IZ ZAGREBA, S PREDUMIŠLJAJEM 8

Autor 3.4.2012. u 11:18

IZ ZAGREBA, S PREDUMIŠLJAJEM 8

Moram priznati da mi ništa nije bilo jasno, odgovarala sam da nemam nikakve veze s organizacijom, da, istina, imam pravo na to jedno sjedeće mjesto, ali da je ionako sve otvorenog tipa. To ih je malo začudilo, imala sam osjećaj kako priželjkuju da im kažem kako će se ulaziti samo s pozivnicama, da će svaka biti numerirana i zaštićena u najmanju ruku vodenim žigom, da će to biti susret samo za odabrane i da im ja mogu pomoći kako bi se i sami takvima osjećali.


Bio je lijep i sunčan dan kada je u javnosti osvanula vijest da će Zagreb posjetiti Jonathan Franzen. Sjedila sam na kavi, u kafiću ispred novinske kuće za koju surađujem i čekala da mi se pridruži urednica kako bismo se dogovorile oko nekih tema i planova, a kad je ušla u kafić prvo što mi je priopćila bila je upravo ta novost, s dodatkom da se upravo borila s Franzenovim hrvatskim nakladnikom oko toga hoće li ili neće dobiti intervju i je li novina za koju radi(mo) na listi prioriteta. Do piščevog dolaska bilo je još punih tjedan dana i ne mogu reći da se nisam razveselila. Franzena sam, dakako, čitala, imam o njemu svoje poprilično čvrsto mišljenje koje ovom prigodom uopće nije važno, a koji tjedan ranije njegovu sam „Slobodu“ radila i sa svojim polaznicima radionice pisanja književne kritike i baš smo je detaljno rastavili na sastavne dijelove. Naravno, super je kad nas posjeti neki svjetski pisac takvog formata, pomislila sam, valjda će se opet stvoriti onaj davno izgubljeni dojam kako je književnost još uvijek nešto važno, što zaslužuje ne samo vijest u novinama, već i neku vrstu pompe i adrenalina, onakvog kao kad ideš na rock koncert omiljene zvijezde, a za to ne moraš potegnuti do Budimpešte ili Beča i natrag.

No, kako su prolazili dani i približavao se Franzenov dolazak, sve sam više požalila što sam samoj sebi izrekla upravo tu misao o dobrodošloj pompi. Zagreb je, naime, nevjerojatno pomodan grad i u njemu postoji poprilično velika skupina ljudi koji u biti nemaju veze s književnošću i drugim umjetnostima, ali se na njih jako dobro furaju, kad je to potrebno i kad je dobro biti viđen na mjestu događaja. U danima koji su slijedili telefon, a bogami i e-mail, jednostavno su se usijali od poziva i upita tipa – mogu li srediti akreditaciju za tribinu na kojoj će pisac nastupiti, mogu li ih uvesti malo ‘bliže’ ili malo ‘prije’, mogu li garantirati da će dobiti potpis na knjigu i izgovoriti barem ono famozno „Jonathan, I Love You!“. Kako je organizator Franzenova dolaska od početka najavljivao da će ulaz biti slobodan svima, dok će novinari, kritičari i ini ‘uglednici’ imati zagarantirana samo sjedeća mjesta koja će ih odvajati od ‘obične’ publike, u početku nisam shvaćala što ta gomila uopće od mene traži. A bilo je među njima mojih nekadašnjih školskih kolega, kolega s faksa, davnih poznanika koje nisam vidjela godinama jer su se rasuli po marketinškim i dizajnerskim tvrtkama, slobodnim zanimanjima i srednjim školama, bila je to zapravo posve raznolika populacija sa samo jednim jedinim ciljem – pokušati preko veze iskamčiti mjesto što bliže pozornici. Moram priznati da mi ništa nije bilo jasno, odgovarala sam da nemam nikakve veze s organizacijom, da, istina, imam pravo na to jedno sjedeće mjesto, ali da je ionako sve otvorenog tipa. To ih je malo začudilo, imala sam osjećaj kako priželjkuju da im kažem kako će se ulaziti samo s pozivnicama, da će svaka biti numerirana i zaštićena u najmanju ruku vodenim žigom, da će to biti susret samo za odabrane i da im ja mogu pomoći kako bi se i sami takvima osjećali. Imala sam osjećaj kako su doista poprilično razočarani što će bez problema i bez kontrole na ulazu moći ući u novootvoreni jazz klub u samom srcu Zagreba i poslušati književnu tribinu.

No, Franzen je očito puno više od književne tribine. Njegova je posljednja knjiga u Hrvatskoj prodavana uz jedne dnevne novine, što neupućenima znači kako je to ‘must have’ trenutne sezone. Prosječni konzument hrvatskih medija dobro je upućen u sve što se događalo između Franzena i Oprah Winfrey, kao i u epizodu s kupovinom „Slobode“ američkog predsjednika Obame tik prije odlaska na godišnji odmor, a sve to zvuči dovoljno glamurozno da se takvoj prigodi kao što je posjet Zagrebu obavezno svjedoči, kupi knjigu za potpis, a čitanje može pričekati i neka druga vremena. I dobro, nakon što sam se riješila svih tih upita o mogućem VIP tretmanu na predstojećem događaju, bilo je još nešto vremena za iščekivanje. I baš tada naiđem na tekst jednog književnog alternativca (poznatog po skandalu bacanja stolice na laureta jedne književne nagrade, što je potpuna premijera u hrvatskom književnom životu) u online književnom časopisu, više satiričnu priču o iščekivanju popularnog pisca u kojoj se spominju i neki akteri književne scene. Osjetim u tom tekstu dozu ironije, ne prema Franzenu, on zaista nema ništa s time, nego prema nama samima, prema apatiji i mrtvilu književnog života, na kojem potres može izazvati još samo ovakav događaj, premda to zapravo uopće nije potrebno. Scena je mrtva, akteri posvađani, knjige nikada manje cijenjene, financirane i čitane, pa nije li sve to skupa pomalo tragikomično, pitao se autor teksta u svome tipičnom stilu. Sve više i sama sam se pitala isto. Može li nas spasiti globalni književni celebrity?

A kada je konačno osvanuo i taj dan, kada je Jonathan Franzen na proputovanju konačno stigao u Hrvatsku, pradomovinu svoje partnerice, kamo je dospio radeći reportažu za National Geographic i s primarnim interesom za djetliće u zagrebačkom parku Maksimir, iza sebe smo imali još jedno iznenađenje. Najpopularniji TV voditelj intervjuirao je tek pristiglog pisca u ‘prime timeu’, odmah iza središnjeg Dnevnika, u Dnevniku+. Pitanja i odgovori bili su igra na sigurno, opet smo čuli o Oprahi, Obami i tome kako je biti globalno popularan, kao i kako je to bilo prije no što se takvim postalo. Franzen je bio suvisao i duhovit, baš onakav kakvog smo ga zamišljali, ali zlobnici kao ja nisu se mogli ne upitati – kako to da nijedan hrvatski pisac, pa čak ni književne veličine iz regije, nikada nije dospio do Dnevnika+? I ima li šanse netko od ‘naših’ ikada postati globalno popularan, kad to ne može ni lokalno? Ne bi li nakon što nakon sedam godina pisanja napiše sjajan roman na franzenovskih 600 stranica, na primjer, Zoran Ferić također mogao biti u tom terminu upitan o svojim životnim i spisateljskim prioritetima? Naravno da nije i neće jer, barem sve dok ga ne preporuči osobno Oprah, takva smo mi sredina, kod nas uspjeh uvijek dolazi obrnutim putem, izvana prema unutra. Sama tribina nije bila ništa posebno, kažu upućeni, moje polaznice radionice kreativnog pisanja čak svjedoče kako su bile više nego razočarane. Bilo im je kažu vruće i zagušljivo, ulazak zvijezde bio je popraćen uzvicima oduševljenja, moderator je postavljao čudna pitanja, prepričavao sadržaje romana, čak ga je i sam Franzen upozorio da to nije potrebno činiti, puno se govorilo o pticama i depresiji, pitanja iz publike bila su malobrojna i ne posebno poticajna, sudionici na rezerviranim sjedećim mjestima poslovično neaktivni, organizatori zahvalni gradonačelniku na pomoći… Pisac je dakako bio pravi profić, duhovit, premda ne pretjerano raspoložen za razgovor, zagovarao je realizam, bio je i začuđen prostorom noćnog kluba u kojem se našao zbog čega je rekao da se osjeća kao da bi trebao početi pjevati. A dan poslije? Ljudi moji, kad sam se priključila na Facebook nemali broj od mojih 219 ‘prijatelja’ već je u ranim jutarnjim satima objavio fotografiju sa sinoćnje tribine. Uglavnom u pozi u kojoj drže otvorenu neku Franzenovu knjigu, glupavo se smješkaju i prstom pokazuju prema nečitkom potpisu na prvoj unutarnjoj stranici. Oko njih na fotografijama sam razaznavala čitavu velesilu ljudi koje nikada nisam primjetila ni na jednom drugom književnom predstavljanju ili tribini, hrpu pseudoznalaca kako ih naziva jedan moj frend i snobova koji su procjenili da je te večeri upravo to ono ‘in’ mjesto na kojem svakako trebaju biti. Čudan je taj raspon između totalne histerije i potpune ignorancije kad su u pitanju kulturni događaji, a upravo njega svesrdno podržavaju i hrane mediji, ‘pseudoznalci’ se samo prilijepe u konačnici.

Ja sam večer kad je u Zagrebu gostovao Franzen provela kod kuće, s temperaturom i glavoboljom, kao posljedicom proljetne viroze. Organizam je očito odreagirao na način za koji svjesno vjerojatno ne bih imala hrabrosti. No, nemojte to nikome reći, draže mi je da se misli kako je to bio moj stav prema ovakvim ‘must have’ događajima, nakon kojih većina smatra kako je svoju dozu književnosti ispunila za barem godinu dana. No, gospodine Franzen, nemojte to shvatiti osobno, to je naša lokalna priča, ja upravo čitam vašu „Neumjerenu zonu“.

 Maribor 2012/zivljenjenadotik


Autor 3.4.2012. u 11:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija