Ivo Kobaš: Nije zlato sve što sija

Povezani članci

• Istraga o nacističkim zločinima: “Mi ne progonimo naciste, mi progonimo ubice”
• Sretenje
• Kurspahić: „Mržnja“ iz druge perspektive
• Licemjerni Milanović: U Mostar sam došao u funkciji smirivanja situacije
• Prosvjedi u Vukovaru završeni bez incidenata
• Esad Bajtal: Odavde se ne odlazi, odavde se bježi

Više je nego jasno da je kompletan koncept kapitalizma u krizi, da je došao do granice koju ne može savladati u svojoj ekspanziji i da će se nešto morati mijenjati, ali ne samo površno, nego iz temelja. I doba matrijarhata i patrijarhata, i robovlasničko i feudalno društvo su imali svoje uspone i padove, ali i kraj, pa je za očekivati da to ima i kapitalizam. Vidjet ćemo je li ovo početak kraja kapitalizma i rađanje nekog novog sistema ili nije, ali sve sluti da su na pomolu velike promjene. Nažalost, takve promjene u prošlosti nikada nisu bile lake i uglavnom su dolazile uz velike žrtve i(li) ratove.

O životu na Zapadu, oni koji tamo ne žive, misle sve najbolje. I ja sam imao mnogo ljepše mišljenje o ovim zemljama dok me život nije doveo da u jednoj od njih živim i dok nisam dobro upoznao ovdašnju stvarnost. Sada, na osnovu već dvodecenijskog iskustva, vidim da sav taj sjaj često nije onakakv kakvim se na prvi pogled učini. Da pođem redom.

Kad sam 1992. godine u Holandiju došao kao izbjeglica, bilo mi je jsano na prvi pogled da sam u zemlji koja je mnogo uređenija nego moja Bosna i Hercegovina i da se ovdje živi mnogo višim standardom nego kod nas. Imaju svega, ljudi se čine zadovoljnima, ljubaznima, nas izbjeglice prihvataju ljudski, i šta bi čovjek poželo više?! Posao je bilo lako dobiti, također i kredit i kupiti kuću; zdravstvo, školstvo i socijalna problematika bili su pristojno riješeni; prava radnika su poštovana; sve vrste netolerancije su bile uspješno obuzdavane i nije bilo razloga za nikakvu brigu.

Međutim, kako je vrijeme prolazilo, polako su počele i prilike da se mijenjaju, i to nagore. Nisu to bile velike i nagle promjene, nego sitne, puzajuće, gotovo neprimjetne, ali stalne, i kada sad uporedite ovdašnje stanje sa onim od prije dvadeset godina, vidite da je razlika poprilična, sve na štetu malog, običnog čovjeka, a u korist manje grupe bogatih. Negdje sam nedavno pročitao da se u kapitalizmu na njegovom početku od ukupne dobiti za radnike izdvajalo, ako se ne varam, dvadeset puta više nego sada, a ovdje sam imao mogućnost uvjeriti da taj proces osiromašenja radnika i dalje ide u istom smjeru, tj. da gazda na račun radnika zarađuje sve više.

Radnička prava su sve ugroženija. Sad je ovdje uvedeno da poslodavac može dati otkaz radniku i dok je on na bolovanju, a ranije tako nije bilo. Kroz izmišljanje raznih kriza i kad ih nema, u firmama gazde otpuštaju starije radnike i uzimaju mlađe koje manje plaćaju, a otpuštenima izbjegavaju isplatiti punu odštetu pod izgovorom da nemaju novaca jer su u krizi, što niko ne sankcionira. Sve više radnika ne može dobiti stalne ugovore o radu, nego ih poslodavci drže po nekoliko mjeseci, a onda zamjenjuju drugima, kako bi imali manje obaveza prema zaposlenima. Povećava se i broj radnika koji dobiju ugovore na fleksibilno radno vrijeme, tako da imaju ugovor na, recimo, deset sati mjesečno, a rade puno radno vrijeme. Njima se i isplaćuje puna zarada ako rade, ali im se bolovanje plaća kao da su radili samo deset sati mjesečno, a u skladu s ugovorom im se isplaćuju i naknade za praznike, penzioni fond i tako dalje, što su značajne sume novca. U mnogim firmama u kojima radnici u radu koriste svoja vozila (npr. raznosači novina), naknada za gorivo je određena još kada je njegova cijena bila tri puta manja, i nikada nije korigirana, niti se ima namjera tako nešto učiniti. O pomjeranju starosne granice za odlazak u penziju da i ne govorimo, kao ni o tome da su mnogi penzioni fondovi, nikako krivicom radnika, u debelim minusima.

I svaki obični građanin osjeća kako mu svakodnevno standard pada. Ponavljam, sve su to sitni potezi, gotovo neprimijetni, ali stalni. Jednostavno, dobijete da platite porez za auto za naredni kvartal veći za, recimo, dva eura. Uz to poskupi za toliko i osiguranje, ali i tehnički pregled i druge sitnice, što skupa dođe na deset uera, i tako četiri puta godišnje. Zdravstveno osiguranje je posebna priča i ono poskupljuje drastičnije. Slično je i sa poskupljenjem svih komunalnih usluga i dosjetke da se troškovi vode plaćaju ubuduće zaključno sa martom mjesecom tekuće godine, umjesto što je do sada to bilo u četiri dijela u toku cijele godine. Stalno se ukidaju i neke privilegije koje su postojale. Opet sitne, ali su brojne i svakodnevne. Jednoga dana saznaš da besplatno vjenčanje četvrtkom više ne postoji, nego sad moraš platiti tu uslugu bilo kog dana da se vjenčavaš. Onda ti kažu da moraš doplatiti hiljadu petsto eura poreza za prošlu godinu jer si te godine prešao za trideset eura granicu zarade za taj razred, a oni su granicu pomjerili ove godine i tako te praktično prevarili i oteli ti tvoj novac. Hajde sad znaj hoće li i ovu sadašnju odluku promijeniti iduće godine nakon što vide koliko si zaradio? Zatim se dosjete da bi bilo zgodno strancima koji uzimaju holandsko državljanstvo protivzakonito uvesti ispit poznavanja holandskog jezika i debelo ga naplatiti (čini mi se preko 1.500 eura!),a kada se, nakon što im je dodijalo plaćati, Turci masovno pobune, i kada se na Sudu ispostavi da je to plaćanje protivustavno, onda ga ukinu samo za Turke, a ostalima i dalje naplaćuju jer se oni nisu bunili. Ako im ponestane novaca u budžetu, oni izvedu policiju sa radarima na puteve i odrede im koliko novca trebaju nakupiti od kazni, i razloge i ne kriju, nego kažu da im fali novaca i da tako moraju popuniti budžet. Sada, kad vrijednost kuća opada, oni im podižu stopu oporezivanja i tako fiktivno povećavaju osnovicu za porez koji po tom osnovu ubiru. Danas u novinama piše da je već svaka treća kuća koja je kupljena hipotekarnim kreditom „ispod površine vode“, što znači da ne može izmirivati otplatu duga. Uvodi se ili se povećava porez na kućne ljubimce, i tako dalje. Zaista bi bilo teško nabrojati sve šta se desilo u ove dvije decenije, a što se i dalje nastavlja, i još više intenzivira, što narušava životni standard običnog čovjeka. Bukvalno svakog dana imate nešto što dodatno pogoršava standard građana. Ali da ne mislite da pretjerujem, uzeo sam da to što pišem potkrijepim pisanjem novina. Svakog dana mi kroz ruke prolazi „De Stentor“, dnevni list koji je najčitaniji u mojoj provinciji. Uzeo sam današnji broj i našao pet brojeva unazad, toliko sam ih imao slučajno sačuvanih, i u njima pronašao gdje se piše o promjenama o kojima vam pišem, pa pogledajte i sami zaključite koliko u svemu ima istine. (Istina je, ni ovdje se ne smije sve vjerovati novinama, jer su i ovdje pristrasne, pišu onako kako je u intresu onoga ko ih financira, a financijer nikada nije siromah. Neke događaje uveličavaju, čak i lažu, a neke prešućuju. Evo, na primjer, dok ovo pišem, u toku je finale Evropskog rukometnog prvenstva u Beogradu, a u ovim novinama, mada mnogo pišu i o sportu, o ovom višednevnom velikom sportskom nadmetanju za sve vrijeme nisam mogao naći ni riječi, kao da se ne događa. Ipak se iz iz takvih novina može mnogo toga saznati.)

Dakle, evo šta piše u novinama:

17. 1. 2012.

-Hendikepirane osobe će od sada morati više plaćati za rješavanje psihijatrijskih problema.

18. 1. 2012.

-Banke žele ukunuti povlastice oduzimanja plaćenih kamata na hipoteke od ukupnih prihoda prilikom obračuna poreza i to za dvije vrste hipoteka: štedne i one koje se mogu slobodno otplatiti. Riječ je o tome da se kod obračunavanja poreza na prihod građanima porez umanjivao za pomenute kamate, a od sada tako neće biti. (Primjera radi, mene će ova promjena koštati oko 1.200 eura godišnje)

-Zagarantirane penzije se neće isplaćivati u punom, zagarantiranom iznosu. Penzioni fondovi nemaju dovoljno novca, jer su, svojom greškom, taj novac pogrešno ulagali i izgubili ga na burzama.

19. 1. 2012.

-Od sada će se odlazak fizioterapetu plaćati u potpunosti iz vlastitog džepa, kao i još neki vidovi zdravstvene zaštiite, a ne da dio troškova bude pacijentima nadoknađen kako je to do sada bilo.

20. 1. 2012.

-Uvodi se porez firmama na reklame.

21. 1. 2012.

-Predsjednik Vlade Rutte rekao da Vlada ne može više ublažiti pad kupovne moći građana.

-Premije za zdravstveno osiguranje povećane više nego što se očekivalo, za 6%.

-Povećava se općinski porez.

Eto, tako je stalno. Kriza je tu, a ona sa sobom donosi i netoleranciju, sve izraženije razne vrste diskriminacije i drugih problema. Na udaru su, po običaju, slabiji: stranci, stariji, žene, crnci… Ali nije ovako samo u Holandiji. Ovo je slika cijelog Zapadnog svijeta, negdje izražena više, negdje manje. Više je nego jasno da je kompletan koncept kapitalizma u krizi, da je došao do granice koju ne može savladati u svojoj ekspanziji i da će se nešto morati mijenjati, ali ne samo površno, nego iz temelja. I doba matrijarhata i patrijarhata, i robovlasničko i feudalno društvo su imali svoje uspone i padove, ali i kraj, pa je za očekivati da to ima i kapitalizam. Vidjet ćemo je li ovo početak kraja kapitalizma i rađanje nekog novog sistema ili nije, ali sve sluti da su na pomolu velike promjene. Nažalost, takve promjene u prošlosti nikada nisu bile lake i uglavnom su dolazile uz velike žrtve i(li) ratove.