Ivica Đikić: U bratoubilačku ratu u Hdz-u važno je da bude što više žrtava

Autor 16.1.2012. u 17:51

Ivica Đikić:  U bratoubilačku ratu u Hdz-u važno je da bude što više žrtava

Hrvatska demokratska zajednica već mjesec dana ne funkcionira kao politička organizacija: riječ je o svojevrsnom bojnom polju na kojemu se vodeći ljudi, zajedno sa svojim interesnim četama, ukopavaju u rovove, podižu grudobrane, dovlače municiju i pozicioniraju mitraljeze, sve čekajući kad će biti dat znak za početak puškaranja. Doduše, neki potpredsjednici brži na obaraču, poput Andrije Hebranga, već su zapucali po utvrdi u koju se zatvorila predsjednica stranke, utvrdi koju Jadranka Kosor lažno predstavlja jedinim i pravim HDZ-om. Uzgred, bilo bi neke pravde u tome da spomenuti Hebrang bude i prvi stradalnik zahuktavajućeg rata. On svoje političko postojanje u posljednjih nekoliko godina bazira isključivo na izigravanju unutarhadezeovskog disidenta koji uvijek nastupa iz pozicije generala poslije bitke, i vječnog pravednika koji stalno odlazi iz politike, a neprestano je tu: njegov nestanak iz politike predstavljao bi novu vrijednost za javni život ove zemlje, no unutarstranački obračuni, nažalost, nisu najbolji filter za tu vrstu egomana i krivotvorenih proroka.

Uvrijeđena veličina

Jadranka Kosor, dakle, već je počinila ozbiljnu pogrešku: zatvorila se u utvrdu. Takvu taktiku mogao joj je savjetovati ili potpuni amater ili netko tko joj ne želi dobro. Svi izvan zidina utvrde bit će proglašavani neprijateljima HDZ-a i to će biti osnova njezine unutarstranačke kampanje. Glavni problem takvoga pristupa jest homogeniziranje do jučer razdvojenih neprijatelja: za nju bi, u tom smislu, trebao biti poučan poraz Željke Antunović na izborima u SDP-u poslije smrti Ivice Račana. Za mjesto predsjednika HDZ-a, osim gospođe Kosor, utrkivat će se, sad je izvjesno, Darko Milinović i Tomislav Karamarko, a prema političkim kuloarima, lako bi se mogle dogoditi i kandidature Domagoja Ivana Miloševića i Andreja Plenkovića.

Nastavi li ovako kako je krenula, nastavi li se ponašati kao uspaničena uvrijeđena veličina, šefica najjače opozicijske stranke uskoro će se naći u okruženju prilično jakih protukandidata koje će, za početak, ujedinjavati snažna želja da se unutarstranački izbori održe što hitnije. Zajednički pritisak jačat će iz dana u dan, a tokom svakog od tih dana kopnit će popularnost i autoritet Jadranke Kosor koja je, po svemu sudeći, naumila odugovlačiti s raspisivanjem izbora, računajući valjda na iscrpljivanje protivnika. Odugovlačenje će, međutim, biti protumačeno na, suštinski, ispravan način: donedavna premijerka za funkcije se drži kao za slamke spasa, a u prilog tezi o njezinu manjku samopouzdanja uvjerljivo govori i to što je, sasvim neprimjereno i neoperativno, ugrabila pozicije potpredsjednice Sabora i šefice nacionalnog antikorupcijskog vijeća.

Ona se neće predati bez žestoke borbe, i u toj borbi neće prezati ni od čega, ali nevolja je što se može osloniti jedino na Vladimira Šeksa: taj politički dugovječni Slavonac, u maniri prekaljenog blefera, pokušava održavati mit o svom presudnom utjecaju na ključna gibanja u HDZ-u, ali on sam najbolje zna koliko je njegov utjecaj krhak, pa će – čim se ukaže prilika – pretrčati u tabor za koji procijeni da će biti pobjednički. Ako radikalno ne promijeni pristup i ako bez ikakva odlaganja značajno ne demokratizira izborni proces u HDZ-u, Jadranka Kosor najednom bi mogla ostati sama u onoj utvrdi koja se ruši: mogao bi to biti vrlo ružan kraj jedne neobične političke karijere koja je uvelike nadmašila realne potencijale nekadašnje radijske novinarke.

Čvrste ruke

Darko Milinović i Tomislav Karamarko, također, odavno su dosegnuli gornje granice svojih političkih sposobnosti i jedino što imaju ponuditi jest imidž osoba čvrste ruke. Prema onome što su dosad pokazali, oni nisu u stanju suvislo artikulirati bilo kakvu političku ideju ili, ne daj bože, viziju, što ne znači da ih treba podcijeniti kad je riječ o unutarstranačkom utjecaju i organizaciji. Aktualni premijer Zoran Milanović mogao bi biti zadovoljan izborom jednog od ove dvojice za HDZ-ova predsjednika, kao i izborom Jadranke Kosor. Premda to, naravno, nije garancija uspjeha na izborima, Milanović je naprosto intelektualno nadmoćan u sudaru s ovim HDZ-ovim trojcem: čini se da ga netko od njih troje može pobijediti samo ako Milanović nanese poraz samome sebi, a to, također, ne bi bilo mudro otpisati kao mogućnost.

Što se tiče Domagoja Ivana Miloševića, poduzetnika i ministra s jednogodišnjim stažom u vladi Jadranke Kosor, dojam je da ni on sam ne vjeruje baš ozbiljno da može postati predsjednik HDZ-a: unatoč tome što je načelno sve moguće, teško je zamisliti da bi HDZ za predsjednika mogao izabrati čovjeka koji je član stranke nekoliko mjeseci, čiji je politički profil potpuno nepoznat, kao i njegove sposobnosti, i čiji je javni lik prilično mutan.

Andreju Plenkoviću privlačna je mogućnost da se uspne na HDZ-ovo prijestolje. No da bi u tome uspio nije dovoljno predviđanje prema kojem bi upravo on, Plenković, bio najopasniji HDZ-ov protukandidat premijeru Milanoviću na idućim parlamentarnim izborima: taj dugogodišnji, relativno mladi, visokopozicionirani diplomat mogao bi modernizirati HDZ, a mogao bi se i kao ličnost uvjerljivo suprotstaviti šefu SDP-a. Da bi došao u tu poziciju, mora pronaći bazu u svojoj stranci i mora biti spreman na političko trgovanje s moćnim partijskim ljudima, pa i s onima koji su već obznanili svoje kandidature. Nije poznato ima li Plenković kapacitete za tu vrstu političke akcije, a isto tako nije poznato ima li odvažnosti da se upusti u utakmicu čiji će ishod biti vrlo neizvjestan. Po informacijama koje dopiru iz HDZ-a, drugi scenarij za Plenkovića jest da bude HDZ-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika na izborima koji će se održati u svibnju sljedeće godine, ali i ta mu je zamisao gotovo jednako riskantna kao i ulazak u borbu za predsjednika stranke.

tekst uz dozvolu autora prenosimo iz tjednika Novosti

 

Autor 16.1.2012. u 17:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija