Ismet Smajlović: Manekeni duha

tačno.net
Autor 18.9.2016. u 11:33

Ismet Smajlović: Manekeni duha

A kad se pripremaju projekti, formiraju ekspertni i stručni timovi, traže kandidati za studijsko putovanje van državnih granica, angažuju saradnici u ministarstvima, zavodima, na katedrama,  e tu nema stvaralaca iz unutrašnjosti.

Piše: Ismet Smajlović

U bosanske „kasabe duha“, u unutrašnjost, tamo, dakle, gdje „čistoga zraka i čiste vode ima u izobilju“, nikad kao u ovo poratno vrijeme nisu pristizali uglednici iz bosanske javne, političke, kulturne čaršije.

Očito je da se suzio manevarski prostor za te manekene prestoničkog, velegradskog  i ideološkog  duha, koji su ranije odsjedali po excelsiorima i interkontiima, svrativši pokatkad, zarad predaha, i u neumski „Zenit“, ja l’ u mostarsku „Ružu“. Prezasićeni okruglim i švedskim stolovima, u kontinentalnoj Jablanici bi se, naprečac,  prekvalifikovali u gastrozofe, mijenjajući  „kod Goje“  agregatno stanje, uz, razumije se, rujno vino i ovnujsko meso.

Kad se više (ili urijetko) ne može dobaciti do simpozijske  piste u Dubrovniku, „ilegalisati“ u esembe-kompleksu u Duilovu, valja, bogme, i dobra bosanska provincija. Desio se paradoks: sužavanjem bosanske geografije mali gradovi su dobili priliku da u gostima imaju akademike, ambasadore, (o ukazivanju i „inflaciji“ ministara da i ne govorimo), pa lidere stranaka i njihove pobočnike, raznorazne propovjednike, edukatore, implementatore, razrahatlenisane delegacije iz gradova-pobratima, promotore i promotorke, a tek umjetnike, među kojima prednjače pisci (rijetko izuzetni), nego, nazovimo ih, proizvođačima, počiniteljima knjiga, kojima je izgleda ponajvažnija  „referenca“  da  dolaze iz stolnoga grada.

Uz časne izuzetke, mnogi manekeni duha misle da tamo-dolje u provinciji čekaju banauzi, takojevići, kolekcionari autograma, aplauderi, poštovaoci  njihovoga lika i djela. Samo treba pristići, procjenjuju lakomisleno, makar prethodno i ne „prošavši“ kroz historiju grada-domaćina, ne odgledajući izložbu slika koju treba otvoriti, brzopotezno pročitavši knjigu koju treba promovisati, ne dodirujući okom građevinu, koju, kako bi šeretski rekao Zuko Džumhur, „vrpcaroš“ treba svečano da otvori.

Valja i ovo reći da među tim zvaničnicima ima onih koji  dođu „u minutu“ pred početak programa, ceremonijala, dajući tako do znanja da „nemaju vremena za bacanje“, da su prezauzeti, zapravo visokorangirani, eto, da  su, ko biva, iznad onih kojima dolaze u goste. Ima, opet, i onih „prijevremenih“, koji dobrano porane, pa zažele da skoknu do kakvoga motela, ribnjaka ili neke druge gastronomske destinacije, pritom tražeći stalno pristustvo domaćina, da mu, za svaki slučaj, bude na usluzi, da mu, je l’ da, bude „posilni“.  (A ni  domaćine ne treba amnestirati  od tog omogućavanja, „podstrekavanja“ gostiju da izvolijevaju, pokazujući spram njih shishodljivost, te često angažovanje „trećeligaša“ sa strane u izradi projekata, iako imaju svoje domaće kreativce, ali, hendikep im je izgleda što su  (za)ostali u provinciji.

Elem, da se mi vratimo našim manekenima duha. Važno je, dakle, da  ispred gostiju, kao ispred  Andrićevog  Đerzeleza, idu udivljenje, slava (makar bila i balkanska), onda titule, funkcije, pozicije, medijska  prisutnost, image, džetsterska-pozicioniranost, fama o imetku, moći.

I gotovo svi pristigli u provinciju bi „da se obrate“ (makar u govoru  i zamijenili ime grada u koji su pristigli), da žongliraju riječima, naprosto – da održe predavanje. Uzmu tako neki  riječ, a održe govor, prosvjetari  bi rekli „dvočas“, pa ti, građanine pokorni, duraj. Mnogi  obraćivači  zaborave da  uz  uvodno obećanje  „biću kratak“, dodaju i upozoravajuće – „i  dosadan“.

Sa sobom, bezbeli, ponesu netom izašlu knjigu, makar se uspod nje potpisala i grupa autora.   Smjerni i durajući posjetioci otrpe čitanje, priupitaju za (u)cjenu knjige i kad saznaju da košta  koliko dvije-tri irgatske dnevnice, podnesu ostavku na potencijalnog čitaoca djela. (Oni, drugi, iz organizacionog odbora, knjigu najčešće dobiju na poklon). Autor i njegovi recenzenti (čitaj – hvalitelji-odadžije) dobiju od  organizatora i honorar „s pogledom“ na  sofru. Honorardžijama ne bude neprijatno kad pokatkad u sali bude više njih nego posjetilaca, ali važno je „jamiti“ pare od čijeg iznosa  se, da je organizator mislio racionalno, mogla nabaviti koja knjiga za seosku školu, odštampati katalog nekom slikaru, nagraditi inovativnu školsku web-stranicu, ja l’  finansirati kreiranje turističke publikacije.

Malo koji gost-uglednik hoće da zanoći, da prodruguje sa domaćinima, ponudi koji ideju, proprati njeno osmišljavanje, dakle, da osjeti, barem zakratko, duh i dah „provincijalne“ Bosne, možda i nepodnošljivu lakoću življenja u unutrašnjosti; da provjeri, opet i opet, ono što je proslovio u mikrofon, za katedrom, u referatu. Mnogima tako bosanska provincija služi za jednodnevni, čak  samo večernji izlet, uvježbavanje govornih organa, agitaciju, samoreklamerstvo, gastro-test, još-jedan-makar-i-skroman-honorar, pritom potcjenjivački previđajući (a sve u toj svojoj umišljenosti), da  ih prate uporni posmatrači života, nadgledaju nečije  „rentgenske“ oči.

Inače, „profilisala“ se posebna sorta učestalih prijestoničkih gostiju, koji dođu kao neka vrsta stručnjaka opće prakse, dakle, koji se, ko eto, u sve „razumiju“, izmetnuvši se u svojevrsne iznajmljivače pameti. Takve ponajčešće ne preporučuju njihov lik i djelo nego  za njih gostovanje stižu inervencije iz klanovskih, plemenskih, ideoloških štabova ili takvi sami sebe nude, a prilika je da se usput  poravnaju i „interesni računi“.

A kad se pripremaju projekti, formiraju ekspertni i stručni timovi, traže kandidati za studijsko putovanje van državnih granica, angažuju saradnici u ministarstvima, zavodima, na katedrama,  e tu nema stvaralaca iz unutrašnjosti. Kreativnost, profesionalizam, očito je, nisu ni u ovim vremenima propusnica za ulazak u institucije nego je  presudan plemenski i klanovski  p(r)edigre.

tačno.net
Autor 18.9.2016. u 11:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija