IQ 90 – formula održive gluposti

Predrag Lucić
Autor/ica 3.7.2014. u 11:27

IQ 90 – formula održive gluposti

Kako je mapa prosječnih kvocijenata inteligencije na Starom kontinentu, objavljena na jednom češkom blogu, u hrvatski medijski prostor donijela staru ali uvijek svježu vijest da su »Hrvati su jedan od najglupljih naroda Europe«…

Piše: Predrag Lucić

Kako po pitanju pameti u Republici Hrvatskoj nema novih spoznaja, novine i portali nam kao najnoviju novost uvaljuju staru vijest pod naslovom »Hrvati su jedan od najglupljih naroda Europe!«

Vijest je stara jer se temelji na statističkim podacima što ih je još prije sedam godina objavio njemački psiholog Heiner Rindermann u svojoj studiji o kognitivnim sposobnostima stanovnika europskih država, koristeći se rezultatima testova inteligencije i provjerama učeničkog znanja iz osnovnih predmeta, rađenim po međunarodnim obrascima. Novo je samo to da se tim Rindermannovim podacima poigrao jedan mladi češki matematičar, lingvist i klasični gitarist, pa na svome blogu objavio mapu Staroga kontinenta s upisanim prosjekom kvocijenta inteligencije za svaku državu izuzev Crne Gore. I sad se, eto, ta mapa blogera Jakuba Mariana objavljuje po hrvatskim novinama i portalima kao najsvježija ilustracija neveselog stanja nacionalne nam pameti.

U hrvatsku je kiflu na toj mapi upisan prosječni IQ 90. Toliki koliki kažu da jest. Za prosječnu hrvatsku pamet očekivano veći od albanskog, bosanskohercegovačkog, makedonskog i turskog, ali neočekivano manji od obližnjeg srpskog (91) i svih ostalih, zaključno s onim najvećim finskim (103). Usporedimo li Rindermannove brojke s onima do kojih su nešto ranije došli sjevernoirski profesor Richard Lynn i njegov finski kolega Tatu Vanhanen, ispada da se hrvatska pamet ne miče s mjesta, jer nam je i početkom milenija izmjeren prosječni i okrugli IQ 90. Na Lynnovoj i Vanhanenovoj ljestvici najniže su kotirali Srbi s ispodhrvatskim i krajnje budalastim kvocijentom od 89, a najviše Nijemci i Nizozemci s rekordnim količnikom od 107. O uzrocima njihova rapidnog blentavljenja i srozavanja na Rindermannov nizozemski kvocijent od 102 i još gori njemački od 99 (ravan slovenskome!) po našim se novinama još ne piše ništa. Ali – bit će i za to vremena, jer kako su krenuli, i oni će u roku od dva-tri istraživanja neminovno doći na mjeru stabilne hrvatske pameti.

Kako se netko ne bi našao uvrijeđenim zato što mu je država na mapi kojom dominira plava boja prosječne europske inteligencije ofarbana crvenim i ljubičastim tonovima koji signaliziraju nedubokoumlje, češki bloger ističe da se mentalnom kartografijom nije bavio zato da bi ismijavao ili veličao pojedine zemlje kao pametnije ili gluplje, nego – baš naprotiv – da bi ukazao na problem velikih razlika u kvaliteti obrazovanja zbog koje su, po njemu i po Rindermannu, rezultati takvi kakvi jesu.

Marian upozorava da izmjereni kvocijenti ne odražavaju stupanj urođene inteligencije već da na njih presudno utječe faktor nacionalnog bogatstva uloženog u školstvo, pa samim tim i u bolje uvjete testiranja na osnovu kojih se došlo do finskog IQ-a od 103, albanskog od 83 i svih onih između ta dva ruba uprosječene pameti. I što iz toga može zaključiti hrvatska IQ devedesetka: da se neće opametiti dok se ne obogati ili da se neće obogatiti dok se ne opameti? Da nema dovoljno novca da bi bila pametna ili da nema dovoljno pameti da bi bila bogata? I hoće li prosječni kvocijent hrvatske inteligencije narasti barem do 91 ako onu legendarnu Milasovu tarifu od dvije marke za kil mozga uspije preračunati u eure?

Ako povjerujemo Jakubu Marianu, smijemo li se nadati da će rast hrvatskoga kvocijenta potaknuti ovdašnji odlikaši u čiju je pamet investiran novac po mjeri zemalja sa šampionskim IQ-om i koji su školovani ili doškolovani na prestižnim inozemnim učilištima? Primjerice onaj briljantni student Zoran Milanović koji se nakon postdiplomskog studija u Bruxellesu zaposlio na radnome mjestu predsjednika Vlade Republike Hrvatske, da bi na upit je li zajedno sa svojim suradnicima iznevjerio birače, veleumno odgovorio: »Ne, nismo ih iznevjerili, jer im nismo ništa obećali.« Ili recimo Kolinda Grabar Kitarović kojoj teško da bi pošlo za mozgom formulirati tako slojevitu misao poput one »Da se bude uvjerljiv, treba biti vjerodostojan, a za vjerodostojnost treba biti iskren!«, da nije školovana u Sjedinjenim Američkim Državama?

Ili nam je uputnije vjerovati da će i oni raditi na očuvanju postojećeg kvocijenta inteligencije, jer su dovoljno pametni da znaju kako su, upravo zahvaljujući njemu, bili ili će biti izabrani? I da je taj IQ 90 ona čarobna formula i kozmička sila koja omogućuje njihovo izmjenjivanje na vlasti nad – kako nam tepaju novine i portali – »jednim od najglupljih naroda Europe«.

novilist.hr

Predrag Lucić
Autor/ica 3.7.2014. u 11:27