Iz Zemlje Lala i Kanala: Četiri dana hodanja

Povezani članci

• Ex-Yu vs. Katalonija: da li će sloboda umeti da peva…
• Esad Bajtal: Nacionalisti kako ste dozvolili da vam nacije budu gladne?
• Vrdoljakov uredski plin
• Vuk Perišić: Svaka država je tuđa
• Bilo jednom u Hrvatskoj
• Svetislav Besara: Otimačina

(najveća hodačka manifestacija na svijetu)

 

Ništa smješnije od Holanđanina na pješačenju. Džinovski ruksak, kompletna kamp-oprema, kabanica, osamn’est presvlaka, pribor za jelo, sendviči, iće i piće, lonci i poklopci – nerijetko čak i pribor za roštiljanje! Tri para sunčanih naočara, plus one za plivanje i one za čitanje; razne kreme, tečnost za tjeranje komaraca, gaznjača, osnovni i ‘prošireni’ paket prve pomoći… A tek tehničke potrepštine: NJV mobilni, neizostavni punjač baterija,  mp4, laptop, kamere, diktafon…

Pa onda karte, kompasi, dvogledi, baterijske lampe, klinovi, konopci i onaj južnjački šeširić protivu sunca… Jeste, gràne ono i ovdje, katkad. A nogama – gojzerice! Na njima samo što ne piše: Made only  for the top of  Kilimanjaro!

 

A kad ih upitate kuda su se zaputili: ‘Ništa naročito. Odlučili da produženi vikend provedemo u pješačenju. Tu, nije daleko. U okolini Amsterdama.”

Ipak, Holandezi – ti vječni majstori u stvaranju lijepog ni od čega – imaju najveću ‘hodačku’ manifestaciju na dunjaluku, zabilježenu čak i u Ginisovoj knjizi rekorda!

I to – baš u šeheru u kojem radi pisac ovog antibedekera.

 

Ovo što slijedi je priča o toj čuvenoj hodačkoj manifestaciji – Vierdaagse: Četiri dana pješačenja.

Na kojoj, čak i u Zemlji Lala i Kanala, one gojzerice s početka priče ne bi bile suvišne.

 

Četiri dana hodanja počela su još daleke 1909., i to kao vojni marš. Ali, zbog skučenosti prostora ne vodim vas dublje u bogati istorijat ove neobične manifestacije. Nego, evo nekoliko pikantnih detalja iz ovogodišnjeg, jubilarnog izdanja Hodanja.

 

Iz vojne kasarne dolazi lijepa, seksističkom uhu ugodna vijest: od ove godine muškarci i žene više ne spavaju odvojeno.

I to – na inicijativu cura!

“Žene se često žale što noću moraju spavati same. U slučaju da ima muškaraca kojima se ova odluka ne dopada, ili kojima je neugodno da se presvlače pred ženama, neka prilikom presvlačenja gledaju na drugu stranu. Tuširanje je još uvijek odvojeno.” Zvanična izjava jednog majora, predstavnika organizatora. Završen citat.

 

Živa istina, svih mi Neretvinih bukova!

 

1. dan:

Skoro 45.000 hodača, iz 59 zemalja svijeta.

Ove godine – masa sjedokosih rekreativaca.

Najstariji učesnik će, u oktobru – mašala mu bilo! – napuniti devedesetu. Ako preživi. U pokušaju da izdrži, i dobije hodačko odličje, pomažu mu dvije ćerkice. Svaka, mitila šezdesetu, i,  onako odoka – preko osamdeset kila! Kad tajo krene …Neće one njega moć’ stić’, žîlu žilavog…

 

2. dan:

Ni traga ljetu.

Kišurina. Tipično holandsko “ljeto”- 12-13 stepeni Celzijusa.

Na startu, u četiri sata ujutro, siromašniji smo za 834 hodača. Odustali. Slapčine. Ponegdje čak sveštenici “posvećuju” hodače. A negdje se hodači, bogami, i sami posvećuju, i to – pivom.

 

Već u obližnjem selu nastaju ‘zakrčenja’. Neki hodači otvaraju kišobrane,  stvarajući time haos u nepreglednoj masi rekreativaca. “Kišobrani zauzimaju suviše prostora, pa smo ih smjesta zabranili”, izjavljuje predstavnik organizatora. “Pončo je najbolja zaštita od kiše u ovim uslovima.”

A Holanđani kao da su s kišom dobili krila. Njima ona pogoduje. Na njoj oni rastu. Kao gljive.

 

Što ti je nelojalna konkurencija!

 

3. dan:

Rekordan broj odustalih. Nikada ranije u jednom danu nije bilo toliko “posrnulih”.

Dobrodžeća gospođa plačući ulazi u takozvani ‘metla-bus’, vozilo koje svo vrijeme ide iza hodača i kupi onemoćale. Mrmlja: “A bila sam mu obećala. Bila sam  obećala!”

Ispostavilo se je da se ove riječi odnose na bolesnog muža,  s kojim, prvi put nakon toliko godina, ne može skupa “šetati” Četiri dana…

Metodom slučajnog uzorka organizatori otkrivaju šetače “na crno”. One koji su se maršu priključili s lažnom, tuđom prijavom. Do sada je pronađeno 11 takvih “švercera”. Pa im oduzelo pravo na odličje namijenjeno onima što prevale cijelu rutu. Ali ih i pustilo da šipče do kraja.

Ja, čudnih hajvana! Jer, i ja sam se nekad švercovao. Ali u tramvaju. A da se šveram na pješačkom maratonu, da me šibaju vjetar i kišurina … Crna Goro, majko naša!

 

4. dan:

Kraj.

Iscrpljenost. Grozdovi žuljeva na tabanima.

I pivo.

Potocima.

 

Fešta može da počne!

 

 

 

Goran Sarić

 (Odlomci iz knjige Zapisi iz Zemlje Lala i Kanala, Konjic, 2009)