Prošloga je vikenda u Pratu održana konferencija “Is the EU Dead?”. Mi, učesnici, složili smo se: da. Našega su mišljenja bili i konobari, recepcioneri i prodavačice u buticima: svi stanovnici Prata sa kojima smo pričali smatrali su da je u toku final countdown za Evropsku Uniju.
Na dan konferencije ustao sam rano i šetao pustim gradom. Iako je bilo hladno jutro, kafu sam pio pred izlogom – jer vani, gdje nas šibaju hladnoća, sunce, vjetar i kiša, još uvijek smijemo pušiti. Mislio sam o tome kako je zabrana pušenja izdaja Zapadne civilizacije: ako je naša civilizacija bila dobra u nečemu, onda je to tamanjenje ljudi, kraćenje loze čovjekove. Otkud onda potreba da se ljudima brani da puše, ako će se već ljudi pušenjem (samo)ubiti, i tako besplatno obaviti posao koji inače obavlja država?
IZNIMNO TUŽAN PRIZOR
Onda mi je prišao crni čovjek, koji je u rukama nosio paket upaljača, paket štipaljki i krpu sa čišćenje prašine. Svoju mi je robu pokušao prodati na italijanskom, da bi se od srca obradovao kada sam ga odbio na engleskom. Helo, bradr, ver ar ju from, montenegro?, ver iz det, vot bringz ju tu prato…
I on se složio da Evropa nema budućnost. Neka me ne čudi njegov učeni govor, rekao mi je. On je iz Nigerije, tamo je završio mašinski fakultet, a onda je morao pobjeći, nakon što su mu ubili roditelje. Govorio je o ekvilibrijumu i disbalansu, o Svjetskom sistemu i slabim integrativnim silama Evrope. Jesi siguran da ne želiš ništa od moje robe, pitao je.
Bio sam siguran. Ponudio sam mu kafu, koju je prihvatio, popio na eks, a onda nasmijan otišao: aj hev a biznis tu du.
Afrikanci, shvatiću kasnije, u Pratu šetaju ulicama i prodaju drangulije. Tako danju. Noću obilaze kafiće i restorane i romantičnim Italijanima nude ruže za njihove djevojke: dva eura komad.
Nisam mekog srca, niko me još nije optužio za to. Ali Afrikanci koji lutaju toskanskim trgovima i blaziranim potomcima renesansnih ljudi nude bezvrijednu robu – to je iznimno tužan prizor. Dok ih čovjek gleda, nije mu jasno na što tačno evropski desničari misle kada govore o tome kako im imigranti ugrožavaju kulturu: ti ljudi sa upaljačima u rukama samo prolaze kulturom, sve dok ih jednoga dana vlada ne deportuje natrag u zemlje iz kojih su pobjegli. Na što kancelarka misli kada kaže da je u Njemačkoj multikultura mrtva? Kako je umrla, kada je nikada nije ni bilo?
Znate, provirio sam u katedralu, misu je držao crni sveštenik, to daje nadu, reći će mi Predrag Matvejević docnije. Predrag Matvejević je dobar čovjek. Dobri ljudi u stanju su vidjeti nadu.
GRIJEH NE ULAZI NA USTA
U Pratu je, 43 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, vladala ljevica. Onda je pobijedio Berluskoni. Pobijedio je zbog straha. Znate kako to ide: ljevica dobija iz nade, desnica dobija iz straha. Glasači su se uplašili Kineza kojih je, kažu, u Prato došlo 10.000, i Afrikanaca, njih nekoliko hiljada. Kada su Berluskonijevi pobijedili, donijeli su odredbu po kojoj su u centru grada dozvoljeni samo italijanski restorani. Zastrašujuća je indijska hrana, strašan je kebab, kao vojska pod zastavama! Hrišćani trebaju prestati gutati nehrišćansku hranu, inače bi njihov identitet mogao biti trajno izmijenjen. Iako je Isus govorio kako grijeh ne ulazi na usta, nego izlazi na usta.
Ima nešto apokaliptičko u govoru o kraju EU, što upućuje na oprez. Jer pretskazanja kraja škakljiv su posao. Tu su pogriješili i mnogi od mudrih, od onih kojima nije manjkalo ni vjere i znanja. Montanus, recimo, prorok iz drugog stoljeća koji je, po svemu sudeći, imao sposobnost govorenja nepoznatim jezicima. To je, kao što znamo, česta praksa u pentekostalnim crkvama, gdje to nazivaju speaking in tongues. Takođe je to česta praksa i u mentalnim bolnicama, s tim što tamo za istu stvar imaju drugo ime.
Papa Innocentije III tvrdio je da će kraj svijeta doći 1284. – 666 godina od pojave islama. Uprkos papinom autoritetu, Isus nije doša po drugi put. Budući da je papa, kao što znamo, nepogrješiv, proizilazi da je tom prigodom pogriješio sam Krist.
Kraj su predviđali i Botticelli, Luther, Newton. U Knjizi proročanstava Kristofor Kolumbo ustvrdio je da će kraj stići godine 1658. Promašio je, ali što očekivati od čovjeka koji je tražio Indiju, a pronašao Ameriku.
Itakodalje… No uvijek je bilo dalje, uvijek bi se sve prosto nastavilo.
PODIZANJE VELA
Stoga mi se čini kako ono što se zbiva sa Evropom doista jeste apokalipsa, u osnovnom značenju grčke riječi apokálypsis – “podizanje vela”. To je ono što se dešava kada vidimo kako Evropa reaguje na Egipat: ljudi jedva da se, ako se uopšte, suzdržavaju da kažu kako demokratija nije za Arape, jer oni će je iskoristiti samo da bi na vlast doveli islamiste. Diže se veo sa prave prirode evropskog projekta, razotkriva se kako u demokratiju vjeruju još samo oni necivilizovani, za koje unaprijed znamo da je nisu dostojni. Kada čovjek gleda Egipćane koji traže demokratiju i Evropljane koji sumnjičavo vrte glavom na njihove zahtjeve, nije li to déjà vu? Nije li to iznova ponovljena situacija o kojoj piše Žižek, kada piše o Haićanima koji su u ideale Francuske buržoaske revolucije vjerovali iskrenije od samih Francuza?
Stoga mislim da bi odgovor na pitanje “Je li Evropska Unija mrtva?” trebao glasiti: da, mrtva je kao emancipatorski projekt slobode i demokratije (mrtva kao multikultura, mrtva iako je nikada nije ni bilo), i ne, nije mrtva kao imperijalni projekt.
No nama niko ne brani da se borimo za neku drugu Evropu – plemeniti ljude se, ne?, ionako bore jedino za unaprijed izgubljene ciljeve. Za Evropu: ne za onu koja će zakone koristiti da bi produbila etničke, religijske i civilizacijske “sukobe”, ne onu koja će svoje zakone koristiti da bi dovršila ono što fašisti nisu uspjeli dovršiti, i sasvim sigurno ne onu Evropu u kojoj će vladavina zakona biti tek prazna školjka, bez zrna suosjećanja, nego za Evropu u kojoj će, kako bi to Sveti Pavle rekao, ljubav biti ispunjeni zakon.
