Iz Zagreba, s predumišljajem 3

Autor 29.10.2011. u 10:43

Iz Zagreba, s predumišljajem 3

“Prošlih smo tjedana u tisku mogli pročitati nekoliko
 jezivih ispovijedi žrtvi bullynga u hrvatskim školama –
 jednu su mirnu i povučenu djevojčicu, odličnu učenicu
završnih razreda osnovne škole, kćer uspješnog
hrvatskog sportaša, pretukle prijateljice pred ulazom
 škole, do te mjere da je s teškim ozljedama završila u
 traumatološkoj bolnici. Druga je djevojčica, učenica
 šestog razreda jedne zagrebačke osnovne škole,
 novinarima ispričala o konstatnom maltretiranju kojem
je izložena u razredu zbog toga što je siromašna, ne
 nosi brendiranu odjeću, a otac joj ne nosi odijela i
kravatu, pa su ga prozvali – pijancem. Majku su,
 dakako, počastili onim drugim pogrdnim terminom koji
 se prišiva ženama, kad nisu onakve
kakve bi glasna većina željela.”

 

„Vidjet ćeš kad jednog dana i sama budeš imala djecu!“, govorili bi mi roditelji, kad su izgubili sve ostale argumente u prepirkama oko toga kako sam opet došla prekasno kući, u džepu sakrila kutiju cigareta, prespavala nulti sat ujutro, zaljubila se u pogrešnog dečka ili zbog bilo čega drugoga što spada u tipičan registar nestašluka odrastanja. Išli su mi, naravno, na živce i uvijek mi je zadnja misao na kraju jednog od takvih razgovora bila kako a) neću nikada imati dijete ili b) dopuštati mu baš sve što su meni zamjerali moji roditelji. Toga je zapravo bilo malo, odrasla sam, sada znam, u vrlo liberalnoj obitelji koja se držala gotovo svih pravila koja se danas pakiraju u priručnike tipa „Kako odgojiti sretno dijete“ ili „Djeca su mali ljudi“; uvijek sam imala pravo na svoje mišljenje, podršku kad je trebalo, nije bilo tabu-tema i da nije bilo te kutije cigarete viška ili bioritma koji je isključivao nulti sat ujutro, problema zapravo ne bi ni bilo. Zato nisam ni shvaćala zašto se spuštaju na tu razinu i hvataju za argument iz prve rečenice, nekako mi se to jednostavno nije činilo na njihovoj razini. Kad pogledam unatrag znam da sam imala i tu sreću da odrastam sedamdesetih i osamdesetih, u vrijeme kad sam posve bezbrižno u sitne noćne sate mogla prolaziti ulicama grada, kad me nitko nije mogao kontrolirati jer mobiteli nisu postojali, a u školi smo ionako morali nositi kute, pa nisam imala većih problema oko toga što će biti moj tjedni školski outfit. Tata je barem jednom u dva mjeseca putovao negdje u inozemstvo, na Zapad, pa nisam imala problema niti s nabavljanjem traperica i magazina „Bravo“ koji je u to vrijeme bio must have nas cura na kraju osnovne škole. Sve u svemu, iz moje perspektive, poprilično idilično odrastanje, ako zažmirim na sve što se događalo kasnije, kad su nastupile devedesete. Te zlosutne rečenice koju su mi, ipak, s vremena na vrijeme, servirali moji inače posve nekonzervativni roditelji, sjetim se danas, kad se njihovo proročanstvo ostvarilo. Ok, imam dijete, pa sad vidim i ne znam bih li, premda sam svjesna da moram, gledala i dalje ili bih jednostavno, kad bi to samo bilo moguće, izašla iz kino-dvorane, kao što se to čini kad izabereš pogrešan film.

 

Uz sve ostale karikaturalne i devijantne modele ponašanja koje je preuzela i do savršenstva razvila današnja Hrvatska i o kojima bi se imalo štošta za reći, najopasniji su oni kojima su izložena djeca. Generacija koja nema dovoljno spoznaja u kojima bi bilo mjesta za usporedbe i koja sve ono što im serviraju mediji i odrasli svojim ‘primjerima’ od kojih se svakodnevno crvene naslovne stranice novina, prihvaća kao normalno stanje stvari u kojem se treba snalaziti i prilagoditi. Prošlih smo tjedana u tisku mogli pročitati nekoliko jezivih ispovijedi žrtvi bullynga u hrvatskim školama – jednu su mirnu i povučenu djevojčicu, odličnu učenicu završnih razreda osnovne škole, kćer uspješnog hrvatskog sportaša, pretukle prijateljice pred ulazom škole, do te mjere da je s teškim ozljedama završila u traumatološkoj bolnici. Druga je djevojčica, učenica šestog razreda jedne zagrebačke osnovne škole, novinarima ispričala o konstatnom maltretiranju kojem je izložena u razredu zbog toga što je siromašna, ne nosi brendiranu odjeću, a otac joj ne nosi odijela i kravatu, pa su ga prozvali – pijancem. Majku su, dakako, počastili onim drugim pogrdnim terminom koji se prišiva ženama, kad nisu onakve kakve bi glasna većina željela. Dok jedna djevojčica leži u bolnici, drugoj je za sada onemogućeno čak i odgovaranje u školi jer čim ustane njezine kolege vade mobitele ne bi li je fotografirali da vidi koliko je ‘jadna’ i ‘ružna’. Ono što je najindikativnije u oba spomenuta slučaja jest potpuno zakazivanje školskog sustava koji u ovim, ali i svim sličnim slučajevima, uobičajeno ide na zataškavanje. Pretučena djevojčica odvezena je u bolnicu tek nakon nekoliko sati, kad su je odveli roditelji, jer je uprava škole procijenila da je to samo tipično ‘žensko čupanje za kosu’, dok je druga odlučila sama potražiti pomoć psihologa i zatražiti upisivanje u drugu školu. Statistika govori kako je danas svaki treći hrvatski učenik žrtva nasilja, fizičkog ili psihičkog, u pravilu zbog toga što se po nečemu izdvaja od većine – jednom je to nebrendirana odjeća, drugi put nacionalna pripadnost, treći otac koji ne nosi kravatu, četvrti izvrstan uspjeh u školi itd. itd. Ok, znam da će mi neki odgovoriti kako je sve to postojalo i prije, samo što nismo koristili termin bullyng koji smo, kao i mnoge druge stvari, tek nedavno uvezli sa stranog tržišta. Uvijek su postojali kreteni koji maltretiraju druge, tuku se i izruguju, pa evo nas – izrasli smo u posve normalne ljude, s više ili manje ožiljaka.

 

No, svaki treći? Nije li to ipak zastrašujuća statistika? Više od nasilničkog ponašanja djece trebalo bi zabrinjavati ponašanje odraslih – šutnja, indolencija, ignorancija i stavljanje pod tepih. U ovo predizborno vrijeme, kad se kukuriče i kokodače iz petnih žila, nisam čula ni jednog od primjeraka iz tog velikog kokošinjca kako se pozabavio tim temama. Doista, u konkurenciji tema posvemašnje moralne i financijske krize, tko bi se bavio izbijenim zubom nekog osnovnoškolca? No, staro školsko pravilo za sve generacije oduvijek je glasilo, ako ne znaš – prepiši!, pa zar je onda tako teško uvesti još nešto sa stranog tržišta? U Americi i razvijenim zapadnoeuropskim zemljama odavno postoje pametni projekti u koje su uključene škole, kojima se učenike upozorava na problem nasilja, razvija tolerancija i društvene vještine kojima se nasilje može izbjeći, dok naši učitelji u najboljem slučaju na vrijeme pozivaju hitnu pomoć. Kompletan sustav školstva, ali i sveopće klime u zemlji, na neki način funkcionira na pravilima jačeg, nezdrave konkurencije i pobjede onoga tko izbije nekome zub. Zaklada „Luka Ritz“, primjerice, osnovana je tek nakon što je dečko toga imena ubijen na zagrebačkom asfaltu jer se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu, a pri tome je imao predugačku kosu za ukus ćelavih nasilnika, no za sada ne vidim kako se svojim programima protiv nasilja aktivno uključuje u sustav školstva, vjerojatno jer ih s druge strane stola na pregovorima uvijek dočekuje nekakav ‘ne talasaj’ stav.

 

No, da se vratim na proročanstvo mojih roditelja, na ono što sam vidjela sad kad imam dijete. Moja kći ima osam (brojkom 8) godina i učenica je 2. razreda jedne sasvim solidne zagrebačke škole. Sretna sam što ide u razred koji ide, jer preko puta njenog razreda su prvašići (!) kod kojih se 10 kn plaća dnevna sigurnost da te netko neće prebiti ili ti se u najboljem slučaju popišati na kompletan sadržaj pernice, s posebnim naglaskom na šiljilo. Kod njih se ipak sve svodi na pokoju tuču među dječacima ili ignoriranje djevojčica koje im taj dan nisu po volji. Kad smo jednog dana razgovarale, nakon što mi je ispričala kako se ponašaju prema djevojčici koju ne zanimaju iste stvari kao većinu, u ovom slučaju radilo se o glazbi, uputila sam je na prvu lekciju iz prirode ove godine u kojoj su popisana prava i obaveze djece.

 

„Vidiš, piše da se ne smije izbjegavati učenike koji su na bilo koji način drukčiji od nas!“, rekla sam vjerujući kako autoritet udžbenika i učiteljice ipak još mora igrati u 2.razredu. „Mama, pa to u knjizi su pravila za peticu, a ne za život!“, odgovorila je i ostavila me zabezeknutu. Dok je u nastavku držala monolog o tome kako neka djeca u razredu imaju i phon, kako su se podijelili na cool cure i one druge, sjetila sam se svoje plave kute koju sam nosila u njezinim godinama i sve mi je došlo nekako toplo oko srca. Vidim, ne samo meni, jer jedan zagrebački portal upravo je danas objavio anketu što javnost misli o tome da se ponovo uvedu školske uniforme. Ukoliko su djeca već u nižim razredima osnovne škole shvatila jedno od osnovnih pravila po kojima kod nas stvari funkcioniraju na globalnoj, državnoj razini – a to je da jedno radiš kako bi dobio peticu, recimo pred komisijama Europske unije, a drugo kad zagrizeš u konkretan život – jasno je dokle smo dogurali. Beskrajnim razgovorima koje sam spremna voditi možda i mogu utjecati na svoju kćer, ali što ću time postići ako joj, kad se zatvore školska (i sva druga vrata), život bude pokazivao posve druge vrijednosti i pravila? Rečenica mojih roditelja, kao i razlozi zbog kojih je izgovarana, danas djeluju kao nekakav poučak iz bajke i nema smisla da je ponavljam, ali što da joj onda kažem? Vidjet ćeš kad konačno uđemo u EU? Bolje ne, jer bojim se da neće, i moje riječi ostat će samo prazne prijetnje kakve si ne želi nijedan roditelj. S obzirom na brzinu kojom se kod nas događaju promjene, usvajaju pravila civiliziranog i nenasilnog ponašanja i razvija tolerantnost prema različitostima svih vrsta i predznaka, najbolje je da joj kažem: „Vidjet ćeš kad tvoja djeca budu imala unuke“ i tako definitivno priznam posve apsurdnu situaciju u kojoj se i ona i ja nalazimo.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Autor 29.10.2011. u 10:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija