Iz Zagreba, s predumišljajem 4

Autor 1.12.2011. u 11:23

Iz Zagreba, s predumišljajem 4

“Nakon otužnog posjeta Interliberu, premda nisam
 baš neki sindikalni tip, zabrinula sam se za formu svih
nas. Koji živimo od i oko knjige. Ok, početni
entuzijazam s kojim smo ulazili u ove poslove dakako
 da je ispario, problem je što se nije pretvorio u
 profesionalizam one vrste u kojoj si siguran da je
 izbor bio dobar, ako se uopće može birati. Trenutno,
u vrijeme kad nakladništvu prijeti totalno urušavanje,
 kad je gotovo posve nestalo kritičko mišljenje
u svim velikim i utjecajnim medijima
…”

 

I ovog sam studenog, više po inerciji, svratila do navodno središnjeg zagrebačkog sajma knjiga, Interlibera. Pamtim još one godine, vjerojatno ih je u međuvremenu prošlo desetak, kad sam se tjednima unaprijed veselila novim knjigama i susretima u realno užasnim i od kisika ispražnjenim velesajamskim halama. Sretala sam tamo svoje prijatelje i kolege, neki od njih tek su krenuli u avanturu zvanu izdavaštvo, veselili smo se zajedno njihovim prvim uspjesima, prije svega kvalitetnim i lijepim knjigama. Moj prijatelj i kolega s faksa, Seid Serdarević, tek je bio sa svojom suprugom Sibilom pokrenuo nakladničku kuću „Fraktura“, prve su knjige obećavale, kao i njegovo znanje i entuzijazam, premda smo se tada družili na njihovom štandu lociranom ‘na galeriji’, što će reći na najmanje atraktivnom mogućem mjestu do kojeg dolaziš samo ako znaš za njega. Nije nam smetalo, u međuvremenu su se ionako preselili na jedan od središnjih štandova u dvorani. Jedne smo se godine na štandu „Meandra“ Branka Čegeca nas nekolicina tako dobro ‘zabavili’, da smo poslije, na odlasku, u zagrebačkoj magli teško pronalazili puteve do kuće. Promovirali smo svoje slovenske kolege iz Beletrine, s kojima smo se tada toliko intenzivno družili da se književna sfera znala proširiti i na mnoge druge. Ugošćivali smo pisce koji su u zagrebački studeni dolazili s Visa, iz Splita ili Osijeka, noseći sa sobom demižone dobroga vina i tračeve iz drugih sredina. Sretala sam na Interliberu gotovo sve hrvatske pisce do kojih mi je profesionalno i privatno bilo stalo, a takvih je s godinama bivalo sve manje. Kada se danas sjetim tih vremena, pozitivnih vibracija koje su se širile iz naših, makar samo letimičnih „Bok!“-„Bok, kako si?“, naramka knjiga koje sam teškom mukom odnosila doma, sve mi djeluje kao da smo svi skupa bili na nekom teškom tripu, nedefiniranih kemijskih sastojaka. Bile su to godine kad su nicale nove nakladničke kuće, pokretale se biblioteke, stvar prestiža bila je objaviti dobru knjigu, pokretali su se festivali, s novinskih su stranica (i priloga za kulturu, ako se netko još uopće sjeća što je to!) vrištali tekstovi o piscima, a ja sam u jednom dnevnom listu znala objaviti književnu kritiku od danas posve nevjerojatnih 10.000 slovnih znakova.
O svemu sam tome razmišljala dok sam ove godine tražila mjesto za parkiranje ispred ulaza na sajam. Ok, s godinama neke, pa i suptilnije stvari od odlaska na sajam knjiga, postaju rutina, ali nije mi se sviđala poprilična vlastita indiferentnost i potpuni manjak strasti kad sam se uputila prema prvome od dva paviljona prepuna knjiga. Takva se nisam sviđala sama sebi, ako me razumijete. O Interliberu se ionako već godinama s punim pravom pisalo kao o vašaru koji nakladnicima služi isključivo da isprazne skladišta knjiga i zarade ponešto novca, u kešu, bez knjižarskih posrednika od kojih ionako slabo ili nikako dobivaju svoju zaradu. Miris pečenih kobasica i fritula oduvijek je dio tog folkora, ali ove me godine tjerao gotovo na povraćanje. Prošla sam pokraj nekoliko šatora, ispred samog ulaza u paviljon, i ako sam doista dobro vidjela u njemu su se knjige prodavale kao jabuke, u kištrama i na kile. Unutra sam srela puno poznatih lica, što je za očekivati jer poznajem skoro sve domaće nakladnike, pozdravljali smo se nekako mehanički, više u prolazu, bez velikog intimiziranja. Srela sam čak i legendarnog pisca koji na sajam dolazi s Visa, ali ovaj put ni on nije imao demižon vina, pred njim je bila ozbiljna šalica kave u jedinom preostalom kafiću, koja mu je posve pasala uz izraz lica. Na nekim sam se štandovima zadržala i duže, sjela, pojela pokoji keks ili štapić, popila malo recesijske negazirane vode i popričala. To je tek bila greška. Dok su se oko nas svjetlucale korice novih knjiga, čak dobrih knjiga jer takve još uvijek povremeno izlaze, razgovori su protjecali u najmanju ruku u grču. Nakon desetak nakladničkih punktova na kojima sam zastala, osjetila sam da nisam dobro, da mi nedostaje kisika, da mi glavom bruje jedne te iste rečenice koje sam čula iz posve različitih usta. „Neka te ne zavaraju nove knjige, ovo nam je labuđi pjev“, „Ne znamo možemo li dalje“, „Ne možemo naplatiti dugove“, „Digli smo još jedan kredit“, „Urednik je dao otkaz“, „Bojim se da i ja ne dobijem otkaz“., „Ionako kupuju samo kuharice….“. Izašla sam na zrak, zapalila cigaretu kao da će mi ona vratiti taj kisik koji mi nedostaje. Vani se spuštala magla, navirala je iz pravca Save, osjećala sam se kao u lošem i predvidivom filmu strave i u jednom trenutku poželjela da nas konačno ta magla posve prekrije, kao da ničega nikada nije ni bilo. Brzo sam došla sebi, ne želim biti nekakva drama queen, uhvatila vrećice s knjigama koje sam dobila ili kupila, istina bilo ih je puno, puno manje nego obično, ali za to sam možda i sama kriva jer sam izgubila volju i strast koju sam već spomenula, sjela u auto i – pobjegla bez osvrtanja. S gvaljom u želucu i posve deprimirana.

Kod kuće sam se priključila na Facebook, bez pravog razloga, možda da se malo otkvačim od depresije koja se iz sajamskih hala vukla za mnom, sve do drugog kraja Zagreba. Imala sam jednu privatnu poruku, pa da vidimo… Urednik me jednog internetskog portala koji je inače prenosio moje kritike ranije objavljene u dnevnim novinama, kao da nije mogao pogoditi lošiji timing, pitao doslovno sljedeće – „Hm, kako misliš održavati svoju kritičarsku formu kad je ti je tjedna kritika u novinama sve manja i manja?“ Nije u tome bilo zločestoće, premda može zvučati i tako. Dobro se poznajemo, znam koja je bila skrivena namjera, zapravo me po ne znam koji put nagovarao da pišem dugačke kritike za njegov portal, premda on nema novaca da ih plati koliko bi trebalo. Nešto sam izokolišala u odgovoru, kako se to već radi. Ono, pokušaš biti duhovit i dvosmislen, nisi ništa ni priznao ni odbio, i furaš dalje… Kako ću ja održati formu, zvonilo mi je u glavi, je li to uopće bitno? U skladu sa svojim control freak karakterom ionako sam se godinama osiguravala, održavala formu na više terena, radila na više frontova, od kojih je kritika, istina, bila onaj glavni. Nakon otužnog posjeta Interliberu, premda nisam baš neki sindikalni tip, zabrinula sam se za formu svih nas. Koji živimo od i oko knjige. Ok, početni entuzijazam s kojim smo ulazili u ove poslove dakako da je ispario, problem je što se nije pretvorio u profesionalizam one vrste u kojoj si siguran da je izbor bio dobar, ako se uopće može birati. Trenutno, u vrijeme kad nakladništvu prijeti totalno urušavanje, kad je gotovo posve nestalo kritičko mišljenje u svim velikim i utjecajnim medijima, kad pisac od honorara za roman eventualno može pokriti troškove režija za unatrag dva mjeseca, kad su veliki pojeli male, mediji kao pisce promoviraju starletice i kojekakve freakove s modnih i drugih zvjezdanih scena i kad su se knjige svele na policu s natpisom 19,99 kn negdje uz toalet-papire i uloške u kvartovskom izdanku velikog trgovačkog lanca, ne preostaje drugo no osjećati se u najmanju ruku blesavo. Ne tužno, ne depresivno, čak ne ni ljutito, nego baš blesavo, kako su se vjerojatno osjećali dinosaurusi primjetivši da pripadnici njihove vrste nekako baš više i nisu u formi. U jednoj od svojih kolumni, u svom tipičnom stilu, o stanju duha hrvatske knjige koji nam nameću mediji i nakladnici koji su ‘uspješno’ prebrodili tranziciju, Miljenko Jergović nedavno je zapisao: „A za odrasle, također teže ometene u razvoju, tu su ljubavne priče o saudijskom klitorisu ili o klimakterijumu na američkom jugu, ali vrlo jednostavno ispričane, tako da našem idiotu za čitanje nije potrebna ni elektronička knjiga, nego najnoviji hit može pročitati s hamburgera, koji se podgrijava u mikrovalnoj pećnici. Ali je važno da u mikrovalki radi svjetlo, da idiot čitanjem ne kvari vid“. Možda ipak treba biti iskren i upitati se tko je u svemu tome idiot? Mi koji smo se razdragano tapšali po ramenima srećući se na nekim prošlim sajmovima knjiga, popili koju čašu vina i bili uvjereni da činimo pravu stvar ili onaj s mikrovalkom? Ili, možda netko treći?

Shvatili ste, taj sam dan u studenom završila sa strahom, za sebe, za sve nas. Jutro je bilo pametnije od večeri, napisala sam svoju novu ‘kritiku’ na 2.500 slovnih znakova. Treba po svaku cijenu ostati u formi.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Autor 1.12.2011. u 11:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija