Ivana Kekin: Koliko košta šutnja?

Povezani članci

• Deutsche Telekom traži otkaze u HT-u
• Don’t Cry „Argentina“
• Boris Pavelić: Tlapnja o dobrom Kanađaninu
• OČEVI I SINOVI
• Osvit Seferović: Uništićemo planove o podjeli Mostara
• Dan kada je stradao mozak!

Mi smo šutile dugo, govorile pretiho, vrištale u prazno. A sada smo ohrabrene, povezane,  čuvamo jedna drugoj leđa. I dodajemo, priču po priču, na to ogromno smetlište patrijarhalne grubosti, naše traume. A prije svega kako bismo upozorile i osvijestile da je vrijeme da prestanemo pričati o tome kakve smo mi i da počnemo pričati o tome kako je moguće da nas toliko ima. A oni koji to ne razumiju- njima je stvarno vrijeme da zašute.

Piše: Ivana Kekin

Ona je nezaposlena majka četvero djece. Onaj njen zaposlen je kao domar u općini, no većinu plaće ostavi u lokalnoj birtiji. Kada se dokotura doma, uglavnom se prevali kao bure preko kreveta, zahrče i zaspi. Samo ponekad slinavi po njoj i poziva se na bračne dužnosti. Ona potrpi, za mir u kući. Uostalom, mogao bi biti i gori, pa ju mlatiti. A možda da je veselija i prpošnija, da je zahvalnija i raspoloženija, odmornija i spremnija, možda bi on manje pio i bio bolji prema njoj.

Ona je zaposlena u velikom trgovačkom lancu. Njen poslovođa voli proste viceve i povremeno ju „pošlata“ i primi za stražnjicu, pritom joj namigne i grohotom se smije kad se izmakne. Nelagodno je to sve skupa, pa stalno kombinira kako da u skladištu nikad ne ostane sama s njim. Možda, ako bude jako pazila da mu ni slučajno, ni u kojoj prilici, ne okrene leđa, možda on shvati poruku pa ju ostavi na miru.

Ona je studentica medicine. Ima 19 godina. Profesor na usmenom ispitu iz anatomije ima 119 godina. Dok odgovara na pitanje prstima pokazuje granice pojedine anatomske regije na licu. „Kolegice, mogli biste mi i iduće pitanje – vanjski ženski spolni organi – pokazati na sebi.“- sugerira. Ona se crveni, malo zbuni, pa nastavlja odgovarati. Možda je mogla biti pažljivija, svi znaju kakav je i koliko se voli šaliti sa studenticama.

Ona je docentica zaposlena na fakultetu. Za izbor u zvanje izvanrednog profesora natječu se ona i kolega, koji doduše ima manje autorskih radova, ali nemjerljivo više samopouzdanja. Koje ide do toga da joj je prošli tjedan rekao da svi znaju kako je do ovdje napredovala referirajući se na trač da je imala aferu sa pročelnikom katedre.

Možda je trebala bolje paziti i biti distanciranija u odnosima s pročelnikom, svi znaju kako se tračevi brzo šire.

Ona je glumica. Ne ustaje iz kreveta ako joj ne plate milijardu dolara. Prije 20 godina producent joj je za vrijeme snimanja filma, kucao na vrata hotelske sobi, usred noći, svaku noć. Prije 20 godina producent ju je tražio da se istušira s njim. Prije 20 godina producent ju je tražio da ga gleda dok se tušira. Tražio je da mu dozvoli da ju izmasira. Tražio je da ju izmasira njegov goli prijatelj. Tražio je oralni seks. Rekla je ne. I sve nam ispričala nakon 20 godina.

Možda je mogla odmah odustati od filma kojeg je snimala. (Iako je o tom filmu maštala 10 godina.)

Možda je mogla snimati film sa ženskim producentom. (Iako ih ima svega 4%.)

Možda je mogla negdje drugdje igrati glavnu ulogu. (Iako je manje od 25% riječi, u najvećim filmskim hitovima, izašlo iz ženskih usta).

Možda je mogla odmah progovoriti. (Iako kad je progovorila, mnogi su sve što je rekla doveli u pitanje.)

Iskustvo nas naime uči da kad progovorimo onda shvatimo da su naše priče neželjene. A propituju se naša vjerodostojnost, naša motivacija i naš karakter.

Pa hajde da se unaprijed dogovorimo.  Koja su točno pravila igre? Koliko točno smijemo biti vesele, koketne, flertujuće, bliske, slabe, nemoćne, apatične, bezvoljne ili besperspektivne, a da bismo izbjegle gore navedene scenarije? Koliko kratke smiju biti naše suknje i koliko debelo moraju biti podstavljeni naši grudnjaci, kako ne bismo provocirale i izazivale?  Koliko godina smijemo imati, a da nas ne svrstate u „što je tako mlada uopće radila u takvoj situaciji“ ili “kako u tim godinama nije znala bolje“? Kojim se zanimanjima smijemo baviti, a da ne čujemo kako posve legitimno trgujemo svojim talentom, seksipilom i privlačnošću? Koliko uspješne smijemo biti prije nego što nam objasnite da sve ima svoju cijenu i svoju premiju? I koliko smijemo zarađivati prije nego li što izgubimo pravo da govorimo?

Ili je možda došlo vrijeme da umjesto svih ovih nabrojanih, postavimo samo jedno, ali pravo pitanje. Zašto pobogu pričamo o nama?

Prije nekog vremena, mojim su prijateljima, dok su bili u jedno sunčano nedjeljno prijepodne u šetnji Jarunom, provalnici ušli u stan. Uzeli su im sve vrijedno što im je došlo pod ruku, a ostavili otvorena vrata, rasturen stan i osjećaj straha i nesigurnosti.

Zamislite da su ih nakon toga pitali: Kako to da ste tako lakomisleno šetali Jarunom u nedjelju ujutro? Svaka šetnja ima svoju cijenu. Gdje vam je alarm i zašto ga nemate? A protuprovalna vrata? Ni njih nemate? Pa vi kao da ste htjeli biti pokradeni? Uostalom imate hrpu novaca, nemojte sad kukati.

Složiti ćete se – osoba koja postavi ovakva pitanja, neprikladna je, gruba, ne razumije situaciju i pokazuje ozbiljni manjak empatije.

Kao i ona koja samouvjereno prosuđuje tko bi, kada i na koji način smio govoriti o svom iskustvu seksualnog nasilja.

Mi smo šutile dugo, govorile pretiho, vrištale u prazno. A sada smo ohrabrene, povezane, čuvamo jedna drugoj leđa. I dodajemo, priču po priču, na to ogromno smetlište patrijarhalne grubosti, naše traume. A prije svega kako bismo upozorile i osvijestile da je vrijeme da prestanemo pričati o tome kakve smo mi i da počnemo pričati o tome kako je moguće da nas toliko ima. A oni koji to ne razumiju – njima je stvarno vrijeme da zašute.