IZ ZAGREBA, S PREDUMIŠLJAJEM 9

Autor 29.5.2012. u 16:02

IZ ZAGREBA, S PREDUMIŠLJAJEM 9

Lijepo molim, naime, sljedeće adrese – kaotični obrazovni sustav, nekreativne i nezainteresirane učitelje i profesore, bodovne pragove za upise na sve i svašta, kompromiserstvo i nepotizam, korupciju, veze i vezice, politički diletentizam, snobizam i malograđanštinu, nacionalizam i kseonofobiju, recesiju i depresiju, poludjeli sustav vrijednosti i sve ono s čime se susrećemo/borimo svakoga dana – ne dirajte ovu djecu!


Ovaj bi se tekst možda trebao zvati “Iz Rima, s predumišljajem”, jer se događaj o kojem kanim pisati zbivao u talijanskoj prijestolnici. No, ono što zaista želim reći ipak je toliko vezano za Zagreb, da standardni naslov vjerojatno ipak odgovara. Na samome kraju travnja, naime, boravila sam nekoliko dana u Rimu. Dobro, dva sam dana od toga provela u autobusu, ali taj se napor ionako brzo zaboravlja, već nakon prvog sna u vlastitom krevetu. Na sreću, u Rim nisam putovala turistički, niti sam tamo pohodila talijanske nakladnike, neki književni susret ili konferenciju kako bi se moglo pretpostaviti. Nisam se družila s piscima, a što je još bolje i po mene zdravije, nisam se uglavnom ni družila s odraslima. Putovala sam sa zagrebačkim “Klincima s Ribnjaka”, najnagrađivanijim i najcjenjenijim hrvatskim dječjim zborom koji pomiče sve ustaljene granice, od onih glazbenih do onih pedagoških, a od prošle godine pohodi europske gradove u sklopu turneje “Djeca Hrvatske, djeci Europe”. To je zbor u kojem pjeva i moja kćer, pa su vam sada stvari vjerojatno jasnije.

Uglavnom, jedno je dovoditi i odvoditi dijete na probe, ispijati duge kave s drugim roditeljima, pogledati zagrebačke nastupe i vratiti se u svoju svakodnevnu rutinu, a posve drugo provesti četiri dana sa četrdesetak djece osnovnoškolske dobi i pokojim roditeljem u pedagoškoj pratnji, u stranom gradu, neispavan i nošen adrenalinom nastupa koji ne udara samo izvođače, nego i one koji su u njihovoj blizini. Ne kaže stara mudrost uzalud kako se ljudi najbolje upoznaju, sprijateljuju ili razočaravaju, upravo na putu. I, što sam vidjela? Vidjela sam – zbog čega je cijela ova stvar i indikativna, a sigurno vam ne želim priopćiti putopisne klišeje – priču dijametralno suprotnu od one koju nam iz dana u dan serviraju mediji predstavljajući današnju djecu i mlade kao agresivne i nezainteresirane, alkoholizirane i nadrogirane, besperspektivne i neodgojene, hiperaktivne i zabuljene u zaslone računala, što je već po hiperbolizacija užasa totalno nestvarno. Vidjela sam sve ono što je također hrvatska stvarnost, ali takvu na žalost već dugo ne možete pronaći na naslovnim stranicama i u udarnim televizijskim terminima kojima caruju mediokriteti, laka i brza zarada i instant-zvjezdice. Ako baš želite da budem i malo patetična, vidjela sam – novu Hrvatsku. I vratila se optimistična, dobre volje kao nakon nekakvog mentalnog face liftinga, što inače, vjerojatno ste već primjetili, i nije moja karakterna osobina.

“Klinci s Ribnjaka” postoje već 27 godina i iza njih stoji predani i entuzijastički rad njihove voditeljice, gospođe Nensi Atanasov Premelč i njezinih suradnika, rad koji ne pristaje na to da manjak novaca, loš glazbeni ukus i ‘cajke’ ili nedajbože lijenost budu ikakva prepreka u postizanju kvalitetnih, vrhunskih, pa i plemenitih rezultata. Skupiti djecu, vježbati pjevanje i zahtjevnu koreografiju barem tri puta tjedno, pridružiti im najkvalitetnije hrvatske profesionalne glazbenike (orkestar maestra Alana Bjelinskog), spojiti ih s popularnim facama koje su gledali na TV ekranima (poput Davora Gopca, Ricarda Luquea, Jacquesa Houdeka i mnogih drugih), već i to iziskuje nevjerojatan trud, čak i ludost koja krasi one najhrabrije i najkreativnije. Onda još snimiti 33 diskografska izdanja, dobiti 10 Porina, uglednih nagrada struke, krenuti u glazbenom izričaju daleko iznad klasične dječje pjesme, obrađivati velike svjetske uspješnice (za odrasle) sa svih krajeva svijeta, učiti djecu pjevati na raznim svjetskim jezicima, to se već čini previše. No, sve sam to znala i prije no što sam otputovala u Rim, znala sam da je to zbor koji djecu uči što je dobra glazba i ozbiljan rad, ali sam tek tamo postala svjesna da ih uči i nešto još važnije – kako biti dobri ljudi. Kako će samo vrijednim, kontinuiranim, predanim i često napornim radom postići rezultat koji je nagrađen pljeskom i ovacijama publike, bez obzira što nam se ponekad čini da stvari stoje drukčije. Kako za vrhunske rezultate nema švercanja, izvlačenja, skraćivanja radnog vremena, spajanja vikenda i ispijanja kavica, tajno, dok ne vidi šef. Kako svatko napornim vježbanjem može izvući najbolje iz sebe, ali i iz drugih, onih pokraj sebe. Kako u vrhunskom okruženju napreduju i oni prosječni. I kako nema tih novaca kojima se može platiti osjećaj uspjeha koji si postigao sam, bez pripadnosti nekoj političkoj opciji, bez utjecajnih roditelja i rođaka. U konačnici, kako doista jednoga dana biti građanin Europe, onakve Europe u kakvu pomalo sumnjamo, ali joj se još uvijek nadamo dok zaokružujemo referendumski listić.

Bila sam, dakle, u Rimu i vidjela četrdesetak mladih ljudi kako na velikoj pozornici prestižne dvorane u “Audotorium Parco della Musica” predstavljaju Hrvatsku bolje od bilo koje diplomatske misije, i pri tome istinski uživaju u glazbi. Vidjela sam male profesionalce kako pjevaju na hrvatskom, talijanskom, engleskom i španjolskom jeziku, kao da su im svi materinji, i kako radost zajedništva nadvladava umor i tisuće prijeđenih kilometara. Vidjela sam pristojnu i odgojenu djecu kako odlazi na audijenciju kod Pape u Vatikan, dok stariji pomažu mlađima, utjehom, nošenjem kofera ili rukom podrške. Družila sam se sa skupinom mladih ljudi koji imaju svoj stav o mnogočemu, neopterećeni nacionalnim i geografskim granicama, neopterećeni time što su u Rim došli pod visokim pokroviteljstvom hrvatskog i talijanskog predsjednika, gradonačelnika dvaju gradova, jer oni su na toj pozornici i na tom Trgu sv. Petra bili zbog svoje glazbe, svoga prijateljstva i svega onoga što po definiciji ne poznaje granice ni političke hijerarhije. Vidjela sam ono što cijelo vrijeme želim vidjeti, a nikako da mi se ukaže prigoda. Putovala sam u raznim varijantama i u raznim društvima, privatnim i profesionalnim, puno puta izvan granica Hrvatske, ali nikada nisam imala takav osjećaj ponosa kao krajem ovog travnja, u Rimu, dok su “Klinci s Ribnjaka” pjevali “We are the World”, “Noi siamo il mondo” ili “Mi smo taj svijet”.

Vozeći se natrag, u Zagreb, dok su pokraj mene šibali kilometri i kilometri autoceste, a umorna djeca planirala svoje sljedeće putovanje u Beč, u glavi mi je bila samo jedna misao, gotovo mantra. Ako je zapišem, možda se po logici razotkrivenih želja neće ostvariti, ali to je ipak jače od mene. Lijepo molim, naime, sljedeće adrese – kaotični obrazovni sustav, nekreativne i nezainteresirane učitelje i profesore, bodovne pragove za upise na sve i svašta, kompromiserstvo i nepotizam, korupciju, veze i vezice, politički diletentizam, snobizam i malograđanštinu, nacionalizam i kseonofobiju, recesiju i depresiju, poludjeli sustav vrijednosti i sve ono s čime se susrećemo/borimo svakoga dana – ne dirajte ovu djecu! Ostavite ih u njihovom svijetu glazbe, rada, prijateljstva i putovanja, baš takve kakva jesu, jer od njih možete puno naučiti. Priznajem, ja jesam.

Maribor 2012/zivljenjenadotik

Autor 29.5.2012. u 16:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija