INTERVJU S PROSJEČNIM GRAĐANINOM

Autor 7.8.2012. u 09:23

INTERVJU S PROSJEČNIM GRAĐANINOM

U Prosječnoj državi, u Prosječnom mjestu na Zemlji, u povodu obilježavanja 01. 04. 2088. godine, praznika Dana sreće građana naše planete, napravili smo intervju sa gospodinom Srećkom Srećkovićem, prosječnim građaninom planete, o tome kako se sad živi u odnosu na ranija vremena. Kako je naš sugovornik čovjek u poodmaklim godinama, on može sasvim meritorno uspoređivati ovo vrijeme sa onim ranijim, još iz doba njegove mladosti.


Pitanje: Gospodine Srećkoviću, kako biste nam najkraće odgovorili na pitanje kako je sada živjeti, a kako je bilo ranije?

Odgovor: Pa, sad je mnogo bolje.

Pitanje: Može li malo konkretnije? Evo, na primjer, novac. Ranije se plaćalo novčanicama i koje-kakvim drugim papirima, a sad je to ukinuto?

Odgovor: Tako je, ranije ste, bilo kud da pođete, morali misliti o tome jeste li ponijeli novac. Ni u klozet nisi mogao praznog džepa. A sad – milina! Bilo šta da ti treba, samo to pokupiš, dotakneš onu spravicu kažiprstom, i ideš dalje. Sa tvog računa je skinuto baš koliko treba. Kod doktora, u prodavnici, šetnji parkom, razgledanju šume ili jezera, razgledanju izloga, zauzimanju mjesta u čekaoni na stanici – svuda gdje se naplaćuje, sve rješavaš dodirom prsta, za jednu sekundu! I ne brineš se za obračun poreza, kao nekad. Ne ispunjavaš silne papire, pa da se provjerava je li sve tako kako si prikazao.

Pitanje: Dakle, smatrate da je sadašnji način obračuna poreza pravedniji?

Odgovor: I pravedniji i efikasniji. Prije je bilo mogućnosti da se prevari državu, bilo sa namjerom, bilo da se neke stvari jednostavno zaborave prikazati. A danas – to je nemoguće! Svuda i u svakome su ugrađeni čipovi koji ne dozvoljavaju bilo kakve nesporazume, tako da se sve oporezuje baš onako kako je po zakonu. Evo, ja sam prije dvije godine, dotičući prstom sve na što trebam platiti porez, na balkonu preskočio dvije paprike. Odmah se uključio alarm u Poreskoj, došla su tri kombija njihovih specijalaca i na licu mjesta našli su dokaz kako se oštećuje država i kaznili me. Zasluženo, naravno! A prije, ah, bio je pravi javašluk! Ljudi su u gradovima imali po dvorištima voćke, kompletno stablo, a da nikome nisu plaćali porez! Umjesto cvijeća neki su sadili povrće po saksijama, a da nikome nisu plaćali nikakve obaveze za to. Naberu cvijeće iz svoje bašte i stave u vazu, a ne plate porez. Tek na selima kako je bilo, možete samo zamisliti. Seljaci su pekli rakiju, pravili pekmez i razne salate za zimu, kupali se po rijekama i hodali poljima bez ikakve naknade, kao da im je to država dala na poklon! Kvočka im izleže piliće, a država pojma nema o tome! Znam da vam je to sad teško i zamisliti, ali vjerujete, tako je bilo! Možete zamisliti koliko je onda novaca odlazilo po krivim stranama, i koliko je truda trebalo vlastima da sve postavi na svoje mjesto, kako je sada.

Pitanje: A što se posla tiče, priča se da je nekada bilo nezaposlenih?

Odgovor: Au, to je posebno zanimljivo pitanje! Bilo je različitih uređenja država, pa su negdje skoro svi radili, ali slabo zarađivalii i sve nešto šeprtljili, a bilo je onih u kojima nisu baš svi radili, ali su radili više i bolje zarađivali. Ali svaki radnik je mogao ostati bez posla. Ako naiđe kakva kriza, samo te šutnu iz firme i ostaješ i bez posla i bez novca, pa kako se snađeš. Onda su bile izmišljene neke penzije, što je značilo da kad budeš malo stariji više ne radiš, a plaćaju ti. Drugi rinta za tebe, a ti samo trošiš, i nije te stid zbog toga, jer tako se tad ponašalo. Sad je bolje, sad radiš dok možeš, i osjećaš se korisnijim. Starijim ljudima se određuju lakši poslovi. Evo, ja sam do šezdesete godine radio kao rudar, ali nakon šezdesete sam premješten na mjesto vozača utovarivača, a od sedamdeset pete sam portir. Vjerujem da ću ovaj posao moći uspješno raditi sve dok sam pokretan, a kako vidite, čini se da će to potrajati. Nadam se da će me nakon toga premjestiti na mjesto evidentičara, gdje mogu cijeli dan samo sjediti i bilježiti koje-kakve promjene i dešavanja. Dok je čovjek pri zdravoj pameti, uvijek može biti i od koristi.

Pitanje: Današnje rješenje zdravstvenog osiguranja neki još uvijek smatraju nedorečenim. Šta Vi mislite o tome?

Odgovor: To je široko polje o kome bi se moglo danima pričati. Ali u najkraćem, i to je sad mnogo bolje nego što je bilo u vrijeme dok sam ja bio mlad. Nekada prosto nisu znali šta će sa starima i bolesnima. Postojale su ogromne bolnice i starački domovi, uvijek prebukirani, samo neke gužve i nesporazumi. Na njih su trošena ogromna sredstva. Zamislite, bilo je slučajeva da neki starac ode u penziju sa šezdeset godina, i živi još trideset na tuđoj grbači. Doduše, od njih su uzimane pare unaprijed za te penzije, pa su oni govorili da troše svoje, ali to nije istina, jer kako čovjek može izdvajati za penziju ako se pošteno, kao sada, obračunaju svi njegovi troškovi? Očito je da čovjek potroši više nego što zaradi, i da samo zahvaljujući državnoj brizi može preživjeti. Dakle, ti stariji ljudi, najčešće penzioneri, najviše su trošili za liječenje, a nisu zarađivali ništa. Pravo je čudo kako tadašnje vlasti nisu uočile koji im je to teret! Sad je to riješeno ovim čipovima koji sami izračunaju gdje je granica do koje su ljudi korisni na ovom svijetu, a kad postaju balast. Čim se prijeđe ta granica – zna se. Dakle, sad se liječe svi oni čiji su troškovi liječenja manji od njihovg doprinosa, i račun je čist, sve je pošteno.

Pitanje: Govorite o starijima, a djeca? Kakav je nekada bio položaj djece, a kakav je sad?

Odgovor: To će najbolje i najjasnije biti ako odgovorim na svom primjeru. Kad sam ja bio dijete, bio sam prilično prepušten sam sebi. Sa ostalom djecom sam se po cijeli dan igrao i besposličario skoro do polaska u školu. Nekada bi tražili od mene da uradim neku sitnicu, i to je sve. Ni roditelji nisu bili baš nešto radišni, jer su i oni znali nekada sa nama se zaigrati, zapričati, ostavljajući i najvažnije poslove po strani. Kad smo polazili u školu, išli smo samo do podne, a poslije smo opet malo radili zadaću, malo nešto pomogli kod kuće starijima, a onda se opet igrali, i tako iz dana u dan. Sa nama su živjeli i babe i djedovi, svi u istoj kući. A sad je mnogo više brige za djecu od strane društva. Od dječjih jaslica ih preuzimaju ustanove predviđene za to, onda vrtići, pa osnovna škola… Roditelji samo dovedu djecu i ostave, a oni koji su stručnjaci za odgoj ih dalje vode kroz život. Kod roditelja djeca praktično samo provedu noć. I nema sad brige roditeljima kako će im biti odgojeno dijete, jer o svemu ima neko ko se brine. Kako djeca više rastu, sve više se roditelji oslobađaju obaveze prema njima. Tako u višim razredima osnovne škole djeca dolaze kući spavati svakog vikenda, a u srednjoj školi jedan vikend mjesečno, dok studenti ne dolaze baš tako često.

Pitanje: Nekada je postojala i sintagma slobodno vrijeme. Šta je to, u stvari, značilo?

Odgovor: Da, postojalo je i to takozvano slobodno vrijeme, a to je bilo vrijeme kad nisi ni na poslu niti imaš bilo kakvih obaveza prema bilo kome, nego to vrijeme provodiš samo onako kako tebi odgovara. I dešavalo se da neki ljudi iz čista mira legnu na leđa u travu i gledaju u nebo po petnaest minuta, onako, bez veze, bez ikakvog smisla. Za tih petnaest minuta oni su mogli uraditi nešto korisno za državu, ali jok, njima se prohtije da ništa ne rade, i oni leže i zure u nebo! I nikome nisu odgovarali zbog toga. I šta su imali od toga? Ništa. Baš ništa! Na sreću, sad je drukčije, sad ljudi ne bacaju svoje vrijeme uzalud, radi se svaki mogući trenutak, i zato ovako napredujemo. Nije ni čudo što se sve više radi na usavršavanju metoda koje nam omogućavaju da se dobro odmorimo i sa samo jednim satom spavanja na dan.

Pitanje: Još jedna sintagma je vezana za ta prevaziđena vremena, a to je zabavni život. Možete li nam objasniti značenje tih riječi?

Odgovor: Te dvije riječi se mogu jednostavnije objasniti jednom riječju: besposličarenje. Prije neki ljudi nisu znali uživati u radu, kao danas, nego su izmišljali koje-kakve gluposti: sportske igre, uživanje u prirodnim ljepotama, gledanje filmova, pričanje viceva…

Pitanje: Pričanje viceva? Šta je to?

Odgovor: Ma, to su neke kratke pričice koje su tada ljudima bile smiješne, i oni bi umjesto da rade, pričali te viceve i smijali se, smijali, i tako po nekoliko sati. Bez veze! Evo, na primjer, tad se pričao ovakav vic: Kosio jedan vrijedni Rus travu na livadi, a naiđe drug Staljin. Kosac je bio najbolji u okrugu, mokar od znoja i napornog rada, očekuje pohvalu od druga Staljina, ali ovaj kaže: „Ovaj kosac je slabo iskorišten. Ima kosu samo s lijeve strane kosišta, a kad bi stavili i sa desne, mogao bi kositi i lijevo i desno i umjesto jednog, istovremeno praviti dva otkosa.“ Naprave novu, dvosjeklu kosu koscu i kosi on njom. Mnogo mu je teže nego ranije, raspremio se gol do pojasa, a znoj curi s njega. Nailazi ponovo drug Staljin i kaže kako je kosac nedovoljno iskorišten, jer neko iza njega mora ići i kupiti ono što je pokosio, a kad bi mu prikačili grablje, on bi sam kupio ono što je pokosio. Privežu koscu i grablje i kosi on dalje, i to na obje strane i u isto vrijeme kupi travu za sobom, u golu vodu se pretvorio od znoja, skinuo i pantalone i ostao samo u gaćama, a nailazi prijatelj i pita ga kako je. On kaže da mu je sve dodijalo, jedva se vuče, znoji se toliko da mu je došlo da još i gaće skine sa sebe. Ali tu ga prijatelj prekide: „Ne, gaće ne skidaj nipošto! Ako drug Staljin vidi da ti ima na što okačiti fenjer, morat ćeš i noćnu smjenu raditi!“ Eto, to je bio jedan vic, i onda su se ljudi tome smijali, a ja stvarno ne vidim šta je tu smiješno?!

Pitanje: Da, baš bez veze! Ni meni nije jasno šta je tu smiješno. Ali jasno mi je, iz ovog razgovora s Vama, da je nekada život bio stvarno težak i nedostojan čovjeka. Ne ponovilo se! Hvala Vam, gospodine Srećkoviću, što ste nam pomogli da još jednom sagledamo istinu.

Odgovor: Hvala i Vama što ste mi ukazali čast da baš danas, 01. 04., na Dan sreće građana, ja budem taj koji će s Vama razgovarati.

 

Photo by Velena▲Rain

Autor 7.8.2012. u 09:23