Ivica Đikić: Neven Sesardić je nova ikona desnice

Autor 14.8.2011. u 01:57

Ivica Đikić: Neven Sesardić je nova ikona desnice

Neven Sesardić, jedan od vodećih hrvatskih filozofa, kako ga titulira Jutarnji list, uhvatio se stradanja nedužnih srpskih civila u Oluji – teme o kojoj je, inače, šutio punih šesnaest godina – da bi se privatno obračunao sa Žarkom Puhovskim, bivšim predsjednikom Hrvatskog helsinškog odbora, i usputno s vjerodostojnošću HHO-a kad je riječ o izvještaju te organizacije o zločinima Hrvatske vojske u toku operacije Oluja i poslije nje.

Izvještaj HHO-a o zločinima Sesardiću pritom nije naročito važan, nije ga ni pročitao, kao što mu, uostalom, nisu važni ni zločini o kojima se govori u tom izvještaju: zločini nad Srbima u tzv. Krajini – o kojima Sesardić nikad, pa ni u najnovijem sastavu, nije rekao ništa, rekavši time sve – isključivo su povod za diskreditaciju Žarka Puhovskog i za lekciju šačici građana koji Hrvatsku ne ljube u mjeri u kojoj to iz tuđine prakticira naš zlobni filozof. Nije se, eto, našlo mjesta čak ni za spominjanje Ivana Zvonimira Čička, predsjednika HHO-a u vrijeme Oluje i čovjeka koji je, formalno i stvarno, zaslužniji od Puhovskog za HHO-ov izvještaj o postolujnim zločinima nad krajinskim Srbima.

Prije nego što se pozabavimo suštinom Sesardićeva teksta, ukratko ćemo vas upoznati sa stilskim i kreativnim dometima jednog od vodećih hrvatskih filozofa koji je već godinama šef katedre na univerzitetu u Hong Kongu. Evo prvog pasusa: “Što je Hrvatski helsinški odbor (HHO)? Je li to grupa hrabrih boraca za ljudska prava koji, unatoč napadima i uz veliki osobni rizik, jedino nastoje obznaniti istinu o nepravdama, diskriminaciji i zločinima koji bi inače ostali neotkriveni? Ili se pak radi o nečem drugom? Točan odgovor: radi se o nečem drugom.”

Krunski dokaz

Što profesor iz Hong Konga ima reći o HHO-u, odnosno što se krije iza točnog odgovora u domovinskom kvizu kojim počinje njegovo spektakularno otkriće? Krije se Sesardićeva spoznaja da je HHO namjerno uvećavao zločine Hrvatske vojske u Oluji, to jest da je svjesno uvećavao broj srpskih civilnih žrtava, ali i da je poduzimao još mutnih poslova čiji je smisao bio da se što više (lažno) ocrni hrvatske osloboditelje i Hrvatsku kao takvu. HHO i njegovi vodeći ljudi griješili su prema napaćenoj domovini zato što su to od njih zahtijevali njihovi inozemni donatori, što je stara tuđmanovska teza, ali sad je marljivi i sistematični Sesardić pronašao i “krunski dokaz”: Haški sud detektirao je pogreške i manjkavosti u HHO-ovu izvještaju o zločinima u Oluji, pa je odlučio da se podaci iz tog izvještaja ne koriste u dokaznom postupku protiv Gotovine, Čermaka i Markača. Sesardić se poziva na hašku presudu iz koje uzima podatak da su ubijena četrdeset i četiri srpska civila, a ne njih gotovo 700, kako je izvijestio HHO. Pritom smišljeno zanemaruje ono što je dobro poznato: u haškoj presudi, kao i u optužnici, nigdje se ne kaže da je definitivni broj ubijenih četrdeset i četiri.

Riječ je broju žrtava za koji su tužitelji u Haagu ocijenili da je dovoljan za dokazivanje optužbe, i o žrtvama za koje je bilo najlakše pouzdano utvrditi identitet, okolnosti pogibije i šture podatke o počinitelju zlodjela. Prema službenim informacijama, podaci Državnog odvjetništva Republike Hrvatske potpuno se podudaraju s podacima HHO-a u više od dvije stotine imena i prezimena ubijenih u Oluji i nakon te vojne operacije, a i dalje se provjeravaju i uspoređuju podaci o ostatku imena i prezimena s HHO-ova popisa usmrćenih.

Sesardić smišljeno prešućuje i podatak da je HHO-ov izvještaj objavljen dva mjeseca poslije Oluje, a da je (nepravomoćna) haška presuda izrečena u travnju 2011, nakon sedmogodišnje istrage i petogodišnjeg sudskog procesa. Smišljeno izostavlja činjenicu da je HHO-ov izvještaj bio temelj za hašku istragu o zločinima u Oluji, a to što nije iskorišten kao dokazni materijal u Haagu kazuje da raspravno vijeće nije željelo uzimati u obzir materijale čija vjerodostojnost nije stopostotna. HHO-ov izvještaj nije stopostotno točan, jer nije mogao biti stopostotno točan: nastajao je, rekosmo, u prvim tjednima nakon Oluje, kad su samo rijetki – izloženi prijetnjama i preziru cijele nacije – javno govorili da se ubija nevine Srbe, a Sesardić se tim rijetkima do danas nije pridružio, niti ima namjeru da to učini.

Jedan od vodećih hrvatskih filozofa ignorirao je, svakom poznate, ključne elemente, da bi se mogao baviti marginalijama čija je funkcija da dokažu HHO-ovu nevjerodostojnost koja će, pak, poslužiti samo jednom svetom cilju: patriotskom prokazivanju Žarka Puhovskog. Uostalom, kako to da je Haški sud vjerodostojan kad treba rušiti izvještaj HHO-a, a inače Haški sud nije vjerodostojan, pogotovo nije vjerodostojan kad Gotovini presudi dvadeset i četiri godine zatvora? Ili Sesardić smatra da je Alphonse Orie ispravno presudio?

Desničarski guru

Pogledajmo, za kraj, moralnu i intelektualnu akrobaciju koju je Neven Sesardić poduzeo uz asistiranje Jutarnjeg lista. Jedan od vodećih hrvatskih filozofa, dakle, šesnaest godina ništa nije kazao ili napisao o činjenici da je Hrvatska vojska u kolovozu 1995. ubijala srpske starce po Dalmaciji, Lici i Baniji, koliki god bio broj ubijenih, a sad se javlja da plaćenicima i antihrvatskim uljezima naziva one koji su odmah poslije Oluje javno govorili o ubojstvima, pljački i paležu, jer podaci ovih potonjih o zločinima – obavijestio se Sesardić – nisu u potpunosti dobili potvrdu na Haškom sudu. Da je ovo iole ozbiljno društvo, Sesardićeva akrobacija završila bi bolnim sudarom s prašnjavim tlom i dolaskom medicinske ekipe koja bi pružila prvu pomoć bespomoćnoj veličini. Samo u poremećenom društvu moguće je da na javno odobravanje nailazi tekst u kojem vodeći filozof drži moralnu lekciju onima koji su odmah poslije Oluje govorili o ubijanju Srba i uništavanju njihove imovine: trebali su, poput njega, šutjeti šesnaest godina, čekati hašku presudu i onda govoriti o broju ubijenih, jer filozofu su najvažniji brojevi i formalnosti, ne dao bog da bi on mogao nešto kazati o suštini, naime, o tome da su srpski starci – koliko god ih bilo – ubijani kao psi od Knina do Dvora na Uni. To nije vrijedno Sesardićeve pažnje. Time neka se bave agenti antihrvatskih centara moći. Sesardić će se ubijenima baviti samo kao brojkom, kao oruđem u pokušaju naplate davnih privatnih računa.

Hrvatska je, međutim, zemlja u kojoj će moralni i intelektualni suicid N. Sesardića rezultirati njegovom nikad većom živošću u hrvatskoj javnosti. Sva je prilika da domaća desnica s intelektualnim pretenzijama dobiva novog gurua, verziju Nina Raspudića za odrasle.

 Tekst prenosimo iz tjednika Novosti

Tagovi:
Autor 14.8.2011. u 01:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija