, aktualni predsjednik entiteta Republika Srpska. Više o tome na linku: http://www.ifimes.org/default.cfm?Jezik=Ba&Kat=10&ID=710 . 

Nakon potpisivanja Okvirnog mirovnog sporazuma u Daytonu 1995. godine u Bosni i Hercegovini i na području jugoistočne Europe je uspostavljena kontrola naoružanja što predstavlja važan faktor stabilnosti i međusobnog povjerenja. 

Aneks 1B Daytonskog mirovnog sporazuma definira elemente kontrole naoružanja između do tada zaraćenih strana. Na osnovu člana IV ovog Aneksa, u Beču su 4. januara 1996. godine, pod pokroviteljstvom i uz pomoć osobnog izaslanika Predsjedavajućeg OSCE-a, započeli pregovori o Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja (SSKN) (u daljem tekstu sporazum), a isti je potpisan u Firenci 14. juna 1996. godine. 

Stranke u ovom sporazumu su Federacija BiH, Republika Srpska, bivša Savezna Republika Jugoslavija  i Republika Hrvatska. 

Cilj sporazuma je uspostaviti balans između oružanih snaga stranaka u sporazumu definirajući brojčana ograničenja u pet kategorija konvencionalnog naoružanja: borbeni tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo kalibra 75 mm i više,  borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri. 

U skladu sa pokrenutom reformom obrane u Bosni i Hercegovini i usvajanjem Zakona o obrani u BiH se od 01. 01. 2005. umjesto Vojske Federacije BiH i Vojske Republike Srpske osnivaju se Oružane snage BiH (OS BiH). Na 34. sjednici Subregionalne konzultacijske komisije u Zagrebu 2006. godine su potpisani amandmani na SSKN, čime su Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska prenijele prava, obaveze i odgovornosti za provedbu Sporazuma na Bosnu i Hercegovinu. 

Također, razdruživanjem državne zajednice Srbije i Crne Gore, a u skladu sa Ustavnom poveljom te zajednice, Republika Srbija je nastavila svoj kontinuitet kao stranka u sporazumu. Stjecanjem nezavisnosti Crna Gora je podnijela zahtjev za pristupanje sporazumu, te je u skladu sa Odlukom donesenom na vanrednom sastanku SSKN održanog 13. januara 2006.godine u Beču, postala punopravna stranka u sporazumu 19. februara 2007. godine. 

Područje primjene sporazuma su tako danas državni teritoriji Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Republike Hrvatske i Republike Srbije. 

Ukupni limiti definirani su prema slijedećem:

KATEGORIJE NAORUŽANJA

REPUBLIKA SRBIJA

REPUBLIKA HRVATSKA

BOSNA I HERCEGOVINA

CRNA GORA

BORBENI TENKOVI

948

410

410

77

OKLOPNA BORBENA VOZILA

786

340

340

64

TOPNIŠTVO

3375

1500

1500

375

BORBENI ZRAKOPLOVI

143

62

62

12

JURIŠNI HELIKOPTERI

46

21

21

7

 

Prema samoj definiciji ovaj sporazum uključujući i spomenute amandmane obavezuje strane da  uspostave, održavaju i jačaju nove oblike suradnje na području sigurnosti usmjerene prema stvaranju transparentnosti i povjerenja i postizanju uravnoteženih i stabilnih razina obrambene sile s najmanjim brojevima u skladu sa sigurnošću dotične države i potrebom izbjegavanja utrke u naoružavanju u regiji, svjesne zajedničke odgovornosti država u traženju veće stabilnosti i sigurnosti u regiji. 

Bilo kakav debalans u naoružanju i borbenim sredstvima bi bio suprotan načelima ovog sporazuma, a samim tim predstavljao bi latentnu prijetnju miru i stabilnosti u regiji. 

Smatra se, da je najveći uspjeh ovog sporazuma redukcija velikog broja naoružanja na transparentan način što među stranama jača povjerenje i nadu u bolju budućnost.

S obzirom da je sporazum potpisan na neodređeno vrijeme trajanja, isti se još i danas primjenjuje.

 

TKO JE NADLEŽAN ZA PROVOĐENJE OVOG SPORAZUMA

Kada se uzme u obzir gore navedeno ali i činjenica da je Predsjedništvo BiH, kao državni organ nadležno za vanjsku politiku kojom su jasno definirani  Opći pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine, a kojim se nedvosmisleno precizira da su prioriteti u provođenu vanjske politike očuvanje i zaštita nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama, potpuna i dosljedna implementacija Općeg mirovnog sporazuma (OMS), pristupanje  Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracionim procesima, te između ostalog i učešće Bosne i Hercegovine u multilateralnim aktivnostima, posebno u sklopu sistema Ujedinjenih naroda (UN), Vijeća Evrope (CoE), Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi (OSCE), Organizacije za islamsku suradnju (OIC), i dr, postavlja se pitanje reakcija na pokrenutu zvaničnu inicijativu predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o ukidanju Oružanih snaga BiH upućenu u Narodnu skupštinu Republike Srpske, kao pitanje u isključivoj nadležnosti Predsjedništva BiH.

Ovome treba dodati i činjenicu da je jedan od osnovnih pravaca i aktivnosti vanjske politike BiH, a koja se tiče i pitanja obrambenih kapaciteta u BiH i regiji i suradnja sa Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) čime će se aktivno raditi na ostvarivanju njenih osnovnih programskih načela. Ovdje je posebno naglašena neophodnost realizacije obaveza iz Sporazuma o regionalnoj suradnji (čl. II i V Aneksa 1-B Okvirnog mirovnog sporazuma – OMS) te kontinuirano aktivno učešće predstavnika Bosne i Hercegovine u pregovorima o regionalnom kontroliranju naoružanja (čl. V Aneksa 1-B OMS).[1] 

Dakle, oni koji se uporno pozivaju na Daytonski mirovni sporazum i dosljedno provođenje istog zaboravljaju istovremeno da se on mora potpuno provoditi, a ne samo u njegovim dijelovima ili dijelovi koji odgovaraju politici secesionizma. 

Demilitarizacija u BiH je pitanje od regionalnog i europskog značaja, dok pojedini političari u entitetu Republika Srpska ignoriraju činjenicu da je to pitanje izvan nadležnosti entiteta i predstavlja širi međunarodni kontekst. Mir i stabilnost u regiji nije nešto što je samo po sebi došlo. Velike ljudske žrtve, destrukcija cjelokupnog društva, posebno u BiH da bi se postigao mir i stabilnost su imali previsoku cijenu, da bi se sa mirom ponovno mogli  poigravati pojedini političari. Međunarodna zajednica je uložila enormno puno ljudskih i materijalnih resursa da se postigne postojeći nivo sigurnosti koji je zasigurno postignut zahvaljujući i reformi obrane, tako da bi svako poigravanje sa onim što je učinjeno trebalo staviti u razmatranje i svakako učiniti sve da se odlučno zaustave pokušaji i nakane za destrukcijom postignutog. 


NATO JE I OBAVEZA

Ako se uzme u obzir činjenica da su članom 84. gore spomenutog Zakona o obrani Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti obrane, dužni da u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provode sve potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a isticanje svakojakih inicijativa ili odluka na nivou entiteta odnosno organa entiteta o pristupanju u članstvo NATO-a je nepotrebno, jer su ti isti organi entiteta prihvatili ovaj zakon prije nego što je usvojen od strane  Parlamentarne skupštine BiH. 

Briga o trošenje novca budžetskih korisnika je uvijek dobrodošla ako se uzme u obzir da se to mora provoditi na svim nivoima. Odgovornost političkih faktora u BiH je u tom smislu najveća, uključujući i osobe koje se zalažu za ukidanje OS BiH čime bi, kako navode, riješili budžetski deficit.

Ovakve inicijative bi dobrodošle kada bi bila zaboravljena nedavna prošlost kada su vojni kapaciteti u Srbiji bili u funkciji počinjenih zločina u Bosni i Hercegovini te zločina u Hrvatskoj.

Vjerojatno nitko racionalan u Bosni i Hercegovini ne bi se protivio demilitarizaciji, koja bi omogućila navedene uštede koje u bi  u 2012. godini iznosile blizu 300 miliona KM. Međutim sve dok susjedi Bosne i Hercegovine izdvajaju tri ili četiri puta više novaca za Oružane snage[2], čiji su dijelovi, po već pravosnažnim presudama ICTY ali i Međunarodnog suda pravde iz Haaga, u devedesetim godinama prošlog stoljeća imali svoje djelovanje najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini. Zbog toga se ne može dopustiti da se sprovede demilitarizacija u Bosni i Hercegovini bez demilitarizacije u široj regiji. 

Vjerojatno je „inicijatorima“ demilitarizacije u BiH poznato, da jedna država nema vlastite Oružane snage – Island, koja je i članica NATO-a. Ova činjenica navodi na zaključak, da je baš možda to rukovodilo predlagače da i Bosna i Hercegovina može biti država bez Oružanih snaga, te stoga po primjeru Islanda, postati i članica NATO-a, bez potrebe da ima Oružane snage,  a samim time bi se stvorile pretpostavke za “pokrivanje” budžetskog deficita rastrošnih i rastućih entitetskih budžetskih zahtjeva, koji se nažalost ne ogledaju u rastu investicijskih kategorija budžeta već zbog pokrivanja javne potrošnje, o kojoj ne pričaju ti isti potrošači/predlagači. 

Međutim, u primjeru Islanda postoji jedna važna činjenica, veoma bitna za razmatranje u kontekstu razumijevanja i bosanskohercegovačke “potrebe” za oružanim snagama. Naime, sporazumom potpisanim 5. maja 1951. godine između Islanda i Sjedinjenih Američkih Država osigurana je obrana Islanda. 

Ovim sporazumom Sjedinjene Države su se u ime NATO-a i u okviru njenih nadležnosti u Sjevernoatlantskom savezu obavezale da osiguraju i štite građane Islanda.[3] 

Analitičari smatraju, da “predlagači” demilitarizacije prije nego što se upuste u poduhvat “demilitarizacija samo u BiH” osiguraju jedan ovakav sporazum čime bi se moglo dalje razmatrati navedeno pitanje i rješavanje navodne uštede od 300 miliona KM. 

Malo je vjerojatno, da će ovakav sporazum možda ikada biti razmatran, predlagači bi trebali prestati sa destrukcijom odnosno rušenjem “dobro urađenog rješenja za BiH i njene građane” i pristupiti primjeni donesenih zakona ali i rješavanju niza drugih pitanja koja čekaju kao uvjet za poboljšanje života građana Bosne i Hercegovine. 

PROVOĐENJE ZAKONA JE OBAVEZA, A NE ŽELJA

Oni koji se pozivaju na zakonitost očigledno nisu svjesni odredbe iz člana 82. istog zakona u kojem se nedvosmisleno navodi da drugi državni i entitetski zakoni i podzakonski akti koji zadiru u pitanja iz oblasti obrane moraju biti usklađeni sa odredbama ovog zakona, te da u slučaju da je bilo koji entitetski zakon ili podzakonski akt u suprotnosti s odredbama ovog zakona, odredbe ovog zakona imaju prednost, a nedosljedne odredbe entitetskog zakona ili podzakonskog akta neće biti pravosnažne ni važeće.

Direktna posljedica ovog zakona je i već duže vrijeme od strane pojedinih političara napadani Zakon o Službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. 

Ovim zakonom su regulirana pitanja službe u Oružanim snagama BiH ali o određene obaveze organa koji su nadležni da istu provode ali i donesu druge propise kojim će uskladiti postojeće propise. Tako je u članu 187. (donošenje propisa) jasno definirana obaveza da u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona (primjenjuje se od 1. januara 2006. godine) nadležni organi dužni su donijeti propise iz svoje nadležnosti u skladu s ovim zakonom. 

Postavlja se, dakle, pitanje zašto se u entitetu Republika Srpska još uvijek ne sprovode npr. odredbe iz ovog zakona o penzioniranju pripadnika OS BiH i pripadnika OS BiH koji se nalaze u evidencijama PIO Republike Srpske, koji nisu u ravnopravnom položaju sa svojim kolegama koji se nalaze na evidenciji u PIO/MIO Federacije BiH. Dakle, postavlja se pitanje odgovornosti za neprovođenje zakona čime su ugrožena prava građana BiH, u ovom slučaju pripadnika OS BiH, porijeklom iz entiteta Republika Srpska.

Kada se uzme u obzir činjenica, da je u nadležnosti države BiH pitanje njenih obrambenih kapaciteta na unutarnjem i vanjskom planu, kroz provođenje svih sporazuma uključujući i Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja neophodno je da bosanskohercegovačka  javnost zna kada je u pitanju demilitarizacija BiH da bez šireg sagledavanja ovog problema u regionalnom kontekstu, što uključuje utvrđeni omjer snaga i kapaciteta između Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore po principu 5-2-2-1, nije okvir koji može dobiti svoj epilog na nivou entiteta Republika Srpska. 

Stoga nadležni organi države Bosne i Hercegovine umjesto da raspravljaju o politički otrcanim i krajnje neprimjerenim inicijativama o kreiranju debalansa snaga na Balkanu, trebaju se pozabaviti direktnim i javnim kršenjem zakona koje su ti isti organi i donijeli. Napadi na reforme obrane su samo dio akcija usmjerenih ka usporavanju odnosno onemogućavanju članstva BiH u NATO-u. 

Dok strane u predmetnom sporazumu, osim BiH, ubrzanim koracima moderniziraju vlastita društva, u svakom pogledu, a time i njihove Oružane snage u namjeri stvaranja euroatlantske i europske kompatibilnosti, pojedini političari u Republici Srpskoj umjesto da se ugledaju na te primjere, vraćaju bosanskohercegovačke građane u dane straha i neizvjesnosti, jer zbog slabosti funkcioniranja pravosudnog sistema nema pozivanja na njihovu odgovornost odnosno sankcioniranja. 

Međunarodni institut IFIMES smatra, da pokrenuta inicijativa Milorada Dodika o ukidanju Oružanih snaga BiH predstavlja neposrednu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i zbog toga treba biti tako i prihvaćena i obrađivana kod nadležnih organa i institucija u Bosni i Hercegovini i izvan nje.

                                                                                                                                                                                                



[1] Opći pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine, broj: 01-645-30/03, Sarajevo, 26. mart 2003.godine, predsjedavajući Predsjedništva BiH Borislav Paravac

[2] Proračun za obranu u Republici Hrvatskoj za 2012. godinu iznosi 4.883.919.000 kn (oko 1,2 milijarde KM); Budžet za obranu Republike Srbije u 2012. godini iznosi 53.247.830.000 RSD (oko 900 miliona KM)

[3] Defense of Iceland: Agreement Between the United States and the Republic of Iceland, May 5, 1951, http://avalon.law.yale.edu/20th_century/ice001.asp

Autor 16.10.2012. u 08:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija