Iz Zagreba, s predumišljajem 5

Autor 1.1.2012. u 18:41

Iz Zagreba, s predumišljajem 5

Postoje stvari koje racionalno mogu objasniti, ali emotivno nikako ne mogu prihvatiti. Jedna od njih je ona zbog kojih se ovih dana budim s osjećajem takve napetosti, ili bi to možda bolje bilo nazvati histerijom, da se doista divim mojim bližnjima koji sa mnom provode ove dane u godini. Istina, muž mi je neki dan rekao kako on sljedeće godine u prosincu svakako ide na neki duži put, naglasio je kako će upravo za tu prigodu čuvati godišnji, slobodne dane ili što već, i da će se vratiti 24. prosinca, u ranim večernjim satima.

Moja histerija nema baš nikakve veze s konzumerističkim božićnim ludilom u kojem je najvažnije od svega zadužiti se na potrošačkim karticama do krajnjih limita, ne nerviram se ja zbog toga što još nisam oprala prozore, kupila darove nećacima u drugom koljenu ili, ne daj bože, zato što nemam novaca za sve to. To bih ja sve nekako savladala. Moja je prosinačka nervoza rezultat sjete i neke užasne unutarnje tuge u kojoj se miješaju prošlost i sadašnjost, ja kao djevojčica i ja danas, miješaju se slike, mirisi i konkretna sjećanja i kad se svima njima prepustim osjećam se toliko loše, toliko loše da vam se to jedva usudim i priznati. Gdje je nestao Božić?, pitam se dok pokušavam natipkati zadnje stranice tekstualnih dugova za ovu godinu, dok me požuruju s deadlineovima kao da smo na pragu nove ere, a ne nove godine. U što se sve to pretvorilo?, pitam se dok mi na mail dolaze automatske čestitke koje je neki stroj uputio na moje ime i u kojima mi banke, osiguravajuće kuće, mirovinski stupovi i kojekakve nepoznate tvrtke šalju uniformirane najljepše želje za predstojeće blagdane.

Mogu li od svega toga pobjeći?, pitam se dok me bombardiraju reklamama u kojima me uvjeravaju kako baš za Božić trebam odabrati novu tarifu za mobitel, novu perilicu suđa, iskoristiti nevjerojatan popust za nove madrace, tretman botoxom, promijeniti stan, muža, dijete, sebe… i na kraju svu tu sreću zaliti Coca Colom. Nekako sam sve to uvijek drukčije zamišljala. Božić se u mojoj obitelji slavio oduvijek, nije nam trebao politički i marketinški dekret da pohrlimo po božićna drvca i najšarenije od svih mogućih ukrasa. Ne spadamo u one koje su devedesetih kupovali najglasnije petarde i udruživši ih s arsenalom priručnog pravog oružja koje se čuva u podrumu, u ponoć ispucavali svoj novopronašli Božić, s jedinom nakanom da ih dobro čuju susjedi, kako bi što glasnije i opasnije deklarirali svoju pripadnost ‘pravoj strani’. Slavio se Božić s borom ‘normalne’ veličine i bez popratnih zvučnih pojava, kao obiteljski blagdan, uz bakalar, puricu i francusku salatu, tiho i s ‘normalnim’ darovima ispod bora. Nije tu bilo čak nekog velikog vjerskog nadahnuća, znalo se što i zašto slavimo ali bez neke pompoznosti, slavili smo jedan lijepi i svečani obiteljski praznik i time nismo nikome baš ništa dokazivali.

Taj osjećaj sreće koji pamtim iz vlastite prošlosti proizlazio je iz nas samih i nije trebao nikakve dodatne stimulatore i pojačivače ugođaja. Beskrajno sam nesretna što taj osjećaj ne mogu vratiti i danas. Danas je Božić izašao na ulice, agresivno i prostački, i pretvorio se u vlastitu karikaturu u kojoj sve manje želim sudjelovati. Uspjela bih to čak i progutati, da se tamo, na ulici na kojoj se našao, nije počeo ponašati kao cinični kapitalistički gad, u kostimu manekena poznatog bezalkoholnog pića, bez imalo osjećaja za mjesto i vrijeme u kojem se našao. Jer, kad se već našao na zagrebačkim ulicama zar je stvarno moguće da nije vidio ništa od onoga što se na njima zbiva, nego se pretvorio isključivo u agenta velikih korporacija, trgovačkih lanaca i svih onih mutikaša koji nastoje što je više moguće uloviti u mutnom. A mutno ostaje mutno i kad se osvijetli najšarenijim svjetiljkama i najkičastijim ukrasima zbog kojih uglavnom, kad izađem u grad, imam potrebu sagnuti se da me sve to skupa ne udari u glavu i zauvijek odnese na rajske livade gdje će vječno trajati popust od 20%, a moja nova perilica rublja nikada neće stradati od kamenca.

Pa se pitam je li moguće da je taj ‘novi’ Božić toliko drukčiji od mene, najobičnije svjetovne građanke, koja kad izađe na iste te ulice vidi nešto posve drugo. Na primjer, gomile umirovljenika koji po kontejnerima kopaju u potrazi za plastičnim bocama koje se mogu prodati u obližnjem dućanu, gradonačelnika koji je veliki šator s kobasicama, kuhanim vinom i prigodnim programom dao na korištenje nekom ‘svome’ koji za besramno mali najam mlati puste novce? Ili najave poskupljenja vode i plina odmah nakon nove godine, kolone na burzi za zapošljavanje, skup gradski prijevoz i dječje vrtiće, prazne državne blagajne? Zar taj Božić nikada ne gleda ni TV, pa nije vidio kako je najbolji urednik HTV-ovog dnevnika kažnjen i suspendiran zbog toga što je na dan vukovarske obljetnice, zamislite, emitirao pametan i istraživački prilog o padu Vukovara, dok njegove kolege brzinom munje mijenjaju košulje u skladu s rezultatima nedavnih izbora? Ne bi li ga trebalo zanimati, na primjer i to da je Hrvatska, prema najnovijim istraživanjima, na listi dobročinitelja u posljednjoj godini pala za 30 mjesta, pa se sada nalazi na začelju, ispred Grčke, Burgundije, Albanije i Madagaskara? Očito da ne, jer inače bi jednim brzim potezom prekinuo svu tu paradu i bilo bi mu neugodno, kao što je neugodno meni već najmanje mjesec dana koliko sam izložena pokušajima da mi isperu mozak i iscrtaju osmijeh, nalik onome kakav vjerojatno imaju ljudi nakon što su izvrgnuti terapiji elektro-šokovima.

Prazan, nesuvisao i vjerojatno programiran tako da reagira samo na dodatni popust koji se obračunava na blagajni. Razmišljam o svemu tome dok se probijam kroz blagdansku zagrebačku gužvu, kroz horde onih koji su jednostavno nasjeli na foru i misle da će biti bolji, ljepši i pametniji ako svoje višemjesečne prihode iskeširaju u obližnjim šoping-centrima. Da će im sve svađe, obiteljska nasilja, razorene obitelji, utaje poreza, skrivljene prometne nesreće i potpuni nedostatak osjećaja prema drugima biti jednostavno izbrisani, samo ako se baš ovog Božića odluče za novi smartphone, s neograničenim upotrebom interneta i s njime se pokažu na polnoćki za koju su prvi put saznali prije dvadeset godina. Razmišljam i kao što rekoh osjećam se jako loše, kao kad ste osnovnoškolac kojem neki nasilni klinac otme dnevni džeparac i u zamjenu vam ponudi da taj dan nećete dobiti batine.

Da, i to se događa, premda nam Božić o tome ne izvještava sa zagrebačkih ulica. Kad bi to bilo moguće, najpametnije bi bilo iz svega se iskopčati. No, za to baš i nema šanse. Blagdani se obično povezuju sa željama, u posljednje vrijeme što skupljim, to boljim. No, moje želje ne samo što nisu skupe, nego ćete uz njih, govoreći tržišnim jezikom, čak i uštedjeti. Moja ponuda glasi ovako – lijepo molim da me se za Božić izuzme od slanja onih mailova i sms-ova iza kojih ne stoji konkretan čovjek, nego automat za ulizivanje potencijalnim klijentima; lijepo molim da ne nazivate moj broj telefona radi kojekakvih božićnih ponuda u kojima mi se vaša agentica obraća imenom i pri tome me obavezno pita kako sam danas; lijepo molim da me ne zasipate reklamnim letcima (ni u poštanski sandučić ni vlastoručno); lijepo molim da ne trošite petarde ispod mog prozora i da me, ako me sretnete, ne ispitujete kad i kuda idem na skijanje, nakon što pojedem zadnji komad blagdanske purice iz hladnjaka, kako to, naoružani grahom za 7 dana, čine svi pošteni Hrvati.

Naravno, onima koji još uvijek znaju što su to ‘pravi’ blagdani, želim sve najbolje. Iskreno, ne znam bih li vam čestitala i novu godinu, jer s obzirom na sve, bojim se ima li se uopće što iščekivati, a kamoli čestitati.

Tagovi:
Autor 1.1.2012. u 18:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija