Izgubljeni duh Božića

Izdvajamo

• Ne zaboravite ovih dana, ovih nedjelja pred Božić sve one usamljene i ostavljene u našim bolnicama, sve one koji vas u tišini čekaju da ih obiđete, pozdravite, donesete im malo božićnog duha u hladne bolničke sobe. A našim Djevojčicama sa žigicama, našim dobrim i dragim medicinskim sestrama poklonite osmjeh, pružite im ruku i zahvalite im se na svemu što čine za te ljude, za vaše obitelji, za sve nas. Izgubljeni duh Božića naći ćete u njihovim očima, očima koje za vas imaju toliko vrijednih darova.

Povezani članci

• Podvojena bezličnost
• Teferička logika
• OTVORENO PISMO predstavnika židovske i srpske manjine
• Nagon aparata
• Napast katoličke nedužnosti
• Može im biti

Ona je tiho spustila slušalicu i obrisala suze.

Po prvi put u njenom životu njena obitelj, njen sin i njeni unuci neće biti sa njom za blagdane. Neće joj snaha okititi bor i urediti stol. Neće joj dječja vriska ispuniti hladnu kuću. Stavila je još jednu cjepanicu u peć i rukama prekrila umorno, staro lice. Bilo je sram. Oduvijek je mogla, znala i imala dovoljno novaca da pred blagdane dočeka djecu sa darovima, kolačima i da im napravi sarme, onako kako oni vole. I malo odojka za sina. Ove godine više nije imala snage. Niti sredstava. Ove godine je imala samo molitve za njih. Tiho je prebirala krunicu tješeći se da i varajući sebe da će je biti manje sram. Da im ipak ima još dati nešto vrijedno. Molitve.

Molitve za sve njih.

U mraku je šaputala i vidjela im lica. Da im Bog da zdravlje, da su sretni, da starija upiše školu u njoj nepoznatoj zemlji, a mlađa nauči jezik. Da se može družiti sa drugom djecom. Povukla se u sebe i ne izlazi na igralište.

Sina je zamolila da ne dolaze. Da im nema što dati. Da je sram tako dočekati djecu. Djeci je kazala da se moli za njih i da je to zadnje što im može pružiti njihova baka. Danas kada više nema smotuljaka u koje bi stavila novčanicu i gurnula „da im se nađe.“ Njoj ionako nije trebalo puno. Da plati račune i za mise. Od svoje generacije na ovom svijetu više ionako nije imala nikoga. Ostala su joj samo djeca.

Nikada joj ništa nije trebalo doli njihove sreće. Ona je u ovoj zemlji, kao uostalom i cijela njena generacija imala samo molitve za njih. Ništa više. Tiho je plakala i tonula u san usnama prebirući krunicu. Jednom davno, bila je kao djevojčica sama pred blagdane. Njena majka otišla je u selo pronaći drva za ogrijev. Djevojčica sa žigicama, tako se nekako osjećala tada, tako se osjećala i sada.

Zaspala je kada je prenulo zvono na vratima.

Cika djece pred stubištem probudila je iz sna. Djeca su stajala pred vratima i sin sa snahom punih ruku hrane i darova.

Ne zaboravite ovih dana svoje bake, majke, ljude koji su sami, stari i ostavljeni, nemoćni. Ne zaboravite ljude koji su svoj život žrtvovali zbog vas. Posjetite naše Djevojčice sa žigicama koje ničeg osim molitvi i krunica više nemaju. Okitite im bor i utoplite dom.

Izgubljeni duh Božića naći ćete u njihovim očima, očima koje za vas imaju toliko vrijednih darova.

Toliko molitvi.

Ona se tiho zavukla u sobu dežurne sestre i potresena pokušala smiriti misli. Kao i svake godine u nedjeljama adventa preuzela bi sva dežurstva na sebe. Od kada je ostavio muž više ničega nije imala doli posla. Nije se imala kome radovati kod kuće, za koga kititi bor, praviti kolače, kupovati vino. Šetala bi gradom punim sretnih i zaljubljenih ljudi umotana u svoj šal dok joj se srce stezalo od tuge. Najteže je bilo pred Božić. Izgubila je potpuno taj osjećaj u dane adventa, više ga nije imala.

Bilo joj je svejedno.

Upravo se vratila iz vizite i saznala da je dječaku kojem je dijagnosticiran tumor obolio otac. Veliki i snažni čovjek koji je svakodnevno bio uz svog sina. Majke nisu imali. Umrla je kada se rodio. Kada je vidjela nalaz MR-a presjeklo je. Tumor je metastazirao toliko da bi bilo koja operacija bila besmislena. Stajala je kao ukopana pred vratima sobe u kojoj se taj div nagnuo nad usnulog sina i jecao kao malo dijete. Vidjela je svašta u ovih dvadeset godina službe. Vidjela je umiruće, djecu kojoj nije bilo spasa, svu bol roditelja ovoga svijeta znala je ponijeti sa sobom kao torbu preko ramena.

No ova slika ju je dotukla. Sjedila je u sobi dežurne sestre i rukama zaklonila lice. Suze. Od kada nije plakala. Bože, više se niti ne sjeća. Tiho je ustala, poravnala suknju i obrisala lice. Ne smiju je vidjeti takvu. Mora im barem pokušati donijeti u sobu malo nade. Uzela je maleni bor koji je svjetlucao na stolu i kutiju sa kolačima. Kada je ušla preko vrata vanjski svijet je prestao da postoji. Sjedili su zagrljeni kao obitelj. Obitelj koju nikada nije imala.

Odlučila je da će je ovaj Božić imati. I dok je maleni odmotavo poklon koji mu je kupila skinula mu je braunilu i uživala držeći mu ruke u svojima. Izgubljeni duh Božića preplavio je kao nikada do sada. Našla ga je u tim dječjim očima.

Ne zaboravite ovih dana, ovih nedjelja pred Božić sve one usamljene i ostavljene u našim bolnicama, sve one koji vas u tišini čekaju da ih obiđete, pozdravite, donesete im malo božićnog duha u hladne bolničke sobe. A našim Djevojčicama sa žigicama, našim dobrim i dragim medicinskim sestrama poklonite osmjeh, pružite im ruku i zahvalite im se na svemu što čine za te ljude, za vaše obitelji, za sve nas.

Izgubljeni duh Božića naći ćete u njihovim očima, očima koje za vas imaju toliko vrijednih darova.

Toliko molitvi.

Ona se tiho sakrila u skladište da obriše suze. Njeno lice bilo je maska, njeno lice bilo je umor, tuga, čista rezignacija. Sada je ionako bilo svejedno. Pogledala je na sat, bilo je kasno za sve. Ove godine neće napraviti kolače, orahnjaču koju on toliko voli, ove godine neće stići na ispovijed niti na tradicionalnu kavu sa prijateljicama iz djetinjstva. Ove godine neće biti ni darova koje nije stigla kupiti, barem se tješila da je to razlog, razlog je zapravo bila kartica na kojoj više nije bilo sredstava. Obećana božićnica “sjela” je samo onima koji dana nisu bili na bolovanju. A ona je bila, kada je starija imala upalu pluća. Računala je na te novce, a kada joj nisu uplaćeni stajala je ispred bankomata i plakala. Zadužiti se više nije imala u koga. Ionako je bilo kasno za kupovinu. Bilo je hladno i prsti su joj se smrzavali nad frižiderom.

Gazda ih je jutros okupio i kazao im da ove godine nema darova za djecu i da će morati raditi do deset sve dane bez obzira na blagdane, ako žele da i iduće godine ostanu sve na okupu. Da ne mora dijeliti otkaze.

Tupo je i mehanički sa namještenim osmjehom na licu provlačila kroz skener namirnice. Sretni ljudi, gužva, dvoje u redu se ljube.

Jedan krupni čovjek je psuje i viče na nju jer mu je plastična vrećica pukla u ruci. Ustala je i bez riječi otišla u skladište. Tresla se cijelim tijelom zarinuta lica u dlanove. Poslala je poruku mužu da joj izvadi robu iz mašine i otopi lisnato tijesto. Deset sati. I još barem sat vremena preslagivanja stalaža, brisanja polica i pranja pulta sa mesom. Gazdi je jutros odnijela kalendare i poklone do auta. Na suvozačevom mjestu je vidjela avionske karte za Pariz. Preplavila ju je čista tuga, ona koja para srce kao nožem.

Oči su joj se napunile suzama.

Kao djevojčica najviše je voljela čitati bajke. Djevojčicu sa žigicama. Ona je blagajnica u supermarketu. Ona je moderna Djevojčica sa žigicama. Sjetno je promatrala lampice koje su se gasile i palile na velikom boru u marketu. Tako se radovala tim danima, tom duhu Božića koji je u ovoj nesretnoj zemlji zauvijek izgubila.

Sretni vam blagdani Djevojčice sa žigicama. Kada dođete kući otvorite bocu vina, okitite bor i poljubite usnulu djecu koja vas nisu dočekala budna. Izgubljeni duh Božića u vašoj je žrtvi za njih.

Svi mi, kao ljudi, ovih dana trebali bi se preispitati. U čemu je naš duh Božića? U bjesomučnom kupovanju, u besmislenim statusima i fotografijama na Facebooku, ili je duh Božića u prijateljima koje ste zaboravili, obitelji koju niste okupili, ogledalu u kojem se niste pogledali?

Ulazimo u dane u kojima bi se svi trebali preispitati. Kakvi smo ljudi zaista.

Pokažite malo pažnje našim Djevojčicama sa žigicama, poklonite im barem osmijeh, malo ljudskosti i zaželite im sretne blagdane. Pozovite obitelj i prijatelje u svoj dom. Najbolje one sa kojima godinama ne razgovarate iz već davno zaboravljenih razloga.

Izgubljeni duh Božića naći ćete u njihovim očima, očima koje za vas imaju toliko vrijednih darova.

Toliko molitvi.