Izgubljen u zavičaju (2): Svadba

Goran Sarić
Autor 19.12.2014. u 14:22

Izgubljen u zavičaju (2): Svadba

(Hercegovina-Kalifornija, Svadba, Heljdina kuća)

Piše: Goran Sarić

***

Na putu za Ploče se kratko zaustavljamo kod našeg večerašnjeg domaćina, školskog druga iz konjičke gimnazije, I.T.-a. Krajem sedamdesetih smo se u njegovoj podstanarskoj sobici kod franjevačkog samostana, iznad Fišine brijačnice, baš lijepo družili. Na pauzama i velikim odmorima, znalo nas je biti i petnaestak u sobici dva sa dva! Udvaranja, ašikovanja – znao je pasti i pokoji cmok.

I. još od konca osamdesetih živi u Metkoviću, gdje radi kao zubar. Već smo mu nekoliko puta svraćali, i uvijek bi nas lijepo dočekao. Napravio je lijepu kuću i ima četvoro djece, al i, odnedavno, veliku ličnu tragediju. Naime, u proljeće ove godine mu je iznenada umrla supruga, takođe naša zemljakinja. Jedva da joj je bilo pedeset. Žena, kao medicinska sestra, otišla na hitnu intervenciju – neki se čovjek povrijedio frezom – i najednom joj pozlilo. Srušila se. Helikopterom su je prebacili za Split, sve pokušali, ali džaba. Ode mlada žena, kao da ju je nešto ukralo. Srce.

   Nikad bolovala, nikad pila, ni pušila. Pa ti sad vidi.

   Čvrsto se stisnemo u zagrljaj, drug i ja. U dnevnom boravku gori svijeća, još su tu i slika i smrtovnica. “Stalno je upaljena”, veli, prividno miran. A onda, valjda da se ne bi zapleo u propadanje, vodi nas u pokrajnu sobicu da vidimo ognjište uz pomoć kojeg, spojenog s buretom vode i cijevima, grije cijelu kuću. Vispren i vrijedan momak, nema šta! Još kad nam reče da nedaleko odavde – a ušće Neretve je jedan od najplodnijih krajeva u cijeloj bivšoj državi – ima plantažu na kojoj godišnje rodi i do 5-6 vagona mandarina, “najboljih na svijetu i okolini”, mom divljenju nema kraja. Tim više što mi je drug ostao isti. Ni zeru se, poput mnogih, nije pokondirio.

   Pri rastanku nam pokaže gdje ćemo, nakon svadbe, noćiti. Potom trznemo još po jednu, pa put pod noge. Srećom, Ploče su blizu, nekih dvadesetak kilometara. A do “Vile Neretva”, gdje će biti slavlje, tek tri-četiri kilometrića. ‘Vala to i mortus nekako mogu prevaliti, hrabrim samoga sebe, sve misleći na piće i iće koje me večeras čeka.

KUCA

***

Zvuči čudno, ali i priča o ovoj svadbi je, barem dijelom, veoma tužna priča. Naime, nevjestin brat, moj rođak i imenjak – momak/dječak od nepunih 20 ljeta – umro je, ima tome, evo, skoro tri i po godine. Odnijela ga, brzo i sasvim iznenada, danas i ovdje ne tako česta bolest: leukemija. I to je, sigurno, jedan od razloga zbog koga smo se, ma i na tako kratko, iz Holandije zaputili ovamo. Biti uz drage ljude kad najviše treba. I pozdraviti život koji se iz njihove veze, nadam se, iznova začinje.

   Dok je Goran teško bolovao, njegova mati, prva mi rodica, putem telefona, ispričala neobičnu priču. Za najžešćih bolova sin je, veli ona, često prizivao djeda Nikolu. A jutro pred smrt osvanuo neobično miran. “Je li ti to bolje, sine”, upitala ga mati. “Jeste, majko. Sanjao sam djeda. Kao što, evo, sad tebe gledam. Držao me za ruku i govorio: ne boj se. Uskoro će sve prestati. Uskoro će prestati” Tog dana je i umro.

   Naveče, kad se u Vili sve lijepo “zakolutalo”: mladenci k’o iz bajke, rodica se drži k’o zmaj, a prije toga, na vjenčanju, čak ni pop nije predugo “kantao” – stalno mi se “oko nogu” vrzma pjesma o mom djedu. U njoj se, naime, spominje i Goranov djed, veseli Nidžo poštar:

D j e d

 

 

Kad zanji put sam išao djedovoj kuċi,

na vruċem kraju ljeta,

ni rundov da ustane,

ni kokoš da prhne – ma ni da prdne!

 

Samo duh starog oraha,

patrljak njegova panja

posječenog još prije Zadnjeg Maklanja,

šumom se, kao, glasne

– ili to bjehu zeleni oblaci?! –

dok sâm, nogu-pred-nogu,

tutam grbavom stazom.

 

Moj djed,

godište devetstodeveto!

Veċ dugo bolan, nepokretan.

Bolest mu nos, i pola lica proždrala.

 

Hoċu da uđem,

noga veċ bosa,

kad stric mi, sin mu,

ruku na rame metnu:

„Nemoj! Umoran. Spava.

I tako ostadoh, na pragu,

kao u teškom ledu okovan.

 

I odem, brzo,

bez oproštaja.

 

Kad, neki dan,

u Drugoj Kuċi, zazvoni telefon.

Majka:

„Sine, da si ti živ i zdrav, umro je.“

Muk, pa onda ja, pažljivo slovkajuċi.

(Ne valja žive, a nekmoli mrtve, ni tačkom na nemjestu nareziliti.)

„ Neka. Spasio se, Jadnik.“

„ O kome ti to, bolan,“ resko ċe mati,

k’o da sam je žaračem barnuo.

„O djedu, a o kome drugo,”

sad ja se žacnuh,

još ljutit, i na se i na strica,

zbog onog kusog rastanka.

 

„Ma, nije on, sine, nego ti sinoċ,

najednom,

na klozetskoj šolji,

umrije stric ti Nikola. A djeda evo tu, kraj mene,

niti tiče, niti miče,

nit’ jede, nit’ pije – samo leži i, kanda, plače.“

 

Stric Nidžo, vedri poštar – potonji od očeve braċe!

   Valjda i zato te vesele noći nisam mogao da se napijem.

***

Na povratku, opet oštre okuke, kiša i “krpe” guste, planinske magle. Virusi, a minusa nigdje. No radni je dan, imamo vakta, pa ovog puta svraćamo u tu famoznu Heljdinu kuću na Nišićkoj visoravni.

   I stvarno, odavno nisam vidio nešto tako lijepo. Malo i mrčak “stisnuto”, a puno detalja iz naše bosanske tradicije: starinsko glineno posuđe, ćasice i ćase svih boja i veličina, stolnjaci i ponjave s karakterističnim šarama, drvemo ralo i karuce u dvorištu… A uštipci i pogačica s kajmakom – za prste polizati! Ima li ljepšeg, nadam se – što privremenijeg, rastanka sa zavičajem?

   I evo, mada me, časna riječ, ničim nisu potplatili, prenosim njihovu reklamu sa fejsa. Sve tačno, od riječi do riječi. Provjereno – minjet!

 

Ako Vas put nanese na Nišićku visoravan, obavezno zastanite, udahnite svjež planinski vazduh, uživajte u prelijepoj prirodi i probajte domaći heljdin hljeb ispod sača, heljdinu lepinju s kajmakom i obavezno se poslužite originalnim lokalnim specijalitetom – pizza na heljdinom tijestu s vrganjima! Ne propustite priliku da kupite heljdino brašno stopostotnog kvaliteta kako bi se nezaboravne uspomene s Nišićke visoravni širile mirisima iz kuhinje u Vašem domu. Uvjereni smo da ćete nas ubrzo ponovo posjetiti.

   I onda se, još s ukusom domaćeg kajmaka na nepcu, upitam: on(i) meni – nema Bosne? Ma da je k’o grudvica ove božanske đakonije, il’ najmanji cvjetak sa heljdine stapke na ovoj lijepoj visoravni – ne bi je se moglo zanijekati. Ja da vam kažem!

 

 

Goran Sarić
Autor 19.12.2014. u 14:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija