Izbori o identitetu

Boris Pavelić
Autor 6.11.2015. u 11:06

Izbori o identitetu

Izbor je jasan: ovo su izbori za identitet, izbori u kojima se odlučujemo za jedan od dvije dijametralno suprotne interpretacije građanskog identiteta

Piše: Boris Pavelić, novilist.hr

Izbor je jasan. U nedjelju ćemo saznati u kakvoj zemlji većina želi živjeti. Ne treba očekivati da bi nam se mogli ponoviti izbori iz 2003. godine, kada je izborni pobjednik neočekivano izvrnuo ćurak pa krenuo provoditi program političkih protivnika.

Ovaj put bilo bi čudo neviđeno da se Karamarko, pobijedi li, preobrati u Sanadera – on to niti želi, niti može, niti smije, niti zna. I, što je najvažnije, niti mora, jer nikakva Europa više ne zahtijeva da rješava zadatke koji mu se osobno ne dopadaju. Hrvatskom premijeru sada Bruxelles vjeruje na riječ.

Zato, nije nezanimljivo podsjetiti se: nisu birači 2003. glasali za Sanadera zato da hapsi haške optuženike. Nipošto: oni su glasali za Sanadera koji je obećavao da će braniteljima »vratiti dostojanstvo«. Je li netko uoči izbora mislio da to pretpostavlja hapšenje Ante Gotovine?

Izbor je dakle jasan: ovo su izbori za identitet, izbori u kojima se odlučujemo za jedan od dvije dijametralno suprotne interpretacije građanskog identiteta. Utoliko, sljedeće četiri godine već bi se unaprijed mogle proglasiti izgubljenima: pobijedi li lijevi centar, sva je prilika da će golem dio energije opet morati trošiti da dokazuje kako nisu od onih koji »mrze Hrvatsku«. Kakav je to samo gubitak dragocjenog vremena, pristajati na politički redukcionizam koji tvrdi da politički suparnik u demokraciji ne voli i ne želi zemlju u kojoj živi! Kakvo je to samo neshvaćanje – ili odbacivanje – smisla demokracije, tvrditi da itko tko pristaje na demokratska pravila igre, želi, zapravo, srušiti zemlju u kojoj živi!

Takva rasprava nije dostojna razvijene demokracije, jer demokracija, samom činjenicom da postoji, dokazuje da nema baš nikoga tko bi je htio i mogao onemogućiti. Takva rasprava svjedoči o demokratskoj nezrelosti, ili pomanjkanju sposobnosti da formulira ozbiljniju temu, u onoga tko je započinje. A ova zemlja, eto, na takvu raspravu ipak pristaje.

Utoliko je desnica unaprijed u prednosti: utakmica se igra na njezinom terenu. U posljednje tri godine, HDZ je uspio raspiriti već gotovo ugasli žar objede o onih misterioznih dvadeset posto građana koji navodno nisu željeli Hrvatsku. Današnji HDZ u tih je dvadeset posto uključio, kako neprestano slušamo, i SDP, netočno tvrdeći da su napustili Sabor kad se glasalo o osamostaljenju. I prvi predsjednik ove zemlje u posljednjih je nekoliko godina mandata običavao spominjati tih navodnih dvadeset posto koji da ne vole Hrvatsku.

Ovdašnja se desnica, dakle, vratila dvadesetak godina unazad, odbijajući prihvatiti izbore primjerene trenutku, u kojima bi se stranke nadmetale kvalitetom prijedloga za gospodarski oporavak, u poboljšanju opće društvene atmosfere, u uvjerljivijim načinima zalječenja ratnih trauma, u prijedlozima za bolje zdravlje svih, ugodniji život manjinama, više znanja, kvalitetniji prirodni i životni okoliš, suvremene i čiste tehnologije, ljepše i čišće gradove, snažnije selo, otmjeniji i življi turizam, osmišljenije slobodno vrijeme…

Ne, desnica je htjela, i dobila, nešto drugo: obračun oko identiteta, tu temu predmodernih društava koja se još hrvu s »prihvatljivim« i »neprihvatljivim« identitetima, koja još strahuju od različitosti, koja još moraliziraju oko »moralnih« i »nemoralnih« načina života, koja još strahuju za kolektiv, istodobno se mršteći na pojedinca i njegovu jedinstvenu neponovljivost…

I sad imamo što imamo: ponudu desnice, čija predizborna krilatica o »hrvatskome zajedništvu« podrazumijeva kljaštrenje svega što ne pristaje na stranačku interpretaciju hrvatstva, možda i polulegalnim metodama; i ponudu ljevice koja ne misli ljudima propisivati što moraju misliti, te koja je – a to nije malo – pragmatičnim i pristojnim ponašanjem prema izbjeglicama pokazala da u Hrvatskoj postoji duboka, premda nedovoljno njegovana, zaliha tolerancije.

U utrci za mandatima, desnica je prigrlila i stranku koja veliča ustaše, zaziva lustraciju, izlazak iz EU-a, pa i ukidanje demokracije; ljevica se, u nedostatku plodnijih zamisli, pouzdaje manje-više u kontinuitet, nadajući se da (s)trpljenje i zdravi razum mogu postati dovoljnim motivima za izlazak na birališta. Izbor je dakle jasan. Neka se nitko kasnije ne žali da nije slutio što slijedi.

Boris Pavelić
Autor 6.11.2015. u 11:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija