Istraga o nacističkim zločinima: “Mi ne progonimo naciste, mi progonimo ubice”

Povezani članci

• Basara: Zašto ćute LGBT organizacije?!
• Noć ponosa na Marakani: BiH je mnogo veća od svih njenih mrzitelja i rušitelja
• Građani poručuju Crkvi:Nije na ispitu demokratičnost hrvatskoga društva već vjerodostojnost vaše Crkve!
• Najgore što se Bosni dogodilo je dolazak na vlast notornih kriminalaca
• IZLET U PAMET
• Puko preživljavanje važnije od domoljublja

Kapija u koncentracionom logoru Aušvic: teška potraga za počiniocima

Oni su stari 88, 92, 94 godine: Državni tužioci vode istragu protiv devet ljudi u dubokoj starosti koji se terete da su u Aušvicu pomagali u ubijanju zatvorenika. Ovo nije prvi slučaj ove vrste. Istraga skoro 70 godina poslije kraja rata – da li se tako ostvaruje pravda?

By: Benjamin Schulz
Preveo: Ešref Zaimbegović

Nekima to može stvoriti osjećaj zadovoljštine. Ali samo malo i vrlo kasno. Nakon decenija tužioci iz Stutgarta, Frankfurta i Dortmunda istražuju protiv ukupno devet starih ljudi. Osumnjičeni se terete da su u koncentracionom logoru Aušvic pomagali u zločinima.

Postupak je sasvim na početku, osumnjičeni još nisu optuženi. Obzirom na starost tih ljudi i na primjedbe u najmanju ruku je čudno da je sudija dao nalog za pritvor za tri optužena iz Baden-Württemberga, koji sa sada u zatvorskoj bolnici u istražnom zatvoru. Kod njih je isključena mogućnost ponavljanja kaznenog djela; da li postoji opasnost uticaja na svjedoke, uništavanja dokaznog materijala ili bijega je u najmanju ruku upitno.

Mjesta stanovanja počinilaca i podaci o starosti su različiti – ali obrazac slučajeva se ponavlja: starac se optužuje za djela koja je, prema ubjeđenju istražioca, uradio kao mlad čovjek.

Ima glasova koji kažu: dosta je. Od rata je prošlo skoro 70 godina. Ovi ljudi su krhki, ponekad dementni, preostaje im najviše još nekoliko godina života. Pustite ih na miru, tužioci treba da se staraju o aktuelnim problemima. I SPIEGEL ONLINE je dobio dopise ove vrste.

 “To je naš dug prema žrtvama”

 “Ja imam razumjevanja za to da se ovakav postupak ponekad ne smatra pravednim”, kaže Kurt Schrimm, vođa centralnog odjelenja za nacionalsocijalističke zločine u Ludwigsburgu. On prima i puno podrške ali “neki smatraju naš rad anahronizmom”.

Protiv ovakvog pristupa postoje dva argumenta. Juristički glasi da kazneni zakonik ne predviđa starosnu granicu i da ubistvo ne zastarjeva. Time su tužioci obavezani na istragu, nema prostora za vlastite procjene.

Moralni argument formulira Andreas Brendel, od 1995. vođa centralnog odjelenja za istraživanje nacističkih zločina u tužilaštvu Dortmund. On je sudjelovao u desetinama ovakvih postupaka, među njima i par iz logora smrti. U njegovoj nadležnosti i i jedan od aktuelnih slučajeva. “Mi smo dužni prema žrtvama i pripadnicima njihovih porodica da istražujemo ove zločine. O tome za mene nema diskusije. Meni je svejedno da li optuženi ima 25 ili 92 godine”, kaže Brendl. “Trebamo li ostaviti na miru ljude koji su možda bili dio nacističke mašinerije?”

I Schrimm kaže: “Trebamo li da odustanemo od progona samo zato što prije nismo bili u poziciji da to uradimo?” On daje primjer jednog slučaja gdje su odlučujući dokazni materijal bile transportne liste za Aušvic. “Na njima su bile šestomjesečna dojenčad  kao i 95 – godišnji starci”, kaže Schrimm. “Počinioci tada nisu imali samilosti pa se možemo pitati da li je oni danas zaslužuju.”

Sporna tačka individualna krivica

U postupcima nisu rijetki neuspjesi tužilaca. Ponekad se proces obustavi kao u slučaju bivšeg SS – čovjeka Siert B. – iako je tužilaštvo zatražilo reviziju. Ponekad umru optuženi prije nego što je izrečena pravosnažna presuda, kao u slučaju John Demjanjuk. On je umro u martu 2012. prije nego što je Savezni sud mogao odlučiti o njegovom zahtjevu za reviziju protiv presude za pomoć u ubijanju u nekolko hiljada slučajeva.

Slučaj Demjanjuk je ipak značajan jer pokazuje zaokret u gledanju na ova djela. Zemaljski sud München osudio ga je jer je bio na službi u logoru smrti Sobibor. To je bilo dovoljno sucima iako se Demjanjuku nije moglo dokazati konkretno učešće u zločinima.

Prije toga je važila individualna krivica kao pretpostavka za osudu. U najmanju ruku ovo shvatanje se etabliralo u pravničkim krugovima jer je Savezni sud 1969. odgovarajućom presudom oslobodio SS – logorskog ljekara Willi Schatza. Međutim postoji i drugačija odluka Saveznog suda o kojoj je pisao Spiegel prošle godine. Kad bi policija i tužioci ovo prihvatili bile bi možda pokrenute hiljade daljnih predistražnih postupaka.

Tako je dokazivanje pojedinačne odgovornosti postalo prepreka koju su tužioci morali preći da bi izdejstvovali osuđujuću presudu. A pošto te dokaze decenijama poslije zločina nije lako prikupiti mnogi postupci su obustavljeni. Ako bi se na te slučajeve primjenilo stanovište Zemaljskog suda München iz slučaja Demjanjuk postoji možda izgled da se donesu presude.

“Naš rad nije politički”

To je jedan od razloga zašto se akti starih postupaka protiv nacista, koji su nekada ocjenjeni kao bezizgledni, sada ponovo preispituju.

Ponekad istražni organi nisu znali o optužnom materijalu. “Nije mi bilo poznato da postoje liste počinilaca prije nego što mi je policija predala materijale. To važi i za druga tužilaštva”, kaže Brendl. “Može se o tome sporiti da li su se te liste mogle provjeriti prije 25 ili 30 godina.”

Schrimm kaže da je činjenica da su istrage protiv nacista u poslijeratnoj Njemačkoj bile “u početku neodlučne i oprezne”. Do 1950. istraga nacističkih zločina bila je u rukama savezničkih snaga. A poslije se “pošlo od toga da će to za par godina biti riješeno”. Razlog: Tada je zastara za ubistvo bila 20 godina – time su nacistički zločini trebali biti procesuirani najkasnije do 1965. Kasnije je rok zastare podignut na 30 godina – i na kraju sasvim ukinut.

Osim toga ima slučajeva koji se objave poslije nekoliko decenija. Jedan primjer: 1997. Schrimm je bio tužilac u jednom postupku protiv nacista. Odlučujući detalj dobijen je  dopisnicom – „o jednom zločinu o kome prije toga niko nije ništa znao“. Počinilac je optužen i osuđen više od pola stoljeća nakon kraja rata.

Često izražena kritika da je sudstvo mnoge postupke prespavalo, svjesno otezalo ili čak ignoriralo smatra Schrimm neodrživim. “Besmisleno je da je nedostajalo političke volje.” U Saveznoj republici Njemačkoj pokrenuto je, prema podacima ministarstva pravde, 106.000 postupaka zbog nacističkih zločina. Po nekim izvorima dolazi se čak na 170.000. “Tu se ne može reći da sudstvo spava”, kaže Schrimm. On se brani i podmetanjima da su postupci motivirani specijalnim razlozima. “Naš rad nije politički. Ja ne volim da me označavaju za vrhovnog lovca na naciste. Mi ne progonimo naciste, mi progonimo ubice.”

Očekivati je da će to ubrzo biti završeno – kad pomru i poslednji počinioci. Da li će tužilaštva i sudovi tada morati dopustiti kritike da su nacističke zločince ostavile nekažnjenim? “Od 1950. su decenijama objektivno činjene greške”, kaže Schrimm. “Sasvim uzdignutog čela sudstvo se ne može pogledati u ogledalu.”

spiegel.de