Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Haris Hrustemović
Autor 3.5.2015. u 12:20

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

20 godina Dejtonijade ili splet nasih narodnih igara i obicaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Piše: Haris Hrustemović

Poslovice, poskočice i ostale začkoljice se lijepo udomiše u naše domo(n)kratske prilike. Jedna tako kaže – “Kad je dermek, nek’ i hala gori”. Tako i bi. Veselo je bilo na derneku da veselije nije moglo biti. Izgorjela je hala, a onda kuća i okućnica. Završili smo u izbjeglištvu. Pukla nam Njemačka dokle god ti se, iza žice, pogled pruža. Učilo nas od toga šta je usisivač do njemačkog jezika. Njemačkog smo naučili koliko smo i prije znali iz partizanskih, a i onih filmova u kojima nismo razumjeli ko će koga na kraju oženiti. “Da siz Valter, da siz Ibro, šalter, halter…, gramatišen ništen”. Prolazili su dani, a mi smo ponavljali jedno te isto – samo nek’ je živa glava. “Ko rano rani dvije sreće grabi”, velim svojima jednu večer. Sutra ujutro poranim, izađem iz naše barake, gledam gdje ću, šta ću. Svi spavaju, tek svanulo. Čuvarima bi sumnjivo što se tako rano smucam po izbjegličkom centru, pa pozvaše policiju. Dva dana sam se pravdao nekom Hancu iz policije da nisam bio u lopovluku. Stalno je ponavljao, “ti išla štiljen”. Nisam čovječe ni išla, ni štiljen. Da sada ne dužim o tome, od tada su me čuvari stalno držali na oku. Neke od naših izbjeglica, održale su i u tuđini tradiciju pisanja po halenskim zidovima i vratima. Tako se u našem zajedničkom WC-u moglo pročitati gdje i kada je neko rođen, kada je došao u Njemačku, ko koga voli, a ko kome mater. Kreativniji su dopunjavali neke naše poslovice, kao na primjer “Nema hljeba bez motike, ni državljanstva bez frau Veronike” ili “Ko na bauštelu drugome jamu kopa, do mercedesa se brzo
dokopa”. Sramota, ali gdje nađoše smeđu hemijsku, samo da mi je znati. Kada već spomenuh partizane i Nijemce, ogovara se o partizanima puno toga što jest i nije, ali bilo je čeljadi bosanskohercegovačke zemlje i na anamo onoj strani. Jedni od takvih su pripadnici Prve bojne 369. pojačane pješačke pukovnije NDH vojske. Poslani su na istočni front, putem dobiše nadimak “Vražija divizija” i završiše pred Staljinovim gradom. Koliko je tih nesretnika milom, a koliko silom regrutovano, ne znam, ali znam da ih veliki broj nije više vidio svoje avlije. Pročitah negdje, roditelji su za poginulog sina, 1943, dobijali mjesečnu naknadu od 176 tadašnjih kuna za koje se u prijestolnici nezavisnosti moglo kupiti oko kilogram brašna, ali na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije. Kada se potpisa Dejtonski sporazum, mi se curik u Bosnu. Kažem tada sebi, “Bolje ti je svašta jesti, nego svašta govoriti”. Dobro, u to doba nismo mogli birati, ali “ne pravi pitu ko ima, već ko je navikao”. I tako, nemoj onom reći ovo, nemoj ono, zamjeriće, nije red, šuti, neka, pusti sada to. Uglavnom, umjesto da kažem to “svašta”, ja sam šutio i jeo. Jednog dana velim, “Reći ću, pa kud puklo da puklo”. Puklo je meni među oči. Komšija me zaždi biljom u čelo kada mu rekoh kako njegova žena i šumar pretjeruju sa onom “ruka ruku mije”. Htjedoh mu reći i za onu oko glasnika i loših vijesti, ali kasno, već sam bio u nesvjesti. Vratim se ja poslovicama, “Zlato je šutnja”, “Ispeci, pa reci” i “Bolje svašta jesti … ”, a komšinica ode sa šumarom, ne u šumu, već njegovoj kući. Komšija se propi. Dođe nam podžahkad narakijan, pa me stane ljubiti u čelo, izvinjavati se i zvati bratom. A, kada sjedne, počne psovati, zidovi se tresu, i to uvijek istim redom. Krene od onih koji su palili kuće, pa pređe na one što su ih gasili, zatim sve koji su dali donacije, onda se malo duže zadrži na našima koji su pravili spiskove i dijelili materijal, te izvodili radove, potom raspali po komšijama čije su kuće obnovljene a nisu se vratili i sada im služe kao vikendice, završi psujući sebi pamet i budalu, a to ga podsjeti na šumara i ženu, i opet brizne u plač. Jedva se pijane glave otarasim. No, druga je to storija iz našeg spleta postdejtonskih igara i običaja. Ukratko, sve sam više i više jeo samo da bih šutio. Kad god hoću nešto lanut, ja stisnem zube, pa trk u kuhinju. Čas zasladi, čas zasoli, sve dok mi ne pozli. U svemu sam bio prebacio normu. Evo, sad će za koji dan puna tri mjesec kako sam na dijeti. Glad je u meni ubila svaku želju da bilo kome, bilo šta kažem. Jedino bih volio naći onoga što smisli ”pas koji laje ne ujeda”. Samo da mi ga je vidjeti, da ga nešto priupitam. Četiri sata sjedio sam na orahu, četiri debela sata. Jel, “pas koji laje ne ujeda”. Umalo me ne rastrga beštija. Četiri sata sam ketio na drvetu dok šarovu ne dojadi, pa ne ode svojim putem. I na kraju, danas, daleko od Njemačke, Hanca i Staljingrada, pitam se, jesu li u “laži kratke noge”. Nisam baš siguran, jer bi odavno neki ovde bili puno niži, a koliko vidim, idu samo u širinu, pa što bi se onda zabrinuo za svoje, zbog ovih gore pojedinih riječi.
Međutim, znam u koga su duge i …, ali o tome nekom drugo zgodom ili nezgodom.
Uživaj, sutra može biti i gore

————————————————–

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

Haris Hrustemović
Autor 3.5.2015. u 12:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija