Izbori 2018 – UBIJEDITE ME DA SAM U ZABLUDI

Povezani članci

• “Koji je vaš problem? Moj problem je Ivo Josipović”
• Vesna Pešić: Ispirači mozga sa “slobodarske” B92
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (25) – Praljak: “Sredite situaciju bez milosti prema bilo kome”
• Marinković-Lepić: Bh. građanima bezuslovno i pod hitno omogućiti povratak kući
• Recept za pljačku: Apoteke Sarajevo za dva softvera izdvojila preko 2 miliona KM, danas ni jedan u potpunosti ne funkcioniše
• Viktor Ivančić: Licemjerje je temeljno načelo udomljavanja nacije

“As far as it depends on you, live at peace with everyone.” – Romans 12:16/18

 Izbori su iza nas. Poznati su rezultati, jasno je  ko su poraženi,  a ko slavodobitnici. Gubitnici su  stranke ljevice. Skoro da se ne vide. Nigdje ih na pobjednickom tronu, ni onom državnom, ni entiteskom, ni kantonalnom. Poražene su na svim frontovima, razjedinjene doživjele su debakl. Neko će reći, pa osvojit će pokoje mjesto u predstavničkim tijelima. Vjerovatno će biti tako, ali u našoj političkoj areni i izbornoj utakmici peto, šesto ili deseto mjesto ne znači ništa. U izborime ne vrijedi Kubertenov olimpijski moto da je važno učestvovati. Tu se samo pobjeda računa. Pobjednik dobija sve, svu vlast, the winnar takes it all.

A pobjednici su opet, kao u mnogim poratnim izborima, desne, konzervativne stranke, sve one  s nacionalnim predznakom. I brojni vikari njihovi kvazi-gradjanski.  Pobjedile su stranke koje su stado sunarodnjaka, strahom ih hraneći, u jedan tor zbile. Jedan tor, samo za njih. Tor u kojem za druge i drugačije mjesta nema.

Metod kojim su te stranke svoje ovce na okup dovele je jednostavan, a učinkovit. Sijanje straha i netrpeljivosti je recept za pobjedu. Puku se godinama jedna laž ponavlja, gnjevnim tonom stalno obraća: ‘Oni drugi hoće nama zavladati, hoće nas majorizirati, hoće nelojalne koalicije s dušmanima našim praviti kako bi nama naudili, kako bi nas satrli, žive pojeli.’ I narod ko narod, na smrti prepadnut, zaboravi on učas svoju sirotinju i mizeriju, pa se šćućuri oko pastira gnjevnog vjerujući da ih samo on od vukova i napasti svekolike može spasiti. Zaboravi on i djecu svoju i budućnost njihovu. Sve u ruke pastiru preda, život svoj i život njihov. I glas na izborima. Pa onda postizborno zanijemi na četiri godine. Začuti, ko’ zaliven. A oni, pastiri, za vime se uhvate i muzu, muzu. I musti će čitav mandat opet. Jer, pobjednik na to ima pravo. Pobjednik uzima sve. Winner takes it all!

Narod pastirima vjeruje. I vjerovat će sve do narednih izbora, pa opet tako. I poslušno će za njima ići. Poslušno, bez pogovora i protesta ikakvog. Nema protesta. Nema ga, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje besposlenost sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od par stotina maraka za cijelu porodicu? Posebno me čudi da glasa nema od pola miliona radnika u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo.

Zar su toliko lažima zaslijepljeni  da krivce za svoju i tuđu mizeriju ne prepoznaju? Zar niko, skoro pa niko, ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i s ljubavlju za kuću i SVE UKUĆANE ka boljim danima povesti? Zar ne vide nikoga da ih iz torova izvede. Zar od tri miliona  punoljetnih građana ove države ne bijaše ni deset procenata onih koji glas vapaja za promjenama hoće uputiti, – s tristo hiljada složnih glasova čuda su u zemlji mogli pokrenuti. Ovako, ništa.  Blijedilo sve samo.

Za mene ta nijema, strahom anestezirana masa ugnjetavanih i ponižavanih i nije vrijedna ničega boljeg kada u ključnom trenutku, na dan izbora, ne zatraži i ne zaokruži ništa bolje. A možda im i ne treba ništa bolje jer im je i ovako dobro. Nekima sasma dobro. Samo tako ja mogu razumjeti nezainteresovanost za suštinske promjene u vlasti, nezainteresovanost za vlastitu bolju budućnost.

Velika većina ovih što izađoše iz glasačkih kabina, ukazala se s osmijehom na licu. Imaju ga i danas, par dana nakon izbora, imat će ga i sutra i prekosutra. Stada su očigledno zadovoljna, dobila su ono za čim su potrčali prije dvadesetpet godina, na prvim ‘demokratskim’ izborima, a evo i prije par dana, kada su ponovo glasali. Dobila su ‘svoju’ vlast, vladare koji se istom, njihovom, bogu mole. Dobila su vođe koji ka istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u dvorištu i ataru istom. To je projekat, čini mi se, kojeg masa podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro svoje djece. I zato biraju kako su davno i nedavno birali.

Ne žele smjene onih kojima decenijama povjerenje i mandat daju da im dugo snivane snove ostvare. Najvažnije. Da ih povedu putem gdje im drugi i drugačiji neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra. A pri tom ni ne slute da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti vjerovatno više neće imati. Ni oni, ni djeca im u koju se kunu i za koju sve ovo navodno čine. Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.

Tako mi se ovi izbori pokazuju, bar meni. Iskreno, volio bih da sam u krivu, da me neko ubijedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk bosanski vidi sve jasno oko sebe, pa se priprema da slijedećih izbora glasa za nove stranke, one s programima demokratske, sekularne, cjelovite i nezavisne, evropske nam države. Za stranke gdje pastiri ne mašu štapom i ne straše stado komšijama-vukovima krvoločnim. Za stranke čiji će pastiri kazivati da je susjed iz istog sela, kako god dalek i različit, bliži od košulje, da s njim u miru valja živjeti, da ga kao rod treba gledati i činiti mu sve ono što bismo željeli da on nama čini.

Volio bih da me neko ubijedi da su ovi upravo završeni izbori tek jedan korak ka tome, ka nečem većem. Nečem velikom i svijetlom za sve nas. Za SVE UKUĆANE zemlje ove.