Iz Nazorove

Viktor Ivančić
Autor 14.3.2020. u 17:11

Iz Nazorove

Ljudi će predstojeće izbore u HDZ-u vidjeti kao da su Tuđman i njegova dječica izašli u šetnju, sunčani ožujski dan izmamio ih je u prirodu, pa Nevenka drži tatu za lijevu, a Stjepan za desnu ruku. I birači će onda, suočeni s idiličnim prizorom, odlučiti koga tata više voli, Nevenku ili Stjepana

Nakon redovnoga nedjeljnog obiteljskog ručka u vili u Nazorovoj – juha od mrkve i celera, pohana pileća prsa, kuhani grašak, pire krumpir, savijača od jabuka – gospođa Ankica Tuđman (94) se sa kćerkom i sinovima, Nevenkom (69), Miroslavom (74) i Stjepanom (72), premjestila iz trpezarije u dnevnu sobu. Sjede u plišanim foteljama i na trosjedu, na stoliću od orahova drveta su zdjele sa štrudlom i keksima, kroz prozor povremeno dopire glasanje svraka, žene piju kavu s mlijekom, muškarci bijelo vino. Pričaju pizdarije.

Ankica: Hajde da sad malo rezimiramo stvari… Nevenka, ti si prošli tjedan javno podržala gospodina Plenkovića uoči izbora za predsjednika stranke, uz obrazloženje da time izražavaš politički stav pokojnoga tate. Stjepane, ti si još ranije javno podržao gospodina Kovača, uz obrazloženje da time izražavaš politički stav pokojnoga tate. Miroslave, ti si dao podršku obojici kandidata, uz isto obrazloženje… Jesmo li time sve pokrili?

Nevenka: Mislim da jesmo.

Stjepan: Tko god postane predsjednik HDZ-a, moći će se reći da su ga Tuđmanovi poduprli. Da su kvalitetno uložili ugled rodbinskog porijekla.

Miroslav: Naročito ja.

Stjepan: Dobro, ti si uvijek bio ziceraš.

Miroslav: Oprosti, ali smatram da istovremenom podrškom i Kovaču i Plenkoviću ja najvjerodostojnije zastupam tatinu politiku. Dobro je poznato da je tata, dok je bio živ, podupirao sve kandidate za predsjednika HDZ-a.

Stjepan: Naravno kad je on bio jedini kandidat.

Nevenka: To ti Miro i kaže.

Miroslav: Bio je jedini kandidat da bi se izbjeglo zbunjivanje članstva. Nije tata kriv što je imao dovoljno širine da bude predstavnik svih opcija. Ali da je – recimo, ovo govorim samo teoretski – postojao neki ozbiljan protukandidat, siguran sam da bi tata glasao i za sebe i za njega.

Stjepan: Bi kurac.

Ankica: Stjepane, molim te da se tako ne izražavaš pred djecom.

Stjepan: Kojom djecom?

Ankica: Pa svi ste vi moja djeca. Inzistiram da se ponašate pristojno.

Stjepan: Izvini, mama.

Nevenka: Ali Miro, kad kažeš da je u tatino vrijeme bilo odlučeno da samo on bude kandidat za predsjednika stranke, tko je to odlučio?

Miroslav: Tata, naravno. To je bio jedini način da sve struje unutar HDZ-a budu ravnopravno zastupljene u rukovodstvu.

Ankica: Sve drugo bi vodilo u sukobe i rasulo.

Miroslav: Tata je u svom vizionarstvu znao da mora zavesti čvrstu ruku kako bi zavladala istinska demokracija.

Ankica: Jeste, pokojni Francek je uvijek inzistirao na udruživanju i okupljanju i ujedinjavanju svih hrvatskih političkih gledišta i očišta.

Stjepan: I to u jednoj osobi.

Ankica (nostalgično): Sjećam se, dok smo još bili mladić i djevojka, kako bi mi znao nasloniti ruku na grudnjak i reći: Ankice, kad jednom stvorimo samostalnu Hrvatsku, najvažnije će biti da se pomire djeca ustaša i partizana!

Miroslav: Mi smo i u našoj obitelji izmirili djecu partizana i ustaša. Pošto je tata bio i jedno i drugo.

Stjepan: Samo jedno malo ranije, a drugo malo kasnije.

Nevenka: Evo što meni nije najjasnije… U čemu je smisao više kandidata za predsjednika HDZ-a, ako svaki od njih tvrdi da vjerno slijedi tatinu politiku? Zar ne bi bio dovoljan samo jedan takav?

Miroslav (prijekorno): Jedini takav je bio tata, Nevenka! Ne može se kopijama pridavati težina originala. Tata je bio tolika državnička veličina da se tek od više kandidata može dobiti jedan Tuđman.

Nevenka: Ali koji je onda pravi?

Miroslav: Onaj kojeg sam ja podržao. Da je tata živ, i da može birati između Plenkovića i Kovača, siguran sam da bi izabrao Plenkovića i Kovača.

Stjepan: Bi kurac.

Ankica: Stjepane! Neću da čujem takve riječi pred djecom!

Stjepan: Izvini, mama. Samo sam htio reći kako tata, da je kojom srećom živ, ne bi birao, nego bi bio biran.

Ankica: Tu si skroz u pravu. Miro, pripazi malo što pričaš.

Nevenka (sjetno): Da je tata živ, ja bih imala tržni centar u zgradi Ministarstva obrane.

Miroslav (sjetnije): A ja tajnu policiju. U svakoj zgradi.

Stjepan: Mada nije nevažno pitanje postavila Seka. Ako se sve struje unutar stranke pozivaju na tatu, po čemu se one uopće razlikuju?

Nevenka: Po onome po čemu se tata razlikovao od samog sebe?

Ankica (ljutito): Kakve su to gluposti?!

Stjepan: Nisu gluposti, mama. Ako se dvije frakcije HDZ-a međusobno pljuju, glože i kolju, a obje se zaklinju u Franju Tuđmana, zar se time ne stvara utisak da je tata bio rastrgana ličnost?

Nevenka: I zar mi tom dojmu ne pridonosimo kada se opredjeljujemo za jednu od frakcija?

Miroslav: To je pogrešan pristup! Tata nije bio rastrgana, nego historijska ličnost! Nije tatina greška što pokriva sve političke opcije. Što je toliko voluminozan i uključiv da reprezentira sva hrvatska gledišta i očišta.

Stjepan: Ali ako pokriva ama baš sve opcije, znači da de facto ne zastupa ni jednu. Nije li to igra na sve ali ništa? Tada tata više sliči na stvar, nego na osobu. Nisam li ja onda, umjesto što sam se pozvao na tatu, mogao reći da podupirem gospodina Kovača jer time izražavam politički stav noge od stolice? Ili, šta ja znam, đona od cipele?

Miroslav (zgranuto): Mama, pa ovaj tatu uspoređuje s nogom od stolice!

Ankica: Stvarno, Stjepane! Otkud ti sad to?

Stjepan: Ma bez veze, nevažno. Sjetio sam se da me jednom, dok sam bio mali, tata istukao nogom od stolice, pa mi je palo na pamet…

Ankica (plane): To nije istina! To je prljava laž! A dobro se sjećam da si to itekako zaslužio. Dobio si batine onim što si slomio.

Miroslav: Stid te može biti. Umjesto da tatu nosiš u najljepšem sjećanju.

Ankica: Sramota. Kvariti uspomenu na hrvatskog velikana zbog par modrica na leđima. Isti si kao ona banda što obmanjuje javnost o Pakračkoj Poljani, Lori i zločinima nakon Oluje.

Stjepan: Izvini, mama.

Miroslav: Stvarno je krajnji čas da se umjesto na pamćenje oslonimo na spomenike.

Ankica: Hajde da mi ovu stvar privedemo kraju… Naš obiteljski cilj je da uspomena na tatu bude očuvana u najjarkijem svjetlu, od čega svatko od nas ima konkretne koristi koje sad neću nabrajati. Je li tako?

Miroslav: Tako je.

Ankica: A to je najbolje postići vezivanjem uz onoga tko dobije najviše glasova na izborima za predsjednika stranke, odnosno da njegova pobjeda bude i tatina pobjeda. E sad, ako me računica ne vara, rasporedili smo se tako precizno da, bez obzira na rezultat izbora, dvoje od troje Tuđmanove djece podržava budućeg pobjednika… Jesmo li time sve pokrili?

Miroslav: Ja mislim da jesmo.

Nevenka: Mene je jedino strah da ljudi ne pomisle kako je u ovoj obitelji došlo do svađe i raskola, jer smo Stjepan i ja u tatino ime poduprli suprotstavljene kandidate.

Stjepan: I da se ne pitaju kakva je to istinska Tuđmanova politička ostavština ako se oko toga ne mogu složiti ni članovi njegove familije.

Miroslav: A nama je važno samo to da kult vođe bude dostojno sačuvan i da mi na njemu možemo dostojno parazitirati.

Ankica: Strah vam je neopravdan, djeco, morate imati malo više povjerenja u Hrvate… Ljudi će ove stranačke izbore vidjeti kao da su Tuđman i njegova dječica izašli u šetnju, sunčani ožujski dan izmamio ih je u prirodu, pa Nevenka drži tatu za lijevu, a Stjepan za desnu ruku. I birači će onda, suočeni s tim idiličnim prizorom, odlučiti koga tata više voli, Nevenku ili Stjepana.

Miroslav: A ja?

Ankica: Što ti?

Miroslav: Za koju ja ruku tatu držim?

Stjepan: Ti ga držiš za…

Ankica: Stjepane!!!

(zastor)

Viktor Ivančić
Autor 14.3.2020. u 17:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija