Ivan Markešić o politici Dragana Čovića: Jadno, da jadnije ne može biti

Autor/ica 11.10.2012. u 13:45

Povezani članci

Piše:Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu

Predsjednik HDZBiH, Dragan Čović, izjavio je da su njegova stranka i on „lično i personalno“ na prošlonedjeljnim izborima u cijelosti ostvarili zacrtani plan nacionalne državne stranačke politike time što su najviše vijećničkih mjesta osvojili, zamislite gdje: u Zapadnoj Hercegovini – u Hercegbosanskoj, Zapadnohercegovačkoj i Hercegovačko-neretvanskoj županiji, u kojoj jedino i žive Hrvati. Kad je riječ o drugim narodima na tim područjima vrijedi ona stara dobra izreka: trči, trči pa Bošnjak, odnosno trči, trči pa Srbin! Naime, Čović u ovome kontekstu nije mogao ne spomenuti da HDZ-u BiH „središnja Bosna nosi gorčinu“, jer su, kako sam kaže, „objektivno trebali imati svoje načelnike u Kreševu, Busovači i Vitezu“, ali da to nisu uspjeli ostvariti. Ništa pametnije ne govori ni drugi uvaženi hrvatski stožernik, Božo Ljubić.

No, pođimo redom u analizi tko je, osim njih dvojice s prebivalištem u dva zapadnohercegovačka sela – međusobno udaljena ni „pripišaj hoda“ -, još „kumovao“ ovome izbornom neuspjehu u Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini. Republiku Srpsku oni su davno otpisali.

Kao prvo, izborni „uspjeh“ na područjima naseljenim isključivo Hrvatima katolicima i katastrofalni neuspjeh na područjima kako s relativnom hrvatsko-katoličkom većinom u Srednjoj Bosni (Kreševo, Busovača, Vitez) i Bosanskoj Posavini (Odžak) tako i potpunom manjinom (u Republici Srpskoj na cijelom njezinom području), ukazuju na prvoga „kuma“ toga izbornog poraza. Riječ je o bosanskim Hrvatima! Oni nikako da se dozovu pameti i da konačno shvate da su igračke na koncu hercegbosanske „djelidbene“ politike koju zastupaju HDZBiH i HDZ1990 i za koje su oni samo moneta za potkusurivanje. Nikako da konačno „utuve“ u glavu da su ih hercegbosanski političari tijekom rata u BiH (1991-1995) ostavili „na cjedilu“ samo da bi ostvarili svoje parcijalne interese. Istina, nudili su im srpske autobuse opskrbljene hrvatskom naftom da se preko srpskih punktova isele u područja od velike nacionalne hrvatske državne skrbi. Ni danas im gore spomenuta dvojica hrvatskih čelnika ne nude ništa više. Ali, oni im ostaju vjerni. Ne znam zašto!?

Kao drugo, ova dva gore spomenuta detalja ne govore dovoljno niti samo o dvojici „hrvatskih čelnika“, niti samo o Hrvatima Srednje Bosne, nego puno više govore o HDZ-ovskim duhovnim skrbnicima, o katoličkome svećenstvu u Bosni, počevši od kardinala Vinka Puljića pa do posljednjega seoskoga župnika – svejedno je li riječ o biskupijskim svećenicima ili pojedinim bosanskim franjevcima, koji su bili glavni podupiratelji velikih ideja dvojice stožernika najsnažnije hrvatske stranke – HDZBiH, ili pak njezine guslarske posestrime HDZ1990. Mnogi od ovih svećenika dopustili su da ih gore spomenuti čelnici primame na masni novčani bokun iz „stranačkih rezervi“, kojima su ih obasipali ne bi li oni obnovili razrušenu staru crkvu ili kapelicu. Dakle, ne bi li obnovili iste one kapelice i crkve koje su njihovom, HDZ-ovskom nebrigom već bile srušene, jer se smatralo da te kapelice i crkve i neće trebati Hrvatima katolicima, jer prema njihovim umnim planovima na prostorima Srednje Bosne Hrvati i nisu trebali ostati. Ti Hrvati katolici trebali su biti tu samo toliko dugo da bi (sa)čuvali sjeverne granice Herceg-Bosne, koje su bile zacrtanenegdje na Vran-planini. I Ramu su u to ime bili početkom rata potpuno iselili i namijenili je predati Bošnjacima. Kako vidimo, plan se polako, ali sigurno, ispunjava upravo sada.

I da ne bude zabune: uloga katoličkoga klera u ovome strašnom izbornom hrvatskom porazu u Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini nije uopće mala. Oni su velikim dijelom suodgovorni za taj poraz. Nitko ih ne može od toga oprati. Naime, svakoga onog tko je bio pokušao govoriti o osnivanju neke nove pro(srednjo)bosanske hrvatske političke stranke, napadali su i optuživali za razbijanje tako mukom stečenoga „svehrvatskog jedinstva“. Na čelu zagovornika toga sakraliziranog svehrvatskog jedinstva nalazi se kardinal Vinko Puljić, i to kao njegov glavni promotor. Ni on niti njegovi svećenici, ali ni mnogi bosanski franjevci, nisu ni jednim svojim javnim prosvjednim glasom u ovome vremenu, osim nekolicine bosanskih franjevaca okupljenih oko Svjetla riječi, ustali protiv već spomenute bh-razbijačke HDZ-ovske antihrvatske bosanske politike. Ili nisu htjeli ili nisu smjeli dirati u (sve)hrvatsko jedinstvo!? Čini se, međutim, da nisu uopće razmišljali o tome da je dvojici hrvatskih stožernih čelnika, iz dva ni „pripišaj hoda“ udaljena zapadnohercegovačka sela, bilo najvažnije na ovim izborima osigurati pobjedu u zapadnohercegovačkim općinama kako bi već iza Nove godine, kada po najavama američkoga veleposlanika u BiH, gosp.PatrickaMoona, započnu razgovori o preustroju Federacije BiH, mogli „drukati“ za „Treći hrvatski entitet“ i time konačno ostvariti davni Bobanov san o Herceg-Bosni kao „vjekovnome interesu hrvatskoga naroda“. Ali, kako vidimo, samo u Zapadnoj Hercegovini i s Mostarom kao stolnim gradom. Ostala Bosna nek’ se puši!, Jer, sve ostalo u Bosni za njih je srpsko, balijsko, tursko, fratarsko, katoličko. A to znači – nije hrvatsko. Jer, jako važno je znati čije je što.

Bošnjaci u Federaciji BiH, i Srbi u Republici Srpskoj, mogu zadovoljno trljati ruke. Umjesto njih, politički prostor za njihovo djelovanje na tim područjima osigurali su im hrvatski političari u BiH (katoličke provenijencije) sa sjedištem u „stolnome gradu Mostaru“, naoružani sakraliziranim kardinalskim i svećeničkim (za)govorom o tabuiziranoj nedodirljivosti svehrvatskoga jedinstva.

Aferim! Jadno, da jadnije ne može biti!