Ivica Đikić: Dobro jutro, pravosuđe!

Povezani članci

• Svetislav Basara: Mrka kapa
• Tužbalica za Lakijem
• Kako je sedma sila položila čista pera za prljave pare
• Mjere štednje nisu Božija zapovijest!
• Za čim plače Bosna?
• Božica Jelušić: VELIKO I MALO

Nakon Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa, na red je došao i Đuro Brodarac, treći veliki ratni šerif. Brodarac, u ratu šef sisačke policije a kasnije saborski zastupnik i župan, uhapšen je u ponedjeljak ujutro, u svojoj vikendici kod Zadra, dok su u Sisku uhapšeni Vladimir Milanković, Brodarčev ratni zamjenik, i Drago Bošnjak, bivši pripadnik specijalne policijske jedinice Vukovi. Sva trojica prenoćila su u policiji, a zatim su prebačeni u osječki zatvor, jer osječko Županijsko državno odvjetništvo vodi istragu o ratnim zločinima u Sisku 1991. i 1992. godine. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, naime, prošle je godine prebacio istragu iz Siska u Osijek, jer se sisački tužitelji godinama nisu uspijevali pokrenuti s mrtve točke kad je riječ o istraživanju ubojstava građana srpske nacionalnosti. U Osijeku se, eto, pomak dogodio, ali to neće biti dovoljno da itko na bilo koji način inkomodira županijskog državnog odvjetnika u Sisku Stipu Vrdoljaka.

Njemu tokom posljednjih pet-šest godina nije uspjelo ono što su njegove kolege u Osijeku napravile za godinu dana, ali Vrdoljak će i dalje ostati na visokoj tužiteljskoj funkciji. Kao i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić kojem je tek prošle godine palo na pamet da slučaj premjesti iz Siska u Osijek. I nije mu spontano palo na pamet: stvorile su se tzv. političke okolnosti, odnosno političkom vrhu postalo je jasno da nema ulaska u Uniju bez procesuiranja domaćih ratnih zločina, a ratna ubojstva više stotina Srba u Sisku pritom su poglavlje koje se nikako nije moglo zaobići. Vijest o hapšenju Đure Brodarca i njegovih doglavnika zacijelo je pozitivan događaj za hrvatsko društvo, ali dvadesetogodišnje državno čekanje s istragom o likvidacijama sisačkih Srba mora navesti na razmišljanje o motivima aktualnog buđenja: motiv je politički i nema nikakve veze s iskrenom željom vlasti da s ulica skloni ljude odgovorne za masovna ubojstva.

Stravična ratna priča

Sisačka ratna priča, u dosta oštroj konkurenciji, najstravičnija je hrvatska priča kad je riječ o ubijanju mirnih građana srpske nacionalnosti: najstravičnija i po broju ubijenih, i po sistematičnosti, i po metodama likvidacije. Nevladine organizacije i pojedini mediji godinama su utemeljeno govorili i pisali o više od petsto ubijenih i nestalih sisačkih Srba. Istražitelji su se, prema neslužbenim informacijama, koncentrirali na trideset i pet ubojstava. Ljudi su odvođeni iz svojih kuća samo zato što su Srbi, a potom su ih odabrani ratnici – uglavnom, pripadnici policijskih jedinica Vukovi i Handžar divizija – ubijali na osamljenim lokacijama, pod okriljem noći. Dio tijela bačen je u Savu, dio sigurno nikad neće biti pronađen. Tijela sedamnaestero ubijenih pronađena su u Savi nizvodno od Siska još 1991. i 1992. godine, ali godinama se državna tijela nisu ozbiljnije bavila ubojstvima tih ljudi, ni potragom za ubojicama.

Jasno je i zašto se nisu bavila. Đuro Brodarac, bivši komunist koji je brzo postao jedan od najvatrenijih HDZ-ovaca i Tuđmanov povjerljivi čovjek za Baniju, bio je do prije nekoliko godina jedina konkretna vlast u Sisku, bez obzira na formalne funkcije koje je mijenjao tokom vremena. On je bio gospodar života i smrti, on je određivao što se može a što ne može, pa je razumljivo da se nisu mogla istraživati ratna ubojstva Srba: Brodarac je oduvijek znao da ta istraga mora dovesti do njega.

Zaštitnik ubojica

Brodarac je znao da se ljude ubija i, kao šef policije, nije poduzeo ništa da se zločini zaustave i da se ubojice kazne. On je bio moćni zaštitnik bojovnika koji su u maskirnim uniformama kružili gradom i odvodili Srbe u smrt. S njim za leđima osjećali su se sigurnima u svom zločinačkom poslu, jednako kao što se sigurnim osjećao Đuro Brodarac dok mu je u Zagrebu bio Franjo Tuđman, premda mu se situacija nije pogoršala ni za premijerskih mandata Ivice Račana i Ive Sanadera. Ratni šerif postao je mirnodopski župan, a Sanader ga je, nakon što je Brodarac izgubio na izborima, imenovao za svoga savjetnika i posadio ga na položaj predsjednika Hrvatskog centra za razminiranje. Premijerka Kosor zadržala ga je na tom položaju: zašto ne, nije bilo nikakvih dokaza protiv njega?

Kao što obično biva, dokazi su pronađeni ubrzo nakon što ih se počelo tražiti, a ne bi ih se počelo tražiti da nije bilo vrlo jasnog političkog pritiska iz EU. Jednako kao što se Đuri Brodarcu dvadeset godina nije moglo ništa zbog unutrašnjeg političkog pritiska i sramotne policijsko-tužiteljske lojalnosti politici.

Vjera Solar: Brodarac zna tko je ubio moju Ljubicu

Brodarac je uhapšen – bolje ikad nego nikad. Sada mi je lakše, jer je moja dvadesetogodišnja borba urodila plodom. U Sisku je pobijeno stotine ljudi, a dosad se po tom pitanju ništa nije učinilo. Ukoliko već nisu rješavali ratne zločine, zašto nisu dosad reagirali na Brodarčevu imovinu koja je rezultat ratnog profiterstva, jer i to je zločin. Ljudi su čekali pravdu dvadeset godina, a najtužnije je što sada država rješava ratne zločine samo zbog pritiska Evropske Unije. No i dalje porodice ubijenih gube postupke i uz to moraju plaćati visoke sudske troškove. Zar to nije poruka: “Šuti da ti ne bi bilo gore nego što je bilo!” Ne krivim direktno Brodarca da je izdao nalog da se ubije moja kćerka. No on je znao tko ju je ubio, kao što su znali i Milanković i Bobetko. Bez njihova znanja ništa se nije moglo događati u Sisku.

Smrt moje Ljubice pomogla je da se spase ostali koji su nakon toga otišli iz Siska. No puno njih je bilo ostalo, vjerujući u pravnu državu, pa su završili u “sabirnim centrima”, to jest gubilištima Jodno, ORA i Barutana.

M. Jasić

tekst uz dozvolu utora prenosimo sa Novosti