IZ ZAGREBA, S PREDUMIŠLJAJEM 7

Autor 28.2.2012. u 13:40

IZ ZAGREBA, S PREDUMIŠLJAJEM 7

Poziv na uzbunu i zgražanje nad alarmantnim stanjem, uz korištenje dramatične, krvavocrvene boje, upućen je u prostorima onih medija koji su još jučer, a i sutra će ako ćemo se malo igrati proroka, činili sve da knjige i čitanje predstave kao besmisleno gubljenje vremena, a pisce kao nakupinu čudaka kojima je i ono malo love što im sjedne na račun nakon višegodišnjeg truda previše. Onih medija koji su prvo izbacili književne kritike, emisije o knjigama, pa onda polako i većinu drugih relevantnih kulturnih sadržaja. Čudili smo se zašto nam sada ispruženih prstiju i prijekornih pogleda odjednom zamjeraju baš ono što su nam tako svesrdno preporučivali sve do ove ankete.

 

Zanima vas čime se bavimo otkako smo zagazili u 2012. godinu? Ah, teško mi je to baš ovako nabrzinu odgovoriti. Nekako svi bismo da što sporije prođe veljača, mjesec maškara i karnevala, jer nakon nje dolazi onaj mjesec u kojem je najavljeno povećanje PDV-a, pa onda i sveopća poskupljenja. Žurimo se na benzinske crpke da uhvatimo benzin po staroj cijeni jer su nam rezervoari uvijek nekako prazni baš pred onu ponoć za koju je najavljena nova. Dosta vremena provodimo na Facebooku s ‘prijateljima’ čiji su komentari iz dana u dan sve ciničniji, usput popijemo koju kavu, onako uz računalo… Poprilično se borimo sa raznoraznim strahovima, od svega i od svih, recimo evo jednog od posljednjih – najavili su kako će nam ukinuti neke praznike koje smo naredali u mjesecu lipnju, pa se već sad preznojavamo od muke kako neće biti spajanja s vikendom i brojimo koliko ćemo vrućih dana morati provesti u Zagrebu, umjesto negdje na moru, kako priliči čovjeku u recesiji… No, ljetne su vrućine ipak još daleko i posljednih tjedana uglavnom i jedino smo se bavili – snijegom. Snijeg je ove godine za sve nas vijest, čudo i neprijatelj broj 1. Nevjerojatno je kako jedna (ako se dobro sjećamo) prirodna pojava odjednom može poprimiti tako zlokobno lice. Prvo smo zabezeknuti sjedili pred TV ekranima i čekali da prođe onih tridesetak minuta dnevnika (u kojem ionako nema ništa važno ili barem ništa što još nismo čuli) kako bismo se dokopali vremenske prognoze s koje su nam dežurni sinoptičari, s izrazom strave na licima, priopćavali kako je odbrojavanje upravo počelo, pa je preostalo još samo malčice vremena do konačnog obračuna s njim. Savjetovali su nam da što manje izlazimo i da svakako napravimo zalihe hrane, jer kad jednom padne ta bijela neman nema majci da lako dođemo do svoje dnevne zalihe kruha, jogurta i cigareta. Na naslovnim stranicama medija svih boja i oblika čitali smo uglavnom naslove “Najgore tek dolazi!”, “Pripremite se!”, kao da živimo u zemlji u kojoj se inače apsolutno ništa ne događa, a stanovnici sjede uz ognjišta i iščekuju da ih strefi elementarna nepogoda i pri tome pogledavaju na vrata je li njihov poglavica konačno stigao s potrebnom količinom kože i krzna da prežive. Kad je konačno pao, taj prekrasni bijeli snijeg zbog kojeg su zagrebačke ulice barem jednu noć izgledale pitomo, čisto i čarobno, bili smo sretni što smo preživjeli i ponovo se prikopčali na dežurne medije da vidimo je li to kraj toga užasa i hoće li emitirati i našu fotografiju kako bismo bili potpuno sigurni da smo živi. Tada smo se mogli malo opustiti, pa i razonoditi gledajući kakva je strahota snašla naše prijatelje i rođake u južnijim krajevima. Recimo, Splitu. Oni su se, naime, odlučili do te mjere prepustiti toj nepogodi, da snijeg nisu uopće dirali i jednostavno su zatvorili škole i sve potrebne ustanove, a onima koji su, budale, uopće pokušali izaći na ulicu i pri tome slomili noge gradska je vlast poručila: “Tko vam je kriv što idete baš tom zaleđenom ulicom, pa ima i drugih. Sjedite doma ili u najgorem slučaju pošaljite svoje dijete, nećaka ili susjeda umjesto vas. Ako nemate takvih, obični ste nesposobni sociopati i dobro je da ste slomili nogu!” U pauzama smo ponavljali savjete koje su nam davali smrtno ozbiljni ministri i dužnosnici – trebamo se toplije obući i kraće boraviti vani, trebamo se toplije… Čudili smo se kako našoj djeci tih dana ne silazi osmijeh s usana i kako im pada na pamet obući skafandere i uzeti sanjke, bojali smo se da smo rodili neoprezne luđake koji ne slušaju savjete medija, nadležnih ministarstava, ma ni vlastitih roditelja. Pročitali smo i jednu kolumnu Miljenka Jergovića u kojoj je pokušao obraniti sav taj užas od snijega i zamoliti nas da se sjetimo svoga djetinjstva i shvatiti da je i ovogodišnji snijeg nečije djetinjstvo, pa smo odmahnuli rukom i zaključili da je opet antiprotivan i zapravo isti kao ta naša zločesta djeca koja su bez dozvole šmugnula sa svojim sanjkama. Prošlo je par dana, čak i tjedana, neman se otopila i Zagreb je opet kako treba – sva se prljavština lijepo vidi i nema opasnosti od proklizavanja iz vlastite stvarnosti.

Mene koja sam tu strašnu elementarnu nepogodu, taj užas za automobilske gume bez zimske opreme i službu naplate parkiranja, držeći se uputa, provela uglavnom čitajući i pogledavajući se sa snjegovićem kojeg su ti neotesani klinci, unatoč svim zabranama i preklinjanjima, sagradili ispred zgrade, kao grom iz vedra neba pogodila je nova top tema na koju su zborno prešli svi hrvatski mediji. Tek što smo se riješili snijega, novu su vijest upakirali u naslov kojim su nad podsjetili na jedan uspješan knjiški i filmski serijal. Sumrak, naime. Sumrak, knjige i čitanja! Na u prosjeku dvije novinske stranice iscrtali su nam svu silu grafikona, statistika, kružića i kvadratića, ženu s naočalama zadubljenu u debelu knjigu i gurnuli nam pod nos činjenice, premda smo se još oporavljali od zimskih nepogoda. Jedna dobra i kvalitetna inicijatica mlade udruge “Knjižni blok” o istraživanju čitateljskih navika u Hrvata, vrištala je sa stranica novina i prijekorno mahala prstom – čak 44 posto Hrvata u zadnjih godinu dana nije pročitalo nijednu knjigu, samo ih je 31 posto istu kupilo u zadnja tri mjeseca. Pa dalje, čak 51 posto građana na pitanje zašto to ne čini odgovorilo je da ih knjige ne zanimaju niti im trebaju i da ih baš ništa od ponuđenog u anketi ne bi na čitanje natjeralo. U redu, sve smo to znali i prije, premda možda ne bismo baš pogodili točan postotak. Stanje je zabrinjavajuće, rijetko tko čeka u redu za jeftiniji benzin i pri tome čita novog Ferića, to nam je jasno. No, nekako nam se učinilo da je u svemu tome sumrak nečega drugoga, pameti i zdravog razuma na primjer. Poziv na uzbunu i zgražanje nad alarmantnim stanjem, uz korištenje dramatične, krvavocrvene boje, upućen je u prostorima onih medija koji su još jučer, a i sutra će ako ćemo se malo igrati proroka, činili sve da knjige i čitanje predstave kao besmisleno gubljenje vremena, a pisce kao nakupinu čudaka kojima je i ono malo love što im sjedne na račun nakon višegodišnjeg truda previše. Onih medija koji su prvo izbacili književne kritike, emisije o knjigama, pa onda polako i većinu drugih relevantnih kulturnih sadržaja. Čudili smo se zašto nam sada ispruženih prstiju i prijekornih pogleda odjednom zamjeraju baš ono što su nam tako svesrdno preporučivali sve do ove ankete. Čudimo se i dalje zašto nam nisu, nakon što smo preživjeli snježne nanose, donijeli dašak dobro volje i optimizma i lijepo nam zahvalili što smo ih sve ove godine slušali i konačno knjige i čitanje sveli na odgovarajuću mjeru? Zašto nisu pustili taj “Knjižni blok”, tu subverzivnu skupinu osnovanu da podriva idilični svijet u kojem je Severina konačno rodila (sa zakašnjenjem, dakako, jer i ona zna kolika opasnost njoj i djetetu prijeti od nanosa snijega, osobito ako živiš u Splitu i gradonačelnik ti je Kerum), da izbljuje sve te podatke u prazno i ni u šta, pa da sve opet bude kao prije? Zbunjeni smo, dragi moji, kao malo dijete kojem mama cijeli njegov kratak život govori da treba jesti zdravo povrće, a onda ga odvede na hamburger i naruči dupli. Dezorijentirani smo, više ne znamo u koga se pouzdati i što činiti, ni sa snijegom ni sa knjigama. Za sada znamo samo da trebamo otići po taj jeftiniji benzin, prije ponoći, premda nam neki savjetuju i da bojkotiramo bezinske crpke. Ali kako voziti bez benzina? Možda padne još jedna neman s neba, pa za to neće ni biti potrebe.

Najbolje je da pričekamo neke druge, jasnije upute. Dok ne dođu, dosjetila sam se, ja ću na primjer čitati Pamukov “Snijeg”. Ali nemojte se povesti za mnom, niste blesavi da baš sada, kada je pobjeda više nego izvjesna, uđete u tu luzersku, manjinsku skupinu od 49%. Što vas je više, sve je lakše podnijeti, vjerojatno čak i tu bijelu strahotu koja ponekad zimi padne s neba.

Maribor 2012 – zivljenjenadotik


Tagovi:
Autor 28.2.2012. u 13:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija