Intervju: fra Luka Markešić

Autor 30.5.2011. u 23:17

Intervju: fra Luka Markešić

Donosimo intervju s fra Lukom Markešićem, predsjednikom Hrvatskog narodnog vijeća i profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Fra Luka odgovara na aktualna društveno-politička pitanja u Bosni i Hercegovini. Govori o Ahdnami, vjeronauku, hrvatskoj politici u BiH, radu HNV-a… Povod za intervju bilo je obilježavanje 548. godišnjice Ahdname.


Fra Luka, prije dva dana obilježena je obljetnica Ahdname. Budući da ste Vi bili jedan od govornika na skupu održanom u spomen na taj događaj, možete li ukratko vrednovati značenje Ahdname u tom povijesnom kontekstu i  kakvo ona značenje ima danas, odnosno kakvo bi značenje trebala imati?

Događaj na Milodražu davne 1463. je historijski događaj iz vremena pada Bosne pod osmanlijsku vlast, koji je u ono vrijeme  imao veliko značenje za bosanske franjevce i katolike u toj zemlji. Tada je naime u tom mjestu kod Brestovskog u srednjoj Bosni fra Anđeo Zvizdović, poglavar franjevaca u tom kraju, izašao hrabro pred turskog sultana Mehmeda II. El Fatiha i dobio Ahdnamu, carsku povelju, kojom se daje mogućnost njihova života i djelovanja u Osmanskom carstvu. Na temelju toga su franjevci i njihovi vjernici mogli ostati u Bosni kao novoj turskoj pokrajini na Balkanu. Rezultat toga je njihovo trajno ostajanje u Bosni sve do danas i formiranje katoličke crkve i hrvatskog naroda ovdje, kako to procjenjuje sva ozbiljna historiografija.  Fra Julijan Jelenić, i nakon oslobođenja Bosne iz turskog ropstva, naziva tu povelju Magna carta libertatis. U to vrijeme je ona zaista bila povelja slobode, barem jednaka takvim poveljama u svijetu, kao što je bila ona engleskog kralja… Zato se s pravom treba vrednovati danas pozitivno kod nas i u svijetu u smislu pravno-političkih povelja za priznanje ljudskih prava.

Sramotno je da  ima i protivnih shvaćanja toga događaja, čak među katoličkim svećenicima, koji u svojoj oholosti ili zavisti postupak fra Anđela osuđuju kao prihvaćanje podčinjenosti ili „papučarstva“, kolaboracije ili izdajstva pred moćnim osvajačem Bosne, hvaleći time licemjerno  one koji su pobjegli na druga mjesta i tamo se izgubili. Prilikom obilježavanja toga događaja ove godine,  predložio sam da se Milodraž učini kod nas mjestom historijskim mjestom i događajem: susreta sultana i fratra, susreta duhovnosti i politike, susreta kojim se izgrađuje mir, suživot i sreća ljudi različite nacionalne, kulturne i vjerske opredijeljenosti. Nadam se da će biti prihvaćeno najprije u Srednjobosanskom kantonu, a onda u cijeloj BiH.                   

Kako je došlo do obilježavanja ovog datuma na ovaj način, i zašto to ranije nije bilo moguće? Zašto je važno obilježavanje ovoga datuma? Može li to pospješiti međureligijski i međunacionalni dijalog i dovesti do suživota naroda u BiH?
  
Ovaj događaj se obilježavao kod bosanskih franjevaca od pamtivijeka pozitivno u gornjem smislu sve do nedavne prošlosti. I danas se obilježava u Fojnici, na mjestu zvanom Kašteli, odakle je fra Anđeo, nakon duboke molitve u samoći, krenuo u susret sultanu na Milodraž. Nažalost, i među jednim dijelom franjevaca se danas omalovažava taj događaj i sam fra Anđeo. To je, čini mi se, slično onom paradoksu kada katolici Hrvati omalovažavaju i odbacuju ljiljane, njihovo katoličko obilježje, koje je taj simbol imao od evropskih katoličkih kraljeva, dok ih muslimani Bošnjaci prihvaćaju i s ponosom ističu kao simbol bosanskog kraljevstva. Trulo je, dakle,  nešto u tom hrvatskom narodu u BiH, kada dozvoljava da se tako postupa s njihovim svetinjama i izvrće njihove vjekovne vjerske i političke vrijednosti.

Kako komentirate zadnje trzavice oko ocjenjivanja, odnosno neocjenjivanja predmeta vjeronauk? Odakle tolika buka, odakle rasparčavanje dezinformacija kako se time ukida vjeronauk? Koliki je po vama značaj ocjenjivanja vjeronauka, i da li neocjenjivanje potčinjava taj predmet i ide protv njega? Je li ispravno govoriti, kao što govori poglavar Islamske zajednice u BiH, da su se svi urotili protiv Islama i da jednostavno komunjare žele takvim načinom uništiti identitet Bošnjaka muslimana?

Pitanje vjeronauka je vrlo ozbiljno i na njega se ne smije odgovarati u polemici, nego u miru i dijaloški među partnerima, ovdje između predstavnika države i vjerskih zajednica ili još bolje samih vjernika. Ako je drugačije, postaje težak problem. To znam dobro, jer sam i  osobno sudjelovao u pokušaju rješavanja pitanja vjeronauka u školama u organizaciji OSCE-a.

Postoji, naime, više varijanti u rješavanju toga problema u svijetu i ne treba ni tu otkrivati toplu vodu, nego primijeniti ono rješenje koje najbolje odgovara našim prilikama jedne multireligijske države. Neravnopravnost koja doista postoji u primjeni zakona o vjeronauku u školama, što je očito pokazao „slučaj ministar Suljagić – reis Cerić“, može se riješiti jednostavno uvođenjem alternativnog predmeta vjeronauku, kao što je kultura religije, historija religije ili etika. I to je trebala riješiti već prijašnja vlast. Međutim, upravo predstavnici vjerskih zajednica nisu spremni za to, nego jednostrano privilegiraju predmet vjeronauka u školi. Po mom mišljenju, moguće je i možda bi bilo najbolje: kulturu religije uvesti za sve učenike kao obavezan predmet, a vjeronauk fakultativno kao izborni predmet po volji roditelja. Takvo rješenje odgovara više u državi s više različitih religija. Time se rješava i pitanje ocjena, jednako za sve, a ocjena za vjeronauk se ostavlja vjerskoj zajednici.

Na pitanje „urote protiv islama“ u BiH i opasnosti od „komunjara“ za identitet Bošnjaka besmisleno je i odgovarati, jer se radi o agresivnom napadu na izmišljene neprijatelje. Pogotovo kad se zna da su Muslimani-Bošnjaci dobili  s pravom javno priznanje naroda-nacije upravo u vrijeme komunističke, odnosno Titove vlasti u Jugoslaviji.  

Kao predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća nesebično ste se zalagali za interese bosankih Hrvata rasvjetljujući neke činjenice zbog kojih ste sa svih strana napadani. Možete li reći nešto o djelovanju Hrvatskog narodnog vijeća?

Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine je udruga civilnog društva, a ne politička stranka, i bavi se prije svega socijalnim i kulturnim pitanjima, posebno poštivanja ljudskih prava i moralnih načela u izgradnji društva i države Bosne i Hercegovine. U tom smislu valja shvatiti i naše  zalaganje od početka za uređenje BiH po kantonima, a ne podjelu na entitete, kako je učinjeno nepravedno u Daytonskom sporazumu. Upravo zato što se, po našem mišljenju,  time mnogo više poštuju ljudska prava i moralna načela u životu pojedinaca i naroda u BiH. To je životno pitanje svih nas kojima je ovo zajednička domovina i država i u tom smislu imamo ne samo pravo nego i dužnost u takvom smislu baviti se i politikom, kojoj je po naravi glavni cilj izgradnja zajedničkog ili općeg dobra ljudi. Radi se dakle o zadaći ostvarenja ljudskih prava, kod pojedinaca i naroda, što spada posebno u područje morala, a moral je bitni dio istina vjere u religiji. To dakle traži i sam Bog od svakog čovjeka.  I oni koji se na taj način ne bave politikom griješe i pred Bogom. 

U Hrvatskom narodnom vijeću ima također mnogo svećenika, osobito bosanskih franjevaca. Neki nas zbog toga kude, a drugi hvale. Ali, što radimo, činimo to s uvjerenjem, slobodno i odgovorno, kao narodni tribuni, po tradiciji bosanskih franjevaca od svojih početaka do danas, posebno u svojoj Bosni. Možda nije dovoljno poznato, zbog potiskivanja u našoj javnosti, ali bosanski franjevci su se već od početka prošlih balkanskim ratova i dijeljenja na ovim južnoslavenskim područjima, nakon kraja Jugoslavije i formiranja novih država, opredijelili za uređenje BiH kao samostalne i suverene države. Zalagali smo se, naime,  protiv podjele BiH koja je stalno bila na udaru i u programima politika, prije svega, srpske, Miloševićeve, a kasnije i hrvatske, Tuđmanove.

altProtivili smo se podijeli kao nečemu što se protivi naravi Bosne i Hercegovine kao zemlje koja predstavlja jednu cjelinu i što je protivno naravi njenih ljudi. Ne radi se samo o državi, ona je takva stvarnost da predstavlja jedan živi organizam. Mi franjevci znamo koliko su ljudi u Bosni međusobno povezani, da žive kao „kuća u kući i čovjek u čovjeku“, kako sam svojevremeno govorio Tuđmanu. Osobno sam se, naime,  u nekoliko navrata susreo s predsjednikom Tuđmanom i o tome smo razgovarali, pa i oštrije polemizirali. Tuđmana ne treba lažno ni napadati ni braniti, kao što se sada čini u Hrvatskoj povodom izricanja stroge presude haškog tribunala dvojici generala – Gotovini i Markaču – koji su pod njegovim vodstvom izvodili vojne operacije u domovinskom ratu 1995. godine i oslobađanju okupiranih dijelova zemlje. Bilo je bolje da su mu njegovi savjetnici i pomoćnici u političkim i vojnim pothvatima bili tada kritičniji, ne bi ga se sigurno moralo sada pod svaku cijenu u svemu u zaštitu uzimati, pogotovo ako drugi zbog njegove krivice moraju ispaštati i velike kazne, kao u tom slučaju. Što se tiče BiH, njegova odgovornost je poznata: on je bio jasno za podjelu BiH, smatrao je da, ako je Jugoslavija podijeljena i ne može se održati, onda se BiH još manje može održati i potrebno ju je podijeliti, makar i ratnim sredstvima, u dogovoru s Miloševićem. On je naime često uspoređivao bivšu Jugoslaviju i BiH. Rekao sam tada Tuđmanu da onaj koji hoće dijeliti BiH prihvaća metodu zločina, da se ta podjela može izvršiti jedino metodom zločina, masovnim ubijanjem i protjerivanjem ljudi, uništenjem svih dobara, od gospodarstva do prirodnih i kulturnih dobara zemlje.

Jesu li Hrvati ključ rješenja u BiH? Da li bi treći entitet koji zagovara Čović-Ljubić poboljšao njihov položaj u BiH?    

Nitko ovdje nije pojedinačno ključ rješenja, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi, nego samo svi zajedno. To je zapravo ključ koji otvara tri brave za mir i budućnost ove zemlje. Vjerujem da će BiH opstati kao država i društvena zajednica. Ona će postojati i ako ne bude Hrvata, ali i ovih drugih naroda u njoj. Nisu Hrvati ključ, ali Hrvatima je to najbolje rješenje, da ostanu u BiH i da nađu rješenje za sebe u BiH. Ne da budu ključ za druge, nego oni trebaju biti ključ za sebe i biti toga svjesni.
Treba tražiti zajedničko rješenje i tragično je što to naši političari ne žele shvatiti, nego prenaglašavaju svoju važnost, ne bi li došli do vlasti. Zato je njihov rad do sada uglavnom obilježen postupcima raznih oblika nasilja i zločina. I ovo što se do sada učinjeno, može se s pravom odrediti kao instalirano nasilje, ta protuprirodna podjela zemlje, ljudi i njihovih dobara. Toga se nasilja treba osloboditi da bi zemlja mogla početi živjeti mirno i slobodno. Republika Srpska, kao i područja s kojih su ljudi prognani od srednje Bosne, Hercegovine, istočne Bosne i drugdje, sve je to instalirano nasilje i s time se ne možemo pomiriti i to prihvatiti kao svršeni čin. Zapravo, ne ne smije se prihvatiti s dušom, kao nešto normalno, jer je u sebi nemoralno i kriminalno. To bi bilo sudjelovanje u moralnom zločinu, pristajanje na grijeh, pred ljudima i Bogom.

Koji su hrvatski nacionalni interesi u BiH?

Umjesto izraza interes radije bih rekao hrvatsko nacionalno dobro, jer kod interesa se radi o sebičnom obliku držanja samo svoga imanja, a dobro je uvijek povezano s drugim. Dobro se dijeli s drugim i na taj se način postiže jedino i vlastiti interes kao vlastito dobro s dobrima drugih ljudi. To se onda u politici naziva zajedničko ili opće dobro, što je glavni cilj svake prave politike. U tom smislu, prva stvar ili opće dobro Hrvata je država BiH. Druga stvar, takvo unutarnje uređenje BiH da ona jednako bude zemlja Hrvata i svih drugih, da se na cijelom teritoriju svi osjećaju ravnopravno i dobro.

Hrvatsko narodno vijeće je protiv trećeg entiteta zato jer je to protiv općeg dobra samih Hrvata. Time bi se oni sveli samo na jedno područje, to jest na Hercegovinu, pa čak ni cijelu Hercegovinu. To bi bila velika šteta i novo stradanje Hrvata na čitavom teritoriju BiH, pa i u samoj Hercegovini, i to ne samo dugoročno nego i kratkoročno, već sada. Oni koji bi bili u tzv. trećem entitetu bili bi naime u getu. Već sada imamo iskustvo o takvom stanju, jer postoje četiri većinska hrvatska kantona koji i sada mogu predstavljati neku vrstu entiteta. Ali iz tih kantona u Hercegovini i sada ljudi iseljavaju jer nije riješeno pitanje ravnopravnosti u državi BiH. U tom smislu, država je pravo čovjeka i svaki čovjek ima pravo na državu radi ostvarenja svoje što bolje sigurnosti života.

Država je zaštita čovjeka, ondje gdje nema te zaštite ljudi se osjećaju ugroženi i traže sigurnost drugdje. Ako ne bude države BiH koja pruža sigurnost, ljudi će se i dalje iseljavati ili stradati u njoj samoj. To je normalno jer ljudi traže gdje će sigurnije živjeti. Dakle, u slučaju trećeg entiteta Hrvati bi živjeli kao u getu iz kojega bi se nastavili dalje iseljavati. Stvaranje jednonacionalnih entiteta nije rješenje ni za same dotične narode – Hrvate, Bošnjake i Srbe. Već sada znamo da na područjima koja su jednonacionalna znaju nastati također veći sukobi nego tamo gdje su višenacionalne sredine. Ljudi se počnu gristi unutra, u istom rodu, u istoj naciji, u istoj vjeri.

Što se tiče trećeg entiteta, to ne bi bila samo podjela između Hrvata i drugih, nego i među samim Hrvatima bi nastalo kaotično stanje, izražavanje nezadovoljstva, iseljavanja, preseljavanja od nemila do nedraga. Konačno, najgore, granice trećeg entiteta bile bi najvjerojatnije krvave! Znamo, naime,  kako je samo pomoću međunarodne zajednice, i to silom oružja,  rješavano pitanje granica sadašnjih entiteta. I sadašnje granice entiteta silom je nametnula međunarodna zajednica. Koja bi vojska sada stvorila treći entitet, kako bi se recimo Mostar podijelio? To bi samo izazvalo novi rat, pa da pobijedi tko bude jači, makar bilo protivno istini i pravdi, odnosno zajedničkom dobru ljudi u tom području. I ne samo Mostar, nego cijelo područje BiH. Kada se govori o trećem entitetu, ne govori se uopće gdje je granica toga entiteta. Kako će podijeliti srednju Bosnu,  kad su ljudi i mjesta toliko izmiješani, oni se ne mogu podijeli, nego samo rasjeći, što znači samo nasiljem i krvavo. Ne bi to mogao učiniti ni neki novi Dayton, koji bi doveo novu međunarodnu vojsku, koja bi to uredila po istini pravdi. I što nam sada to treba? Čiji bi to bio interes? Ničiji! To bi stvarno bilo zlo!

Zbog takve situacije smo predlagali  kantonalno uređenje gdje bi se uvažavale kulturne, nacionalne i povijesne različitosti. Time bi se uvažila i jedna važna odrednica Bosne kao jedne zemlje s puno razlika ili zavičaja, kao što su, na primjer: Posavina, Srednja Bosna, Krajina, Hercegovina, Sarajevo, Istočna Bosna.  Svaki ovaj kraj ima svoje zavičajne osobitosti načina života, jezika, običaja…Hrvatsko narodno vijeće se od očetka zalagalo za takvo uređenje po kantonima, ali cijelog područja BiH. I da je područje Republike Srpske uređeno kantonalno kao Federacija, bilo bi mnogo normalnije  i pravednije uređenje BiH. Ovo sadašnje asimetrično uređenje je protuprirodno: Republika Srpska je uređena na svoj način, Federacija drugačije na svoj način.  Naravno da zbog toga dolazi do trvenja među njima. Zato je sada nemoguće formirati vlast na razini države BiH. Nažalost sve se to događa na štetu građana i naroda. Ovo ni Amerika ne bi mogla urediti jer se radi o kontradiktornim političkim idejama koje su nespojive u ostvarivanju zajedničkog cilja – države BiH.

  prometej.ba

Autor 30.5.2011. u 23:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija