INTERVJU SA SAMIM SOBOM

Autor 1.2.2012. u 17:25

INTERVJU SA SAMIM SOBOM

Potpuno svjestan vlastitih mana i nedostataka u jednom presudnom trenutku poželio sam da nešto kažem ljudima oko sebe.

Znao sam da imam nešto za reći, nešto istaknuto i vrijedno pamćenja.

U biti, spadam među ljude sa prosječnom inteligencijom i još jadnijeg izgleda. Spolja gledano, nemam ničega pri sebi što bi druge ljude privuklo ili oduševilo. Hodam neupadno među amorfnom i pokleklom gomilom beskičmenjaka. Hranim se nezdravo. Ne krećem se dovoljno. Ne talasam, bez bunta i prevrata, savršeni kandidat za primjernog člana društva. Zombi bez karizme.

Međutim, još odnedavno, imam potrebu da izađem iz te nekonstruktivne žabokrečine i ukažem na neke vrlo bitne stvari, da se resetujem i posvetim posve novoj egzistencijskoj dimenziji. Pratio sam šta neki eksponirani ljudi rade, kako se kreću i šta poduzimaju. Vrlo je malo stavova sa kojima se mogu složiti, ali želim li istaći svoje mišljenje, poput većine javnih ličnosti, moram organizovati svoj prvi intervju – po mogućnosti pri snažnoj medijskoj kući sa atraktivnom i provokativnom novinarkom koja bi obavila taj nekonvencionalni razgovor sa mnom.

Napravio sam plan. Kad se udara, udara se u glavu. Morao sam se usmjeriti ka najuticajnijim elektronskim medijima u državi. Počeo sam s Federalnom televizijom. Želio sam da me intervjuišu Aida Delić ili Edina Šečerović. Mogle bi sa mnom biti i obe zajedno. Bilo bi to savršeno iskustvo. Sve što bih tako rekao dvostruko bi dobilo na vrijednosti. Bio bih faca. Auditorijum oboren s nogu filigranskim riječima jasno usmjerenog, laserski preciznog karaktera. Termin: iza večernjeg dnevnika. Istisnuti laprdane što nepovezano i površno odgovaraju ljudima. Ništa vrijedno pomena.

Jednog lijepog i sunčanog dana zaputio sam se ka Sarajavu.

Postoje momenti u životu čovjeka kad on kao da osjeti da nije besmisleno i neplanski postavljen u ovom svijetu. Noći i dani uđu u ritmično i skladno smjenjivanje i on zajedno s njima. Putem koji hodi pojave se znakovi i znamenja kojih prije nije bilo ili kojih nije bio svjestan kao sada, na jedan posve nov i kreativan način. Na sve prepreke i iskušenja, koji su ga još do skora plašili i deprimirali, gleda kao na prilike i zgode koje mogu poslužiti kao odskočna daska ka boljem i smislenijem poimanju materije i duha, svijetla i mraka, dobra i zla.

S takvim sam stavom ušao u zgradu državne televizije i na recepciji kuće zatražio razgovor sa bilo kojom kompetentnom osobom s kojom bih mogao dogovoriti odgovarajući intervju.

„Dobro.“ – oglasio se nezainteresovani recepcionar – „Da li ste već s nekim obavili razgovor po pitanju intervjua?“

„Pa ja tek trebam da dogovorim taj intervju. Siguran sam da imam mnogo toga interesantnog i novoga za reći. Nisam poput ostalih ličnosti koje su do sada govorili za vašu televiziju“

Bio sam toliko uljudan pa nisam oduševljeno vrisnuo – bolji sam od svih!

„Razumijem vas,“ – sad me posve čudno posmatrao oprezni stražar – „ali za bilo kakav intervju morate imati službeni poziv. Neko vas mora formalno pozvati.“

„Mislim kako nema potrebe za tom procedurom. Stvari su jednostavne. Sve što ljudi govore preko medija nema mnogo smisla, daleko je od istine, već prožvakano… Razumijete li me? Mislim kako je vrijeme da se kaže nešto posve novo. Siguran sam kako mogu učiniti osvježenje. To nam treba. Svima. I vama.“ – postajao sam sve oduševljeniji sobom.

Ne znam zašto i kako, ali stražar nije djelio posebno oduševljenje sa mnom. Protivrječio je. Najprije strpljivo i nezainteresovano, a potom sve glasnije i odrješitije dok moje skromno navaljivanje nije prekinuo skoro nasilnim gestom:

„Dosta! Shvatite već jednom da ne možete tek tako ući u televizijske prostorije i tražiti da neko obavi intervju s vama! Niste pozvani! Nemate akreditaciju! Molim vas da napustite objekat inače ću pozvati osoblje obezbjeđenja koje će vas silom izbaciti ako treba!“

U stvari, zaštitari su već bili spremni na intervenciju. Samo su čekali recepcionarov signal. Shvatio sam da na ovaj način ništa ne mogu uraditi. Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija kao i svi ostali bezveznjakovići, „mutavi urlatori zvučnih titula zaštićeni lopovskim kodeksom“ (Krivo Srastanje, B.Š.), već su na desetine puta preko televizijskih programa ponavljali svoje isprazne priče i ogoljele poruke, rušili sistem i infrastrukturu, a ja, ja koji sam iznad svih tih laži, floskula i nedosljednosti nemam niti mogućnost dogovoriti svoj prvi i jedini intervju u kojem bih plasirao posve nove ideje i poglede na naš bijedni balkanski život. Došlo mi je da izađem pred zgradu i zapomažem:

„Ediiinaaa … imenjakinjo lijepa … Aiidaaa … oko moje fino … priiiimite meeee … primiteeeee … !!!“

Ali nisam. Nisam htio dalje komplikovati situaciju. Recepcionar i zaštitari su već bili dovoljno bijesni. Reagovali bi prije i već što bi novinarke shvatile o čemu se radi. Morao sam mijenjati taktiku, prilagođavati se situaciji. Borba za slobodu riječi traži oštroumnost, lukavstvo i vizionarstvo.

Tako sam odlučio naizgled odustati. Ispraćen sam iz zgrade pogledima iz kojih su izbijali ljutnja i zgađenost. Nisam se posebno nervirao. Bio sam sabran i opušten. Ni u jednom trenutku nisam povisio ton, a kamoli da sam se htio fizički obračunavati. Ipak sam ja lijepo odgojen momak, bez mrlje u prilično anonimnoj karijeri.

Plan je bio sljedeći: napustiti objekat, ali se sakriti negdje blizu, u nekom žbunu, šumarku ili pogodnom šahtu. Zaštitari su s vremena na vrijeme izlazili iz objekta i registrovali sve dolaske i prolaske njima poznatih i nepoznatih ljudi. Da sam čekao pored bandere, ili ispod reflektora, vjerovatno bi im brzo postao sumnjiv i udaljili bi me s lica mjesta. Šaht je bio najlogičnije rješenje. U živoj ogradi koja je okruživala zgradu bio bih lako vidljiv. Otkrili bi me. Kad sam otvorio odgovarajući šaht odmah sam shvatio kako je dovoljno velik da za neko vrijeme mogu nesmetano boraviti u njemu. Imao je i dobar položaj. Iz njega sam mogao posmatrati pristup zgradi Federalne televizije, sve osobe koje su se kretale pored. Bio je dovoljno daleko da sam se mogao lako kamuflirati, čak i dok ćurim kroz otvoren poklopac, a, opet, dovoljno blizu, da sam u momentu mogao iskočiti iz rupe i doći do ciljane osobe koja bi ulazila ili izlazila iz betonske zgrade.

Moj cilj su bile Aida Delić ili Edina Šečerović. Samo trenutak pažnje jedne od njih bi otvorio put ka čovječanstvu tako potrebnom intervjuu kojeg bi jedna od njih obavila sa mojom malenkošću.

Čučeći u šahtu, čamio sam čekajući.

I razmišljao.

Zašto je čovjek čovjeku vuk? Šta je smisao postojanja? Zašto sam i sa četrdeset godina bez djevojke i nevin? Kakav je, zaista, osjećaj imati vulvu na vrhu falusa? Da li nas posjećuju vanzemaljci? Da li zvanične religije imaju ikakav doticaj sa čistom duhovnošću? Zašto su Južni Slaveni agresivni, nesložni, tupavi i ekstremni narodi? Kakav je osjećaj imati falus unutar vlažne vulve? Zašto religije kojima je nenasilje imperativ ne nalaze puta do srca Južnih Slavena? Zašto bi bio grijeh okrenuti leđa religiji djedova ako ta religija podržava i inspiriše najniže čovjekove porive i emocije, štiti ratne zločince i opravdava zločine protiv čovječnosti? Da li je za muškarca, kad već obe mjere nisu zadovoljavajuće, veći maler imati kratak a debeo ili dug a tanak ud? Koliko nas uistinu političari kradu? Šta se događa poslije smrti? Dubina i srž kvantne fizike. Sile koje upravljaju postankom, razvojem i nestankom zvijezda. Višedimenzionalni svemirski portali. Teorija struna. Kvazari. Karma. Reinkarnacija. Interakcioni zakoni. Gravitaciona singularnost. Crne rupe. Masoni. Iluminati. „Oči širom zatvorene“. Stanley Kubrick.

Kad, eno je.

Aida Delić.

Lijepo lice s TV ekrana. Moja nada i uzdanica. Trebao sam hitro reagovati. Išla je ravno prema meni. Brzo sam računao. Kad bude na desetak metara od šahta lagano ću izići i prići joj. Ljudski porazgovarati. Pokušati dogovoriti termin za specijalan intervju.

Lagano sam odizao poklopac šahta. Je li moguće da mi se toplo smiješi? Širi ruke prema meni. Prepoznala me. Fantastično! tacno.net uopšte nije neuticajan sajt. Moje priče su čitane. Sve ću joj lako objasniti. I kad sam krenuo izići, iznenadna i neugodna sila pritisla je poklopac ošinuvši me po vrhu čela. Zabio sam se dolje, presavijen i bolan, kao zahrđala čivija bez moći proboja. Neko je stao na poklopac.

„O, dragi!“ – uzviknula je TV voditeljica.

„Oh, draga!“ – bio je nježan njen sagovornik.

Do đavola. Nije me ni vidjela. Ni vidjela! Išla je u suret svome ljubavniku. Moja zgurena figura u šahtu bila je samo na putu njihovog susreta. Naivno sam pomislio da se raduje meni. A sad se cmaču i ljube direktno iznad mene, na željeznom poklopcu koji mi se skoro zabio u glavu.

Još jedan poraz borca za ljudska prava, velikog pisca i mislioca koji, ranjen i deprimiran, iz unutrašnjosti  kanalizacione rupe, jednostavno ne može doći do javne riječi u udarnom terminu televizijskog programa.

Edina mi je ostala posljednja nada. Ostao sam odlučan da je čekam. Zadržao sam strateško mjesto. Bio sam na prolazu od ulaznih vrata u zgradu do javnog parkinga. Zato su mnogi novinari i djelatnici prolazili upravo iznad moje glave. Strpljivo sam čekao a onda dočekao Edinino pojavljivanje. Upravo je  izišla iz zgrade televizije. Kratko je porazgovarala sa ljudima koje nisam najbolje vidio, a onda je pošla ka parkingu. Bio sam smjeran i nepokolebljiv, konačno na tragu prilike vlastite promocije za opšte dobro. Pratio sam njeno kretanje, a onda kad mi se približila na desetak metara, žurno izišao iz šahta.

„Dobra večer, drugarice Edina. Sigurno me ne poznajete, ali bih htio s vama dogovoriti termin za intervju.“

„UUUAAAAAAAA!!!“ – vrisnula je Edina Šečerović, očito iznenađena i preplašena, isto tako i ukočena na mjestu.

„Nema potrebe da se plašite. Sve što želim je da razgovaramo. Danas sam tražio sastanak s vama ali …“

„AAAAAUUUUUU!!!“ – prekinula me zapomaganjem još prije nego sam završio misao. A onda su iz zgrade ka nama potrčali izbezumljeni zaštitari.

Došlo je do neželjenog i nepotrebnog nesporazuma ali je bilo jasno da neću moći lako i brzo objasniti svoje nakane. Plan o dogovaranju intervjua u udarnom terminu na televiziji neslavno je propao. Prije nego sam išta uspio progovoriti zaštitari su pali preko mene i stisli me uz tlo. Psovali su i udarali me, a gospođa Šečerović nije prestajala sa svojim histeričnim i nepotrebnim:

„AAAAUUUUU…UUUUUAAAA…ovaaaj je izišaooo iz šahtaaa!!!“

Neko vrijeme poslije, bez mnogo nade da ću ikada dospijeti na naslovne strane tiražnih novina ili kadrove TV emisija visoke gledanosti, ipak nisam odustajao od svoga intervjua.

Kako su velike medijske kuće i studiji za mene bili zatvoreni odlučio sam se na autonomnu akciju.

Moje misli i zaključci nisu smjeli ostati nezapaženi i neregistrovani. Kada se snimim i arhiviram već ću naći načina da se predstavim u javnosti.

U sobi u kojoj pišem postavio sam kameru, ogledalo i ozvučenje.

Napuderisao sam se.

Bio sam potpuno spreman za prvi intervju sa samim sobom.      

 

 

 foto: Feđa Krvavac/Sarajevo-x.com 

Autor 1.2.2012. u 17:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija