Ivan Galić: KAKO JE PAVIĆ UKRAO GAUDEAMUS (UVOD U ANATOMIJU PRAZNINE)

Autor 13.3.2012. u 13:12

Ivan Galić: KAKO JE PAVIĆ UKRAO GAUDEAMUS (UVOD U ANATOMIJU  PRAZNINE)

GODINA 169. NPIIPR (nakon PRVOG izbora Ivana Pavića ze rektora)

MEĐUGALAKTIČKA SMOTRA FAKULTETA, SPLIT

KAPETANOV DNEVNIK :“ Robo-Rektor Ivan Pavić 2.0, otvorio je smotru hvaleći modernu tehnologiju, biomedicinu, nekog Radmana i pilule, autonomiju sveučilišta, senat, prijelazne i završne odredbe Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju iz 2003. godine, navodeći da bez svega toga ne bi bilo ni njega – doslovno. Posebno je istaknuo da je ponosan što je studij medicine omogućen i na klingonskom jeziku, kao i mogućnost, od ove godine, besplatnog školovanja za sve Vulkance i to samo u režimu izvanrednog studiranja. Bilo je tu po običaju i prosvjednika, točnije treća  generacija potomaka 53 potpisnika koji su tražili godine 8. NPIIPR, odstupanje rektora sa funkcije, zbog nekakve pravne praznine, valjda se misli na crnu rupu.“ – James Tiberius Kirk.

Povjesničari, arheolozi i antropolozi budućnosti, ti robo-akademski građani ostali bi u jednu ruku zbunjeni nakon čitanja gore napisanog dnevnika kapetana Kirka, dok bi se sa drugom rukom češkali po limenim spojevima oko sljepoočnice hineći onaj osjećaj kojeg nemaju, a koji se kod humanoida javlja pri igranju šaha. Kako je moguće da netko, tko nije predsjednik davno potrošenih komunističkih država, bude na nižerangiranoj javnoj funkciji tako dugo. Naravno da nakon takvog kraćeg razmišljanja dolazi do iskrenja oko spojeva, dima i mahnitog okretanja glavom, nakon čega za one sretnije modele ide servis a za one druge prekvalifikacija.

Mi naravno, koji smo svjedočili toj godini osmoj NPIIPR, nismo bili te sreće da imamo servis moždanih sinapsi i koletivno brisanje pamćenja. Ne, ne, ne. Mi smo imali vladavinu prava, autonomiju, demokraciju kao alate.  Dvadeset godina staru terapiju, rezultantu procesa razmišljanja najboljih umova 18. i 19.st., dok su u vrlom kratkom vremenskom periodu neki drugi umovi 20. i 21.st. perforirali tu istu ideju tražeći na taj način izlaze za slučaj nužde. Male ili velike, sasvim je svejedno.

Jer što je slučaj nužde u ovom slučaju? Nužda je balast nečijeg vježbanja slobodne volje, masa koja se dodaje sistemu, organu, tijelu, senatu „u radu“ da se stvori opterećenje i održi ravnoteža kako ne bi došlo do povlačenja vode sa viših instanci, vertikalno postavljenih, tipa ministarstva, sudova „damn“ Haaga, međunarodne zajednice, NATO-a, Strasbourgovaca itd. (čitaj: vodokotlić). I sad nam tu dođe izlaz kao naručen, jer iznuždili smo se mimo pravila struke i konvencija, zdravog razuma i morala, (pamti: Ustav, zakon, savjest i poštenje ), a pravimo se da ništa ne smrdi i sve gledamo kako ćemo hrpu prekriti tim istim papirom i samo otvoriti prozor i zviždati – IZLAZ. Osvježivač zraka u tom svemu je i to što je jedan dio te zajednice kvalificiran za izradu tih istih pokrivala, tih zakona, statuta i drugih papira, sredstvo za dezinfekciju ruku je pravni propis a ručnik tumačenje. Sad opet od teksture ručnika, papir ili tkanina, ovisi snaga upijanja nečistoče. Poanta je da ruke budu što čišće.

 A kozmička sloga je baš htjela tih dana da se u akademskom vrtu dogodi diarrhea Croata domesticus vulgaris, drevni ples i obredni ritual u tamnoplavim togama i sa onim kapicama koje imaju repić, koji nekad podsjeća na hod po žeravi, da bi na koncu to tulum dovelo do striptiza autonomije sveučilišta i taštine pojedinca oko interesno-betonskog K(r)ampusa sazidanog na leđima Sokrata i Platona dok je sa zvučnika treštao „Gaudeamus“- veselimo se. Kako prigodno.

I veselili smo se, žestoko, kako i pravom tulumu dolikuje, da je sutradan neke boljela glava, a nigdje aspirina. Prvi su se veselili jer su mislili da nitko neće namirisati, a drugi, kao u briškuli – sa ovom kartom dosta – su mislili kako su prvi uhvaćeni spuštenih hlaća, in flagranti, i kako  će na vidjelo izaći njihovo donje rublje kao knunski svjedok. Nakon toga je usljedilo kolektivno razočarenje u vidu otklanjanja glave od izvora mirisa jer su jedni i drugi tvrdili kako oni drugi nisu u pravu, i počelo je razbacivanje papirima – ovaj put zakonima kao toaletnim papirom s mirisom graha, označavajući na taj način početak trakavice uvjeravanja mantrajući „neka institucije rade svoj posao“ i nešto oko pravne države. To je već bio znak da je zrak kontaminiran i da će možda biti potrebno humano preseljenje kako ne bi došlo do eutanazije zadnjeg čuvara progresa, humanosti, etike, estetike, kritike, promišljanja i prava – sveučilišta –  glavom i stražnjicom.

I to skoro sve zbog jednog tumačenja. To je sinonim za drugi izlaz u nuždi. Tumačenja koje rektora ostavlja kao legalno izabranog poglavara ili ga šalje u hrestomatiju kao tvorca steroidima nabildanog sveučilista, europski okrenutog, bolonjski kastriranog da igra akademsku Ligu prvaka ali sa Potempkinovom infrastrukturom društva gnojiva. Ostao je na tronu zahvljujući tumačenju kako novi Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju decidirano  ne propisuje na koliko mandata može biti izabrana osoba zatečena na dužnosti rektora u trenutku stupanja na snagu.

 Ali ni akademska oporba nije ostala dužna, te ne budi lijena uzvraća servis Prijelaznim i završnim odredbama, Člankom 114. St. 3. :“ Rektori i prorektori sveučilišta i veleučilišta te dekani i prodekani sveučilišnih sastavnica i visokih škola te ravnatelji javnih znanstvenih instituta izabrani prije stupanja na snagu ovoga Zakona ostaju na istoj dužnosti do isteka mandata na koji su izabrani,..“…što hoće reći kako rektor izabran 2002.god. prizanje se kao rektor i po novom Zakonu iz 2003. U protivnom bi se svi rektori morali birati iznova. Nisu, jer im se priznao mandat kroz tu prijelaznu odredbu. Ponovimo, prvi mandat po starom zakonu 2002-06, drugi, ili sad prvi, hm, ne znam ni sam, po novon Zakonu 2006-10., te treći , ili možda drugi,  ovisi koga se pita, od 2010.godine. Legitimitet potvrdio Senat 24: 7, jedan nevažeći. Demokracija u brojkama. Čista kao suza, jasna kao kristal. Luzeri, idite kući – pobjednik uzima sve !!!

Ali ni to nije sve u Sveučilišnom Ozu, nije ovo presedan. Na Sveučilitu u Osijeku rektorica Gordana Kralik birana je po četvrti put zaredom (ukupno 16 godina mandata!!!). Priča je bila ista: statutom Sveučilišta definiralo se da “nakon isteka mandata po prijašnjim propisima može se ponovno kandidirati“. Pavić se sada poziva na taj presedan, te je Ministar tu u situaciji da ako protuslovi Paviću, morat će objasniti zašto je MZOŠ tolerirao rektoricu Kralik.

Zar je jedini problem u tome što negdje nešto nije zapisano? Nije ni zapisano koliko vremenski treba doći u dućan ranije da bi se smatralo da smo stigli prije kraja radnog vremena, pa isto nitko ne radi puč kada ostanemo sa druge strane vrata na kojima stoji „RADNO VRIJEME  od 7-22“. Samo što kod nas proradi onaj instinkt da ćemo biti gladni, što ga vučemo generacijski od Drugog svjetskog rata, pa stanemo moliti blagajnicu da nam baš o toj boci vina ovisi zabava života i uspjeh kod nježnijeg spola. Tako to moljakanje i  kumljenje u svakodnevnici, metastazira u rastezanje i relativizaciju norme u predstojećim godinama.

 Možda je potrebno razmotriti i druge perspetkive, dobre su se pokazale ptice i žabe, uzeti u obzir druge okolnosti pomoću kojih možemo popuniti rupu, ispraviti nedostatak. Ako je u starom zakonu pisalo da se može biti rektorom u trajanju dva mandata, svaki po četiri godine, i u novom također stoji isto, koliko je teško onda doći do namjere zakonodavca iz tih odredbi. Mogao je staviti i tri mandata, pet i sl. Ali nije. Idemo korak dalje. Predsjednikom države i nekih istaknutijih pozicija se može biti dva mandata, osim ako nisi predsjednilk nacionalnog loptogurajućeg saveza, što spada u red argumenata „protiv“ o našoj pripadnosti naprednijem dijelu kontinenta.

 Što je toliko čarobno u toj brojci? Osim što podsjeća na labuda i što je tiha patnja mnogih studenata, apsolutno ništa. Stvar je u dogovoru, širem društvenom dogovoru koji prerasta u konvenciju, običaj, opetovano ponašanje zapisano na komadu papira uredno protokoliranom od ovlaštenih osoba. Rijetka situacija kada društvo organizira sam sebi život. U „demokratskom svijetu“, ta sintagma koja nam poput vodice za usta daje priliku  da ne usmrdimo komunikacijski kanal u javnom obraćanju kada želimo zvučati učeno i pokazati pripadnost tom krugu zemalja, općeprihvaćen je konsenzus da su dva mandata na čelu demokratskih institucija dovoljni i da je dobro mijenjati čelnike, bez obzira koliko netko bio dobar. Riječ koju ćemo morati naučiti pod prijetnjom ponavljanja godine, a znamo svi kakve vručine vladaju ljeti, je alternacija.

Kad bi se zaigrali doktora i pacijenta, ova talačka kriza intelektualnog integriteta od koje boluje pacijent Sveučilište Split, imala bi jednostavnu dijagnozu koja spada u  klasične školske primjere rascjepane ličnosti. Taj zaokruženi karakter spreman je na svekolike manipulacije, akrobacije, simulacije propisa ne bi li dobio što želi.  Naime, pacijent S.S. ima simptome sukoba „slova zakona“ i „duha zakona“ u istoj osobi, i u tom duhu je pristojno ukazati na nedostatke. Ali tko još vjeruje u duhove!? Jedino mala djeca, dok sa „Koko i duhovi“ faze ne prijeđu na „Lovca u žitu“. Kakav Montesquieu, kakvi bakrači.

Mi spretnije , ne samo da ćemo se licemjerno oglušiti na dobre manire, profesionalne i etičke standarde boljih kad nam to ne daje vodu na mlin, nego nećemo prihvatiti ni odluke domaćih arbitara, čitaj Upravnog suda, koji je poništio kandidaturu rektora, jer kod nas ples nije gotov dok Ustavni sud ne kaže da je gotov. U jednom trenutku ignoriramo propise, razum i logiku kad nam ruše neke interese i po tko zna koji put se namjerno dovesti do situacije kada takvu rabotu serviramo javnosti kao dalekosežniji boljitak ili izbor manjeg zla, a u drugom tražimo zaštitu i dično se držimo zareza propisa i instituta kao majčinih grudi koje smo prethodno zaobišli ( čitaj „izlaz za nuždu“), čak ako je nekad voda puštena i sa više instance. Jer nije isti pritisak ako voda dolazi sa vrha nebodera ili prvog kata. Ovo nije još jedna od onih dilema kada je uputno imati pravo na svojoj strani, jer nekad je jednostavno bolje biti na pravoj strani.  Umišljamo si kao da je doživotna funkcija imperativ kojeg treba čuvati do posljednjeg daha, …alternacija na funkciji je nepoznanica…nema odmora dok traje  betonska obnova, jer izgleda da je ekipa doslovno shvatila stihove…“ Vivat Academia, Vivant professores! Vivat membrum quodlibet, Vivant membra quaelibet, Semper sint in flore ! – Živjela akademija, Živjeli profesori! Živio član njihov, živjeli svi članovi, neka UVIJEK  budu u cvijetu!“  Live long and unprosper, rektor Spock.

UZALUDNO PISAO : IVAN GALIĆ

 dispet.tumblr.com

 

 

 

 

Tagovi:
Autor 13.3.2012. u 13:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija