Ipak, poželim neko pismo… Ipak, mada zajedno nismo… Piši! Piši k’o nekad dva, tri reda!

tačno.net
Autor 3.7.2014. u 17:19

Izdvajamo

  • Možda bi danas, SVI MI ZAJEDNO, trebali ISKRENO razmišljati o današnjici i o budućnosti? Možda bi danas, SVI MI ZAJEDNO, trebali ISKRENO govoriti i pisati o današnjici i o budućnosti? Možda bi danas, SVI MI ZAJEDNO, trebali ISKRENO krenuti naprijed – možda ne zbog nas samih, možda bi danas trebali, zbog naše djece, zbog naših unuka, zbog naših praunuka?

Povezani članci

Ipak, poželim neko pismo… Ipak, mada zajedno nismo… Piši! Piši k’o nekad dva, tri reda!

Foto: Plivači plivačkog kluba “Velež” sahranjuju svog druga Amera Sarajliju prije više od 35 godina

Možda bih trebao, da u svojoj 49. godini, počnem razmišljati u kategorijama: TAMO – VAMO?
Kako, kad ja nisam NI TAMO – NI VAMO?
Kako, kad ja jesam I VAMO – I TAMO?

Pise: Sergio Šotrić

Na zidu američke-globalne KNJIGE (svakojakih) FACA (facebook) osvanulo je javno pismo moga druga iz djetinjstva – moga druga Vlade. Ovo pismo je upućeno meni.

Takva su danas vremena, pomislih, takve su nam danas tehničke (ne)mogućnosti. Umjesto da se kao nekad družimo u školskom dvorištu, na treningu ili primjerice na nekom izletu u prirodi, uz dobar roštilj; mi se danas “družimo” na virtualnim elektronskih mašinama, čiji strani vlasnici, na ovoj poslovnoj ideji, zarađuju milijarde dolara, ne ulažući pri tom ništa, osim naših vlastitih fotografija, naših vlastitih zapisa, naših vlastitih emocija.

Uključih moj CD-player japanske proizvodnje, a u njega položih CD, kupljen prije par godina u Mostaru. Nekada sam muziku najpopularnijeg jugoslovenskog benda “Bijelo Dugme” imao na vinil- ploči, ali moje gramofonske ploče, kao i gotovo sve stvari, završile su 1992.-1993. u rukama “oslobodilaca” našeg mostarskog stana u ulici “Mahe Đikića”. Nakon što su “oslobodili” nas i mnoge druge stanove, ovi “oslobodioci” su se oslobodili i od Mahe Đikića, te su ovu ulicu u Mostaru “pobjednički” nazvali po jednom kralju – kralju Tomislavu.

I Maho Đikić i kralj Tomislav su i prije, a i poslije, ove “herojske pobjede” bili i ostali mrtvi, da mrtviji uopšte ne mogu biti. I u svom tom današnjem mrtvilu, Maho Đikić i kralj Tomislav gledaju u čudu, na zemaljske – mostarske smrtnike, koji ratuju njihovim mrtvim imenima. I Maho i Tomislav dobro znaju da su njih dvojica već odavno mrtvi, a njihovi sljedbenici u 21. vijeku/stoljeću, još uvijek neće da spoznaju, da su i oni sami, već odavno, samo živi mrtvaci, koji još uvijek samo kradu Bogu dane, ratujući imenima ulica, ratujući latinicom i ćirilicom, ratujući istokom i zapadom…
I Maho i Tomislav bi mozda i pomogli ovim mostarskim (“pobjednicima”) gubitnicima, ali oni i pokraj najbolje volje pomoći više ne mogu. Oni su mrtvi, da mrtviji nikada više ne mogu biti…

Pomoći ne mogu ni ovi živi – mostarski mrtvaci. Njih čak ni Bog kod sebe ne želi – Bogu dušu, a Bog je neće… Pomoći mogu samo oni, koji su još uvijek istinski živi!
A njih je svakim danom sve manje….

Moje japansko pojačalo, ozvučeno zvučnicima made in Germany, intonira i danas, u njemačkom gradu Kelnu, staru pjesmu iz moga djetinjstva:

“Nisam te izgleda volio mnogo, sve je po starom al´ više nisam tvoj,
iI nije mi važno s´ kime noćas slušaš ovu pjesmu i plačeš li…
Ipak poželim neko pismo! Ipak, mada zajedno nismo…

Moj drug Vlado i ja smo sredinom 70-ih godina prošloga vijeka išli u istu osnovnu skolu. Naša zajednička škola (jedna škola – pod jednim krovom), je tada nosila ime slavnih antifašista “Braće Ribar”, sinova ugledne hrvatske obitelji Ribar. Koje li su ime ovoj našoj školi “oslobodioci” 90-ih godina nadjenuli, izvinite, zaboravio sam. Znam samo da se ne radi ni o kakvom heroju, znam samo da se ne radi (bože sačuvaj) ni o kakvom antifašisti, znam samo da je ovaj (u svijetu potpuno nepoznati) čovjek bio Hrvat, a čuo sam i da je za života prevodio neke njemačke knjige. A možda se i varam – tko će sva ova brzinska preimenovanja popamtiti?

Moj drug Vlado i ja smo tih godina bili plivači plivačkoga kluba “Velež” – tada neprikosnovenog, dugogodinjšeg prvaka Bosne i Hercegovine.

U upravi – predsjedništvu – plivačkog kluba “Velež” je tada bio i moj pokojni otac Aleksandar – Saša – Šotrić, zajedno sa npr. Ferdom Jerkićem i još ponekim uspješnim Mostarcem. Naravno, ovaj posao su članovi tadašnje uprave obavljali volonterski jer su svi oni tada imali svoj stalni i redovan posao, za koji su, kao i ostali mostarski radnici i službenici, tada dobivali redovnu plaću.

Mi djeca smo tih godina vrijedno trenirali u malom (11m dugačkom) bazenu mostarske “Banje”, napravljenog od okupatorske Austro-Ugarske monarhije, a renoviranog od strane SFRJ. Ljeti smo plivali na otvorenom 50-metarskom olimpijskom bazenu. Sve ono što je u to vrijeme bilo moderno i na svjetskom nivou, pravila je Jugoslavija ili bolje rečeno njeni građani.

Građani Mostara su 1960. (pet godina prije moga rođenja i prije rođenja moga druga Vlade) izgradili ovaj GRADSKI olimpijski bazen, drugi u tadašnjoj zajedničkoj državi (odmah nakon Šalate u Zagrebu). Na otvorenju ovog mostarskog GRADSKOG – olimpijskog bazena je plivala reprezentacija Japana na čelu sa Jamanakom, koji je npr. na Olimpijadi u Rimu osvojio 5 zlatnih medalja.

Ovaj mostarski GRADSKI – olimpijski – bazen je odavno pretvoren u privatni – ugostiteljski objekat, čiji vlasnik, (jedan bivši bojovnik HVO-a), na teferiče dovodi pjevače i “cajke” upotpunjujući time današnju “svjetsku – ugostiteljsku” ponudu grada Mostara u 21. vijeku/stoljeću.

Mi djeca, tada u Mostaru, nismo marili za ugostiteljstvo – mi smo tada u Mostaru plivali svakodnevno – plivali zajedno. Litre znoja smo mi tada prolijevali u toj mostarskoj vodi…

U Mostaru tih godina nije bilo sportskih klubova sa nacionalnim predznakom. Tako nešto je bilo zabranjeno, tako nešto je smatrano reakcionarnim i arhaičnim. Iz sadašnje perspektive gledano, možda to i nije bilo najbolje rješenje, ali u isto vrijeme treba se i prisjetiti, da je za njegovanje nacionalnih i vjerskih osjećaja i tada postojao dovoljan broj crkvi i džamija, a postojale su i druge mnogobrojne (tko je htio) mogućnosti (kultura, njegovanje narodnih običaja, folklor itd.)
U sportu, međutim, tada nisu bili dozvoljeni nikakvi nacionalni i/ili vjerski simboli.

U PK “Velež” tada nisu plivali narodi, tada nisu plivali entiteti!
U plivačkom klubu “Velež”su tada plivala (samo) mostarska djeca – tada je plivala (samo) mostarska omladina – tada su plivali: Vlado, Amer, Lana, Jelica, Cipra, ja i još desetine njih… I tako generacijama i prije – i poslije nas. Svi mi (plivačice i plivači) smo tada bez problema mogli stati u isti bazen. Naš znoj nije imao nacionalni predznak – naši rezultati su pripadali našem zajedničkom klubu.

Svi smo mi tada na leđima naših trenirki sa ponosom nosili ime “VELEŽ” – ime planine koja je također pripadala svima nama. Planina Velež stoji i danas na istoku Mostara. Planina – k‘o planina – ne pomjera se nigdje sa mjesta. Samo stoji tu, gdje je i prije, milionima godina, stajala. Nigdje se sa mjesta ne pomiče planina Velež. Samo smo se mi – nekadašnja djeca, nekadašnja mladost Mostara – pomjerili na sve četiri strane svijeta.

A danas, neki od nas izbjegavaju čak i pogled ljubavi usmjeriti prema istoku – pogled prema planini Velež. A danas, neki od nas izbjegavaju čak i pogled povjerenja usmjeriti prema zapadu – pogled prema mostarskom brdu Bijeli Brijeg.

A ima i takvih, koji su se tek desetine godina kasnije npr. “prisjetili” das u bili “prisiljeni” igrati npr. fudbal / nogomet za njihov tadašnji fudbalski klub “Velež”.

Pri tome su kao “užasno patili” postižući vrhunske sportske rezultate – uživajući pritom sve privilegije, koje je vrhunski sport tada pružao. Pri tom su kao godinama “sanjali” da na vlast dođu nacionalni “oslobodioci” iz 90-ih, te da ih oni “hrabro” oslobode od čitave mostarske predratne industrije / privrede, oslobodivši ih pri tome istovremeno i od vrhunskog sporta. Jer vrhunski sport u Evropi i u svijetu ne može opstati bez jake privredne moći regiona, iz kojeg taj sport i sam potiče.

Jedno veče, nakon treninga, sušim kosu u svlačionici sa Amerom Sarajlijom. Amer je bio jedan od naših najboljih plivača, a išao je sa mnom u isti razred Osnovne škole “Braća Ribar”.

“Pitaj i ti tvoje starce, pa da idemo zajedno u Englesku” – kaza mi tada Amer, misleći pritom na usavršavanje engleskog jezika u jednom engleskom koledžu. Njemu su roditelji tada bili uplatili ovo dodatno školovanje tokom školskog raspusta. Sušeći mokru kosu nakon napornog treninga, fenom domaće proizvodnje, u svlačionici plivačkog kluba “Velež”, odgovorih mu tada: “Amere, što mi nisi ranije rekao, sada je to previše kratkoročno – ne vjerujem da ću uspjeti uvjeriti starce, ali i ako ne uspijem ovaj put, sljedeći put sigurno idemo zajedno.
I otišli smo zajedno, tu veče nakon treninga, pješke preko Titovog mosta, u zapadni dio grada Mostara (gdje smo obadvojica tada stanovali).

Amer je te godine u Englesku otišao sam.
Iz Engleske se Amer vratio sam – u mrtvačkom kovčegu…

Tada sam prvi put čuo taj medicinski izraz: leukemija.
Tada sam prvi put saznao, da krvna zrnca nekih od nas, mogu da budu (medicinski) nezdrava i da je za (medicinsko) zdravlje važno u tijelu posjedovati određeni broj – određenih krvnih zrnaca.

Moj drug Vlado je tada, kao i ja, patio za drugom Amerom Sarajlijom. Amerova sahrana, na mostarskom haremu, je bila velika. Došli su i njegovi drugovi – školski, došli su i njegovi drugovi – plivači, a Vlado i ja smo bili obadvoje –  i njegovi školski i njegovi plivački drugovi…
Došla je tada gomila svijeta na posljednji oproštaj Ameru – na oproštaj ovoj mladosti Mostara.
Tada niko od nas nije ni slutio, da će, 15-ak godina kasnije, mladost Mostara umirati NEprirodnom smrću, te da će velikom brzinom u našem rodnom gradu prosperirati ne mostarska mladost, nego mostarska groblja.

Danas, 20-ak godina nakon ove ratne ekspanzije svih mostarskih groblja, čitam pismo namjenjeno meni, pismo od moga druga Vlade, objavljeno javno – na socijalnoj mreži KNJIGE (svakojakih) FACA (facebook):

Pismo školskom prijatelju

Poštovani Sergej Šotrić,

dugo mi je trebalo da ti ovo napišem, kurla u meni već duže vrijeme:
1. žao mi je što si “protjeran”, samo ti znaš kako ti je bilo
2. drago mi je što si se snašao u tuđini
3. drago mi je što Keln (znaš da smo učili njemački) pisaću po naški ima tako kvalitetnu osobu
4. drago mi je isto tako što živiš tamo, a ne; vamo
5. drago mi je što imaš toliko prijatelja tamo,” možda” imaš i; vamo
6. poštujem i divim se što si platio liječenje čiki; vamo
7. poštujem isto tako što imaš poduzeće; vamo

A sad, pošto puno o sebi pišeš , napisaću i ja malo o sebi: deseta osnovna, pa stara gimnazija, pa ti i ja svak svojim putem, JNA vojska, pa Iraq. Otišao sam u Iraq raditi, proveo skoro dvije godine(HADITA, BAGDAD, BEKMA) tamo i onda se vratio; vamo.

Htio sam otvoriti kafić na” starom Veležovom”, ali imao sam problema sa Kurdima 29.07.1987 god, tako da nisam ostao planirano vrijeme tamo, dostatno za tu moju ideju otvaranja kafić, bio primoran na drugu opciju.
Srušio sam stan u prizemlju kuće na Vrelu Radobolje otvorio restoran imenom “Stella” 07.07.1989 godine(pošten ću ti biti nisam znao šta je jaje na oko, a kamoli šta je restoran)
1992 godine počinje rat ti ode tamo ja osta; vamo.

Nekog datuma u mjesecu svibnju (maj mjesec) pala je prva granata (minobacačka 60-ka) pored mene, sedam metara sam letio.

I danas mi nije jasno zašto mislim da od tada slabo čujem. 1993. u nesretnom drugom ratu, pada druga granata između noga ne eksplodira, ni sad mi nije jasno zašto ( 82-ka minobacačka). 1993. metak mi proleti između pancirke i vrata, samo ogrebotina,ni danas mi nije jasno zašto.

1992. na Merdžan glavi spasio sam novinarku Dolores Meić, mislim da sam pogodio ime, novinara mislim da se zove(ne znam ime i vozača taksija, koji ih je doveo u Podveležje, ni njemu ne znam ime, crveni taksi golf 2). Pod kišom granata sam ih izvukao i odveo u bolnicu…plava lada karavan.

Njoj znam ime pošto je napisala članak o meni na dvije strane u tadašnjem Globusu , a sestra je hrvatske glumice Nives Ivankovic, 1993. spasio sam zatvorenika imenom Muna (statičar ing. iz Mostar u Norveškoj je radi i živi, stariji od nas mislim da je pred mirovinu), nek´ on priča kako, ja se toga i ne sjećam jer mene su moji učili da je ljudski pomagati.

1992-3 izvukao sam 8-9 mojih susjeda iz okruženja, znaju oni gdje i kada,mislim da sam još toga pozitivnog uradio, ali za napisati i ovo je dosta.

Poštovani Sergej Šotriću,

iza rata nastavljam rad u restoranu manje više do današnjih dana. Neki dan sam izdao nije mi trenutno glava za ugostiteljstva, a smatram se kvalitetnim ugostiteljom u našim uvjetima poslovanja. Ali šta sam ti htio reći:

1.MISLIM DA PREVIŠE PIŠEŠ O STVARIMA KOJE NEMAJU VEZE SA TOBOM

2.JA BI TREBAO PRIČATI O IRAQU POŠTO SAM BIO TAMO

3.PUNO PIŠEŠ O JUGOSLAVIJI KOJE NEMA I DA BOGDO NIJE NIKAD POSTOJALA, ALI TVOJE PRAVO DA JE VOLIŠ

4. TI SI VANI U NJEMAČKOJ I NE VIDIM DA IMAŠ NAMJERU DA SE VRAĆAŠ: VAMO

5. PIŠEŠ O RATU, A NISI BIO TU, ( ne kažem da ga nisi osjetio, pa protjeran si)

6. PIŠEŠ O STANJU U BIH, A NISI; VAMO

Šta želim reći školski, Vi svi koji ste ratom otišli vani , svi baš svi bi se trebali vratiti: vamo pa da pravite društvo koje mislite da treba da bude, samo molim Vas da ne bude Juga ni Amerika, sjeverne zemlje da sa njihovim modelom upravljanja i vladanja, puno vas hvali njihov način življenja , pa valjda je to to. Ja konkretno sam umoran od borbi i ratova koje Vi od tamo, a niste vamo vodite.

ALI NE PODRŽAVAM PREPISKU PREKO INTERNETA KAKO MI OVDJE TREBAMO ŽIVJETI I KAKO SE PONAŠATI, DOĐITE SVI; VAMO PA PRAVITE DRUŠTO PO MJERI, I još jedno samo mi objasni zašto si mijenjao ime u SERGIO,ili je i u školi bilo to ime a ja ga nisam znao. Lijep pozdrav svima vama tamo Skoko Vladimir onaj što je; vamo

Pročitah ovo pismo moga druga Vlade. Pročitah njegovo pismo nekoliko puta…
Pritom se u trenu sjetih nekoliko stvari. Neobično – ali sjetih se, u trenu, nekih stvari, u kojima je moj drug Vlado bio pouzdano puno bolji od mene.

Vlado je npr. bio puno bolji plivač od mene. Da li zbog toga, što sam ja relativno kasno počeo trenirati plivanje (nekoliko godina iza njega) ili zbog njegove plivačke tehnike, Vlado je, za nas plivački klub “Velež”, postizao puno bolje plivačke rezultate od mene.

Vlado je npr. bio puno bolji matematičar od mene. U staroj gimnaziji, koja je tada nosila ime pjesnika Alekse Šantića, Vlado i ja smo 4 godine išli u isti razred. I dok sam ja časove matematike doživljavao više kao časove provedene u čekaonici neke zubarske ordinacije, Vlado je u matematici uživao. Bio je mladi matematički talenat – išao je i na matematičarska takmičenja. Dobre rezultate je na tim takmičenjima postizao. Mene su tada puno više zanimale djevojke i muziciranje, a matematičke formule su mi bivale sve nevažnije.

Vlado je napr. tada bio puno bolji vozač Mercedesa od mene. Sjećam se vožnje sa njim, u širokom mercedesu njegovog oca, koji je tada radio u jednom jugoslovenskom preduzeću u Iraqu. Vlado je odmah nakon polaganja vozačkog ispita, ova velika njemačka kola vozio kao iskusan vozač.

Moj otac Saša napr. nije bio (nažalost) ljubitelj skupih kola. U čitavom svom životu, moj otac je kupio dvoja (jeftina) kola. 1965. godine je kupio malog fiću (Zastavu – Fijat 750), a nekoliko godina kasnije (samo) malo većeg Fijata 850. Tog Fijata je moj otac (koji je u Mostaru tih godina kontinuirano bio na visokim položajima i koji je solidno zarađjivao) vozio do svoje penzije, a onda, kada se mali Fijat 850 gotovo bio raspao, poklonio ga je meni. Moj otac je u to vrijeme bio otkrio ljubav prema biciklu i uopšte više nije sjedao za volan motornog vozila, a ja sam tog fijata vozio još par godina, nakon čega je uslijedila definitivna mehanička smrt ovog (skoro 20 godina) starog vozila.
Sjećam se vožnje sa Vladom sredinom 80tih godina u njihovom Mercedesu – imao sam tada osjećaj, kao da plovimo u nekom prekookeanskom brodu, po mostarskoj Aveniji (tadašnjeg naziva) 14. Februar.

Vlado je npr. bio i puno bolji vojnik od mene. U Beogradu1984-85, gdje smo obadvojica bili u JNA – na odsluženju 15-mjesečnog vojnog roka. On j e bio (dobar)vojni policajac, a ja (vojsku nisam volio) sam bio (loš)vezista-telegrafista, koji je tada ipak osvajao prve nagrade na armijskim takmičenjima, ali (samo) pjevajući kao solista u armijskom horu. I kasnije je moj drug Vlado, u nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini, bio puno bolji vojnik od mene – ovaj put se njegova vojska zvala HVO.

Ja u to vrijeme nisam htio da budem ničiji vojnik za ostvarivanje tzv. vjekovnih / stoljetnih „vitalnih nacionalnih“ interesa, tako da za mene ni JNA, ni HVO, ni HOS, ni vojska RS, ni tzv. „Tigrovi“, ni „Beretke“, ni „Orlovi“ (ili kako li su se već zvale vojne formacije, koje su u to vrijeme nicale kao gljive poslije kiše) nisu dolazile u obzir. Ja sam ovu odluku tada donio samostalno, razmišljajući sopstvenom glavom, a da li sam u ovome pogriješio, neka presudi vrijeme.

Danas mi je (ipak) drago da tada nisam dozvolio, da me, bilo ko ili bilo šta, dovede u situaciju, da tada pucam na moje drugove, da granatiram moje drugarice, da protjerujem moje komšije, da interniram u koncentracioni logor dijelove sopstvene familije. Danas mi je drago, da tada moj drug Vlado i ja, kao vojnici, nismo stajali na suprotnim stranama.
Ja sam „dobrovoljno“ otišao – ja nisam bio ni VAMO, ni TAMO…

Gore nabrojane stvari su životne discipline, za koje pouzdano znam da je moj drug Vlado bio puno bolji od mene, a vjerovatno će to i ostati. Jer od mene npr. niti će u budućnosti postati vrhunski matematičar, niti vrhunski plivač, a niti će JNA i HVO ikada više, na teritoriji Bosne i Hercegovine, postojati.

Danas u Germany čitam ovo javno-otvoreno pismo moga druga Vlade, dok iz mojih zvučnika njemačke proizvodnje odzvanja stara jugoslovenska muzika – uz glas Željka Bebeka i gitaru Gorana Bregovića:

„Ipak poželim neko pismo, Ipak mada zajedno nismo.
Piši! Piši ko´nekad dva tri reda.
Piši, znam da je gužva i da nećeš stići.

Piši! Opiši mjesta, gdje nas dvoje skupa nikada nećemo ići“…

Pomislih: šta napisati – kako odgovoriti mome drugu Vladi?
DA LI JA STVARNO PIŠEM O STVARIMA, KOJE NEMAJU VEZE SA MNOM?

Pisati o nečemu, što (na prvi pogled) nema direktne veze sa mnom kao piscem, takođe ne bi bila nikakva tragedija, niti bi imalo smisla prebacivati napr. jednom Miroslavu Krleži da je 1929. godine napisao dramu „Gospoda Glembajevi“, a ovaj veliki hrvatski pisac niti je tada bio ni gospoda, niti se njegova porodica zvala Glembajevi. Naravno, još bi manje imalo smisla čuditi se napr. Italijanu Umbertu Ecu, zato što je pisao o vremenu inkvizicije – vremenu 14. vijeka / stoljeća u sjevernoj Italiji.
Kakve veze ima savremenik – pisac Umberto Eco sa inkvizicijom, koja već stoljećima (srećom) nije aktuelna? Pa ipak, Umberto Eco je napisao npr. vrlo uspješan roman “Ime Ruže” upravo na ovu temu, iako (na prvi pogled) niti inkvizicija, niti sjeverna Italija iz 14. vijeka, ima bilo kakve direktne veze sa ovim cijenjenim italijanskim piscem svjetskog renomea.

Ja nemam prava upoređivati moje pisanje, sa pisanjem jednog Miroslava Krleže ili sa pisanjem jednog Umberta Eca, ali imam pravo sam sebi postavljati pitanje:

DA LI JA STVARNO PIŠEM O STVARIMA, KOJE NEMAJU VEZE SA MNOM?

Da li moja osnovna i srednja škola – da li moj fakultet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, nemaju veze sa mnom? Da li moja muzička škola na Musali, u kojoj sam godinama učio da sviram klavir, nemaju veze sa mnom? Da li moj plivački klub „Velež“, gdje sam godinama trenirao i sa kojim sam išao na takmičenja, nema veze sa mnom?
Da li ansambl „Mostarske Kise“, gdje sam godinama svirao klavijature i pjevao kao solista, sa kojim sam uspješno obišao čitavu bivšu Jugoslaviju i dobar dio Evrope, nema veze sa mnom?

Da li država, u kojoj sam se rodio i čiji sam državljanin bio 28 godina – država Jugoslavija – nema veze sa mnom? Da li moje predratno mostarsko privatno preduzeće, sa kojim sam npr. (između ostalog) krajem 80-ih – početkom 90-ih organizovao u Mostaru (rasprodani) koncert Josipe Lisac, (rasprodani) koncert grupe „Leb i Sol“ itd.; nema veze sa mnom?

Da li Drugi svjetski rat i dva rata 90-ih u mome rodnom gradu Mostaru nemaju veze sa mnom? Drugi svjetski rat me je koštao npr. obadva djeda (bez kojih sam odrastao), koji se nisu na vrijeme sklonili od fašista – ustaša i jedne tetke, koja tada sa njenih 16 godina nije ni pomišljala da se sakriva, nego je napadala te iste fašiste-ustaše, te ih je kao partizanka 14. februara, zajedno sa njenim antifašističkim drugovima-borcima, istjerala iz Mostara… Nakon toga 14. Februara tetka Milena je npr. nastavila gonjati fašiste-četnike – do zadnjeg dana, a njen zadnji sudnji dan je došao 1945. – sa jednom granatom – već u 16. godini njenog kratkog života. Ona danas, sa preko 700 mostarskih antifašista svih nacionalnosti, počiva (NE)mirno na Partizanskom groblju, po kojem danas fašiti kukavički – anonimno crtaju kukaste križeve, pale automobilske gume i godinama devastiraju ovaj evropski spomenik visoke kategorije. Da li to nema veze sa mnom?

Da li i to, što je moj pokojni otac (kao i hiljade nedužnih ljudi) bio logoraš fašistickih-koncetracionih logora HOS-a i HVO-a (Dretelj, Heliodrom itd.), što je tada u tim logorima bio zvjerski mučen, nema veze sa mnom?
Da li ratni zločinci, koji su direktno odgovorni za zločine protiv čovječnosti, npr. „moj drug“ Jadranko Prlić i njegovo nacionalno „pjevačko društvo“ HR Herceg-Bosna, nema veze sa mnom?

Da li činjenica, da se npr. danas u mojoj domovini Bosni i Hercegovini, po međunarodnom pravu pravosnažno osuđeni ratni zločinci, kao npr. Krajišnik, Kordić itd. svečano dočekuju kao heroji nakon odsluženja 2/3 zatvorske kazne, nema veze sa mnom?

Da li činjenica, da je moja domovina Bosna i Hercegovina danas najsiromašnija zemlja u Evropi, nema veze sa mnom?
Da li aktualni socijalni protesti građana Mostara (među kojima su i moji prijatelji) nemaju veze sa mnom? Da li težnja građana Mostara za životom dostojnim čovjeka, nema veze sa mnom?
Da li budućnost djece napr. moga druga Vlade, nema veze sa mnom?

PA DOBRO – ŠTA ONDA IMA VEZE SA MNOM?
PA DOBRO – O ČEMU ONDA VRIJEDI PISATI NAPR. NA INTERNETU?

Možda bi trebalo da pišem o tome, kako su u prelijepom vrtu naše kuće u Njemačkoj, ove godine ruže procvjetale ranije nego obično?
Možda bi trebalo da pišem o tome, kako sam zadnjih mjeseci u Njemačkoj, zajedno sa suprugom Sanjom, bio rado viđeni – prominentni VIP- gost, u počasnoj loži (jelo i piće džaba) prilikom koncerata svjetskih umjetnika: Prince, George Michael, Bruno Mars, Peter Gabriel itd.?

Možda bi trebalo da pišem o tome, da trenutno u jednom projektu surađujem sa unukom legendarnog – prvog posljeratnog kancelara (premijera) Savezne Republike Njemačke (kancelar Njemačke od 1949. do 1963. godine) – Konrad Adenauer, a njegov unuk (50-godišnjak) se također zove (o gle čuda) Konrad Adenauer i živi i radi, kao i ja, u njemačkom gradu Kelnu? Možda bih trebao pisati o ovim i sličnim temama, ali, uz dužno izvinjenje (trenutno) nažalost nemam volje o tome pisati.

Možda bih trebao, da u mojoj 49. godini, počnem razmišljati u kategorijama: TAMO – VAMO?

Kako, kad ja nisam NI TAMO – NI VAMO?
Kako, kad ja jesam I VAMO – I TAMO?

Pitam se, da li bi danas naš školski drug, naš drug plivač – Amer Sarajlija, da je (kojim slučajem) poživio do ovog 2014. ljeta gospodnjega, kao i ja pisao, ili bi (kao i većina) „mudro“ šutio?
Pitam se, da li bi danas mladost Bosne i Hercegovine, koja je 90tih svojim beživotnim tijelima punila groblja i masovne grobnice, da je ta mladost (kojim slučajem) poživila, po internetu kao i ja pisala, ili bi teme o kojima ja pišem (kao i većina) izbjegavala?
Pitam se o čemu bi danas, da su (kojim slučajem) poživjeli, pisali nevini ljudi, koji su stradali u Srebrenici, u Ahmićima u Grabovici itd.?

Neki od njih su još bili mala djeca, koja su tek trebala u školi prva slova naučiti.
Oni su nevini stradali, prije nego što su velika i mala slova mogli pisati…
O čemu bi oni danas pisali? Da li bi oni možda pisali o stvarima, koje nemaju veze sa njima?

Da li bi oni možda pisali o stvarima koje možda imaju veze sa mnom, kao što ja pišem o stvarima, koje možda imaju veze sa njima?

I KAKO da se preko 30.000 Mostarki i Mostaraca, koje je moj drug Vlado u svome pismu pozvao da se vrate, koji žive i rade VAMO – tj. po cijelom svijetu, KAKO da se svi oni danas vrate u Mostar – tj. TAMO?

Za mene je lako. Ja svoje nisam prodao – čak sam i dodatno napravio, ali hiljade njih je „dobrovoljno“ prodalo kuće i stanove. A hiljade njih, kuće i stanove još nije uspjelo ni povratiti u svoj posjed. A hiljade njih, kuće i stanove još nije uspjelo ni obnoviti…
Kako svima njima reći: POKRET DRUGOVI – danas idemo svi nazad?
DANAS KONAČNO IDEMO SVI NAZAD U MOSTAR!

Evo, ja bih mogao, npr. kod sebe u Mostaru, da primim nekoliko povratnika, ali tko će primiti DESETINE HILJADA ostalih?

Da li to u Mostaru danas možda vlada blagostanje, da bi se preko 30.000 ljudi moglo sutra vratiti?
Da li to u Mostaru danas možda vlada manjak radne snage i veliki broj neupražnjenih – slobodnih radnih mjesta za kvalifikovanu radnu snagu, koja bi sutra došla iz razvijenih zemalja Evrope i svijeta?
Da li to u Mostaru možda egzistiraju vrhunske multi-kulturalne obrazovne institucije, sa dovoljno mjesta da prime svu njihovu djecu i unuke?

Da li to Bosna i Hercegovina danas možda uspjesno primjenjuje (već odavno na papiru postojeće) programe integracije povratnika?

I možda i odlučujeće pitanje: da li je to Bosna i Hercegovina danas možda moderna evropska – GRAĐANSKA – država, te svatko može, bez obzira koje je nacije i vjere, da uživa ista (Ustavom zagarantovana) prava, te svatko može da se bez problema vrati na svoje i da živi mirno i dostojanstveno do kraja života?

Šta bi bilo, da možda, kao u nekom Filmu sa happy rnd-om, svi ovi ljudi vrlo ozbiljno shvate ovaj poziv za povratak moga druga Vlade, te da svi odmah spakuju kofere i da već npr. sutra, u ranim jutarnjim časovima, više od 30.000 ljudi – povratnika svečano uđe u grad Mostar?
Da li bi tada u odboru za doček, uz moga druga Vladu, stajala i većina mostarskog građanstva / pučanstva, zasipajući povratnike crvenim karanfilima – nudeći im simbolično pogaču i sol?

Prošlo ljeto smo moj drug Vlado, moja školska drugarica Maja i ja sjedjeli na terasi mostarskog kafića “Akademija”, čiji je vlasnik naš zajednički školski drug Leo.

Tom prilikom mi moj drug Vlado reče, da mu se moji tekstovi vrlo sviđaju i da mu je vrlo drago što ih pišem, te da ih on vrlo rado i redovno čita (iako on ne želi lajkovati, niti komentarisati – iz razloga lične sigurnosti – on ne želi da ima problema sa npr. nekim budalama itd.). Tom prilikom mi moj drug Vlado čak i nekoliko puta reče, oči – u oči: „Šole, piši molim te, samo piši o ovom sranju ovdje“…

Da li mi se možda u (samo) ovih zadnjih nekoliko mjeseci, drastično iskvario stil pisanja?
Ili mi je možda u (samo) ovih zadnjih nekoliko mjeseci, izbor aktualnih tema bio pogrešan?

KO ĆE ZNATI – U KOJEM GRMU LEŽI ZEC?

Nemam običaj mojim drugaricama i drugovima pisati kako oni trebaju živjeti i/ili kako se oni trebaju ponašati. Ja imam svoj stav (koji je mislim mnogima poznat).
TAJ MOJ STAV GOVORIM JAVNO – JASNO I GLASNO!

A kako pisati, da bi svi VAMO i svi TAMO bili zadovoljni?
Kako da bude i vuk sit i sve ovce na broju?
NEMOGUĆE!

Moj drug Vlado će se možda sjetiti i vremena iz naše zajedničke mostarske gimnazije (1980 – 1984) i kako sam ja tada pisao. Naš profesor (tada zajednickog jezika) i razrednik Safet Sarić (kojeg sam jako cijenio, al´sa kojim se nisam uvijek slagao) bi imao običaj, zadati svima nama – čitavom razredu – istu temu o kojoj smo bili obavezni pisati. Ja sam i tada (svjesno i namjerno) često  promašivao temu i pisao u sasvim drugom kontekstu o zadatim temama ili o nekim sasvim drugim temama. Time sam i tada želio povremeno dati (mali)signal, da o pojedinim temama treba pisati iako one trenutno nisu na tzv. zvaničnom “dnevnom redu”. Kazna za takvo pisanje je, u tadašnjem vremenu „mraka i diktature“ bila lošija ocjena u odnosu na učenike koji su se strogo držali zadatih – unaprijed određenih tema – te unaprijed očekivanog stila pisanja.

Međutim, meni je i tada lošija ocjena, u svjedočanstvu od papira, bila manje važna u odnosu na (za mene), puno veću važnost kao što je npr. sloboda pisanja i širenja sopstvenog horizonta.

Da li smo od tada – do danas, uopšte nešto u životu naučili?
Istina, išli smo u dobre škole, ali jesmo li stvarno pametniji postali?

Ove godine, početkom avgusta, mi npr. slavimo u Mostaru 30-godišnjicu mature. Na ovogodišnju proslavu mature će doći i oni, koji su VAMO tj. tamo, a doći će i oni, koji su TAMO tj. vamo.

Da li treba, da nastavimo da se pravimo, da je kod nas i VAMO – i TAMO sve u najboljem redu?
Da li treba, da nastavimo da se pravimo, da se kod nas i VAMO – i TAMO ništa ružnog nije desilo?
Da li treba, da nastavimo da se pravimo, da kod nas i VAMO – i TAMO nema ogromnih grešaka?
Da li treba, da nastavimo pričati viceve i dogodovštine iz (bezbrižnih) školskih dana, dok smo još svi bili ZAJEDNO – VAMO tj. TAMO?

Ili možda treba da se jedni drugima ISKRENO izvinemo i jedni druge ZAMOLIMO za oprost, za sve ono što se desilo, za sve ono što mi (možda) i nismo mogli spriječiti? Za sve ono što smo mi (možda) i mogli spriječiti, da smo tada svi zajednički i glasno u horu govorili i pisali – al´ nismo – većina je šutjela (kao i danas)?

Možda bi danas, SVI MI ZAJEDNO, trebali ISKRENO razmišljati o današnjici i o budućnosti?
Možda bi danas, SVI MI ZAJEDNO, trebali ISKRENO govoriti i pisati o današnjici i o budućnosti?
Možda bi danas, SVI MI ZAJEDNO, trebali ISKRENO krenuti naprijed – možda ne zbog nas samih, možda bi danas trebali, zbog naše djece, zbog naših unuka, zbog naših praunuka?

JER DANAS SE (možda) SVE NAS TIČE?
JER DANAS (možda) SVE OVO IMA VEZE I SA TOBOM – I SA MNOM?

P. S.

Druže Vlado, (nikad te ne zovnuh tvojim pravim imenom – Vladimir, uvijek te zovnuh tvojim nadimkom) što se tiče moga imena, objašnjavam rado još jednom:
Pošto je moja baka – Mostarka – Natalija Šotrić voljela ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, moji roditelji su mi “morali” u moj mostarski matični list 1965. godine zapisati ime SERGEJ, koje mi i danas stoji zapisano u svim zvaničnim njemačkim i bosanskohercegovačkim dokumentima.
Međutim, kako to obično biva kod Mostaraca, već od najranijih godina, ovim mojim zvaničnim imenom me nije zvao gotovo nitko.
Pokojna majka me imala običaj tako nazvati, samo kada bi bila izrazito ljuta na mene, a inače joj je bilo draže ime SERJOŠKA.
Veći dio familije me je zvao SERŽA, jedan dio SERĐO i sve tako u krug – kako je kome pasalo.
Na sreću – moja mostarska raja mi dadoše nadimak ŠOLE.
A nadimak je u Mostaru, kao što znaš, puno važniji od pravog imena. Za raju, ostadoh do današnjeg dana jednostavno – ŠOLE.
Moja tadašnja djevojka, sadasnja supruga, me od 1982. godine zove SERŽO.

Dolaskom u Njemačku, Nijemci su (iz meni nepoznatih razloga) teško preko jezika prevaljivali moje zvanično ime SERGEJ. Oni su bili ti, koji su većinski (možda čuvši kako me naziva moja supruga) počeli da me oslovljavaju sa imenom SERGIO (po naški – Serđo). Nedugo zatim, Nijemci me počeše i u pismenim dopisima adresirati sa SERGIO.
I po onoj pronicljivoj izreci pametnog zeke animiranih filmova iz našeg djetinjstva – Duška Dugouška – “Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se, ja prije 22 godine prihvatih ovu “njemačku varijantu Sergeja Jesenjina”.
Na moje ime / na moj nadimak SERGIO sam se već odavno navikao i koristim ga sve ove godine redovito u svoj prepisci na njemačkom, a i na našem jeziku.

Što ne znači da se danas ne obradujem, kada me neko oslovi i sa mojim imenom iz mostarskog rodnog lista – imenom SERGEJ ili sa nadimcima: ŠOLE, SERŽO, SERŽA, itd.

Druže, zovi me i ubuduće kako kod god hoćeš – kako tebi paše.
(Gavrilo) Princip je isti – sve su ostalo nijanse!

tačno.net
Autor 3.7.2014. u 17:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija