Ivan Račan: Laganje HDZ-a hrvatsko društvo prihvaća

Autor 16.5.2011. u 01:16

Ivan Račan: Laganje HDZ-a hrvatsko društvo prihvaća

Zašto ćete raditi intervju sa Ivanom Račanom, pa on je samo jedan od stotinu članova Glavnog odbora SDP-a, pitao je jedan od prominentnih socijaldemokrata na jednoj kavi ovih dana. Ali zašto intervju kad me nećete pitati o kulturnoj politici u Gradu Zagrebu, ne želim dodatno potpirivati tvrdnje ili animozitete onih koji kažu da mi je moje obiteljsko naslijeđe dalo sve, rekao nam je Ivan Račan kad smo ga nazvali i molili za razgovor.

  Ali, Ivan Račan je ne samo sin svoga oca, Ivice Račana, on je osoba koja neovisno o svom obiteljskom backgroundu uživa određeni respekt i utjecaj u redovima najsnažnije stranke u Hrvatskoj, SDP-a, koji će po svim anketama na narednim izborima pobijediti i preuzeti vlast pod vodstvom Zorana Milanovića, čovjeka koji je u trenutku prvog svog izbora figurirao kao kadar grupacije vezane uz Forum mladih SDP-a, gdje je oduvijek u Zagrebu ogroman značaj imao »mladi Račan«, a i u mandatu predsjednika Republike Ive Josipovića, za kojega je navodno upravo Ivan Račan prvi šefu stranke predložio: mislim da bi Josipović bio najbolji kandidat SDP-a za šefa države.

  S takvim »urbanim mitom« koji je već stvoren oko njegovog imena, i usto analitičkim umom naslijeđenim od svoga oca, a povrh svega i iskustvom u komunikacijskom biznisu kao vlasnik PR agencije Maksima (koja ne radi za SDP, kako svi vole isticati), Ivan Račan ipak jest dobar sugovornik na temu što SDP ne smije propustiti učiniti u nastojanju da dobije iduće izbore. Samo je jedna pritom strateška dilema u redovima socijaldemokrata, a i u glavi »mladog Račana«: treba li SDP narodu reći punu istinu o tome što ih čeka nakon izbora, kad se pomete HDZ-ova koruptivna mreža, ili kampanju treba odraditi milozvučno, a nakon izbora tko živ, tko mrtav u javnim službama, u redovima izmišljenih branitelja, u nakupovanim socijalnim i mirovinskim pravima…   

Oportuni populizam

  – Pitam se: da bismo pobijedili HDZ, s kriterijima koji danas u društvu postoje, moramo li postati kao oni? Znači li to da mi dvoje tu sada možemo razgovarati, ali da ću ja uspostaviti takve mehanizme da, nakon što mi se nešto ovdje omakne ili kažem krivo, to na kraju neće izaći u medijima, jer ću to blokirati preko vašeg urednika nekim interesom ili pritiskom? Da li ja želim da SDP postane takav? Ne želim. Jer onda zaista postajemo svi isti. Uz svo dužno poštovanje da ne ispadnem naivan, ako birači ne mogu prepoznati tu razliku, ja onda pristajem na sudbinu da SDP sada ne može biti na vlasti. Je li biračima bolja takva vrsta korumpirane politike oportunog populizma kakvu je promovirao kroz dva desetljeća HDZ? Ako jest, ako je prihvatljivo da se kaže ili napravi što je oportuno u nekom trenutku bez obzira na posljedice koje to čine društvu, ja ću biti tužan i pokušavati to promijeniti. Politika je zbog takvog mentaliteta postala sveopće dno, gdje se sve manje natječemo u tome tko će ponuditi bolje rješenje, program, a mediji prihvaćaju i promoviraju da se natječemo tko će koga bolje prevariti, podvaliti… – kaže Račan o ovoj dilemi.

  On izričito izbjegava odgovoriti na pitanje o »postračanovskoj Hrvatskoj«, jer mu je vjerojatno teško objektivno govoriti o ostavštini svoga oca, no rado govori o kraju 80-ih godina i izvorištu jednog patološkog dualizma koji obilježava Hrvatsku danas.

  – Treba se vratiti u kraj 80-ih. Dakle, Tuđman kao bivši komunist da bi postao predsjednik i smijenio komuniste tada, morao je oprati svoj imidž komunista, a on ga je oprao paktom s krajnjom desnicom. Piše se prvi hrvatski Ustav gdje se jasno kaže da je Hrvatska nastala na tekovinama ZAVNOH-a, ali ispod žita ide nešto drugo – teza da je NDH bila i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda te da je kao takva pozitivna baština. Počinje jedan nevjerojatan dualizam, gdje se jedno govori javno, a drugo se misli i dozvoljava dok ne gleda javnost. To je veliko obilježje i današnje hrvatske politike. Jedno se govori, a drugo se radi, i tako dobijemo situaciju da Ivan Kirin i Mladen Markač odlaze u lov. Situacija u kojoj je RH dala garancije međunarodnoj zajednici da će Markač biti u Zagrebu, a tu garanciju je morao provesti tko – ministar policije koji je zajedno s njim u lovu. To je taj dualizam: jedno ćemo reći tamo, a drugo napraviti ovdje. A istovremeno, građani to ne sankcioniraju – govori Račan.

 Naravno, osnovno je pitanje – zašto? Zbog čega hrvatsko društvo tolerira takvu prijetvornost, da li je moguće: samo zato jer svi žive na državnim jaslama i boje se gubitka egzistencije ukoliko nisu podobni ili poslušni?   

Posljedice socijalizma

  – Ne postoji društvena svijest. Taj pojam ne egzistira. A i veliki broj građana naprosto »pije« HDZ-ovu politiku jer im to odgovara. Sigurno postoji velik broj ljudi koji su u toj mašini: pa, nemamo po duhu svetom pola milijuna branitelja, niti 100.000 više zaposlenih u javnom sektoru nego 2003.

  Da li to znači da stoji ona parafraza da u nekim dijelovima Hrvatske, bez spominjanja naziva onih najzaostalijih, gdje još nema širokopojasnog interneta, ima i onih koji još ne znaju da Franjo Tuđman umro – Račan se slaže, no ističe da postoji još jedan fenomen, a to je teza Stjepana Radića, opet iz prve polovice 20. stoljeća: hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u hrvatskom džepu. Ta Radićeva teza iz 20-ih godina je u Kraljevini Jugoslaviji služila za očuvanje hrvatskog identiteta, a u 90-ima je s njom stvarana Hrvatska. Kakva puška i čije su banke danas? Svijet se promijenio, a nama se desilo ovo: puno se u javnosti govorilo o grijesima socijalizma, zabludama i zločinima sustava koji se urušio. Ali, nitko se nije bavio sa društvenim posljedicama 45 godina socijalizma – upozorava on – koji je ljudima po definiciji garantirao egzistenciju, zdravstvo, mirovinsko, obrazovanje, zaposlenje. Opet dualizam: s jedne strane solidarnost je u međuvremenu postao profani pojam, i mi gledamo radnice u Kamenskog u štrajku kao što gledamo gladne u Africi, zgrozimo se i odemo dalje. A s druge strane, otišli smo od toga starog sistema u liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju, a i dalje velik dio očekuje prava kakva su imali u socijalističkom samoupravljanju – apsolutnu sigurnost radnog mjesta i sve ostalo. I tu dolazimo do problema ideologija: HDZ je nominalno desna stranka, demokršćanska, a neprestano širi socijalne povlastice koje država ne može platiti… to je paradoks. A SDP koji želi doći na vlast će morati činiti što – rezati socijalna prava, jer drugačije Republika Hrvatska neće moći opstati. To je paradoks koji čeka SDP na narednim izborima, analizira Račan.   

Promjena mentaliteta

  On tvrdi da su komentari na svojedobnu SDP-ovu konvenciju o radništvu bili listom negativni, jer se danas više nitko ne smatra radnikom. No, to postavlja i pitanje što je SDP danas, koga on zapravo zastupa, ako radnika više nema?

  – U Hrvatskoj imamo problem što socijaldemokracija, da bi se borila za svoje temeljne postavke – solidarnost i jednakost – mora Hrvatsku prvo dovesti u situaciju održivosti zemlje u tržišnoj ekonomiji jer HDZ to ne radi. Socijalna prava moramo uvoditi po kriterijima što društvo može platiti jer je neodrživa situacija koju imamo, da se godišnje zadužujemo 4 milijarde eura koje nestaju u plaćama ili povlasticama – kaže, a rješenje za to je, smatra, promjena društvene svijesti i mentaliteta. »Mi moramo napraviti zaokret iz našeg emotivnog mentaliteta u diktaturu racionalnosti u obnašanju vlasti i upravljanju javnim novcem.« Ali kako onda dobiti izbore, ako svih treba potjerati da se pomuče i oznoje, i još im uzeti socijalnu pomoć ili studetsku beneficiju?

  – Za to je potrebna vještina komunikacije, kako pronaći i formulirati teze, rečenice, misli, stavove kojima nećete ograničiti, onesposobiti samog sebe u provođenju onoga što morate napraviti, a da izbjegnete reći najteže stvari koje se moraju napraviti.

  Da li to znači da se može ponoviti 2007. za SDP? Maybe yes, maybe no, glasi odgovor. No, ono što je po našem sugovorniku ključno, jest pokazati razliku u odnosu na HDZ. »Ako ćete vi od mene tražiti da lažem kao HDZ, onda ja sam sebi nisam ni potreban, onda mi je dovoljan HDZ. Ja nemam namjeru otići na televiziju pa reći da ću smanjiti PDV kao što je Sanader govorio, ili da ću uvesti Hrvatsku u EU još 2008. To je neodgovorno. Apsurd je međutim da HDZ dosad nije kažnjen za takvo laganje. Ovo društvo to prihvaća«, činjenica je koja fascinira ne samo Račana nego – koliko je moguće primjetiti – sve SDP-ovce ili u širem smislu, opozicionere u ovoj državi.   

Manipulacije kampanje

  Stoga se logično nameće još jedno pitanje: da li je moguće da će Jadranka Kosor na ovim izborima dobivati glasove ili čak politički preživjeti zbog toga što je neke od svojih ljudi ipak pospremila u zatvor i što je taknula u korupciju. Račan na to kaže, potvrđujući da socijaldemokrati itekako ne misle da su izbori već unaprijed dobiveni: »Moguće je. Itekako je moguće. Međutim, da li je moguće da nije ništa znala, a cijelo vrijeme je bila prisutna? E, to nije moguće.«

  Naravno, ovaj odgovor na neki način sam daje smjer u kojemu će SDP u kampanji morati ići – morat će udariti tamo gdje je HDZ najtanji. Ali po Račanovom mišljenju, možda to i nije Jadranka Kosor, jer ona je ipak žena u politici, i to će biti dodatna zamka u personaliziranoj kampanji koja će se između nje i Zorana Milanovića sigurno voditi.

  – Evo vam primjer, HDZ i dalje pribjegava oportunom populizmu i želi ustavnim zakonom pretvoriti branitelje u ustavnu kategoriju. Tu premijerka Kosor želi da SDP bude protiv kako bi HDZ dobio poene bez obzira što takav zahtjev nije nacionalno odgovoran jer pogrešno djeli građane republike Hrvatske. SDP argumentirano brani svoj stav, a alternativa koju mediji očekuju jest da mi uđemo u tu igru populizmom i kažemo: pristat ćemo na prijedlog ako HDZ pristane da istim takvim ustavnom zakonom zaštitimo i rodilje, studente, zaposlene… Čak ako i javnost priželjkuje takvo nadigravanje, ja ne mislim da ih moramo pobijediti na način da ćemo to njihovo činiti još bolje, to jest – još gore… To je manipulacija koja Hrvatskoj dugoročno ne može donijeti ništa dobro.   

Crna mrlja Hrvatske

  No, jasno je, kažemo mi: u politici si ili u igri, ili si van nje. A neprestani je dojam hrvatske javnosti da Zorana Milanovića u javnosti ili Saboru, ima premalo, da je van igre, on primjerice nije posljednjih dana praktički komentirao ni najavu o izručenju Ive Sanadera.

Ovo nije moje vrijeme… Možda

Na pitanje kako u kampanji dokazati da svi političari (možda) ipak nisu isti, ako HDZ posegne za kaznenim prijavama protiv SDP-ovaca, a o čemu se naveliko spekulira, Račan kaže: »Da, HDZ to kontinuirano tako radi. Međutim, ne mogu pristati na politiku podvala. Pristajem da ovo nije moje vrijeme, ako se od mene očekuje da budem bezobrazan, bahat ili pokvaren. Ako imam deformacije u svojim redovima, kao HDZ, onda ih neću rješavati tako da prljam druge, da ih pokažem da su gori od mene, nego ću se suočiti sa svojim problemima i riješiti ih najbolje što mogu. HDZ radi upravo suprotno. HDZ pokušava svim silama pokazati da je i SDP pun korupcije i kriminala, kao što su oni. Svjestan sam da javnost i birači mogu nasjesti na takva podmetanja, no ne prihvaćam takvu politiku kao obrazac djelovanja. U takvoj političkoj opciji ne bih volio biti.«

Otac je ostavio – poštenje

Ako postoji tema o kojoj Račan ne bi – to je Račan, ali Ivica, njegov otac. Očigledno mu koncentraciju ometa sjena moćnog oca u kojoj je odrastao, pa prepričava anegdotu iz razgovora sa Dinom Dvornikom, koji je također rastao kao sin velikog oca, a koji mu je rekao: »Ma, ja ti se s tim ne opterećujem. Nisam ja kriv onima drugima što i njihov stari nije poznati glumac«. Kaže da se toga prisjeti svaki put kad krene razgovor o obiteljskom naslijeđu, no ipak kaže i ovo: »Ako je iza mog oca nešto dobro ostalo, to je da ja, evo, hodam ulicom, a za mnom nitko ne psuje ili ne viče. Ja mislim da je temeljno što je ostalo slika da se moguće baviti politikom, a ostati pošten. U tom smislu, to je velika ostavština za Hrvatsku, nasuprot percepcije koja postoji o politici.«

  – Hm, da, u okvirima očekivanog populizma u Hrvatskoj, Milanović bi mogao biti proaktivniji i više šutati politički mrtvog Sanadera. Međutim, postoji drugi veliki problem, a to je da Sanader nije problem HDZ-a nego Republike Hrvatske. Sanader je crna mrlja koju ćemo vući još možda i dvadesetak godina, jer je ogledni primjer nevjerojatnog razmjera korupcije. Recimo za šest godina će biti donesena neka presuda Sanaderu zbog koje će svi europski mediji opet pisati o korumpiranom hrvatskom premijeru i podsjećati… Mislim da mi u SDP-u imamo odgovornost da ovu zemlju napravimo boljom, radi nas samih. Meni nije ugodno kad mi netko van Hrvatske kaže da dolazim »s gnjecavog dna Europe«, gdje su možda jedini koji su posramljeniji od nas Hrvata još samo Bjelorusi zbog svoje diktature. Dakle, šutanje Sanadera nije cilj sam sebi i ja ne želim da idemo u kampanju s plakatima na kojima će biti svi koji su već iz HDZ-a osuđeni ili u postupku s osnovnim podacima koliko su ukrali, oštetili ili za koliko ih se tereti. To bi bilo nabacivanje sveopćim crnilom od kojega Hrvatska u konačnici sigurno ne bi imala koristi.   

Anketni fetišizam

  Naravno, Ivan Račan, koji bi volio da mu stranka ovoga puta ponudi priliku da bude na listi za Sabor, ipak je i vojnik svoje partije. Tako na pitanje koliko ankete utječu na formiranje SDP-ove politike i odnosa prema koalicijskim partnerima, i pati li Ibler od »anketnog fetišizma« ipak odgovara očekivano, sa zadrškom, uz tvrdnju da je osobno zadnje istraživanje koje je službeno vidio bilo prije godinu i pol dana na Glavnom odboru. Dakle, nismo anketni fetišisti, tvrdi pravovjerno, mada svi znamo da su ankete na Ibleru svima omiljeno štivo.

  Ali, svejedno, zbunilo ga je jedno novinarsko pitanje: »Što zapravo fali SDP-u? Što mu fali da dobije onih 78 mandata, i mirno dobije izbore«? Nakon dugotrajnog razmišljanja odgovor je pomalo pitijski:

  – Teško je sažeti što SDP-u fali, što god bih rekao je kritika, a to ću zadržati za unutarstranačku raspravu, kaže »mladi Račan« koji, unatoč svojim proročanskim sposobnostima kad je kadriranje u pitanju, nipošto ne nasjeda ni pitanjima o budućim kadrovima buduće Milanovićeve vlade. »Sigurno će biti novih ljudi, no to je posao predsjednika stranke da o tome odgovara…«kraj teksta

Novi list

Tagovi:
Autor 16.5.2011. u 01:16