Josip Bešta: Između utopije i utapanja

Povezani članci

• Samo sva sredstva Srbina spasavaju
• DELIKT MIŠLJENJA: Kad je politička doktrina srela veliko djelo
• A Schmidt ni bunde!
• Odgovorni za smrt male Berine moraju se naći na sudu!
• Smiješna tuga
• SLOM

Sreća ponekad pomaže, marljivi rad uvijek.

 (Japanska poslovica)

Piše: Josip Bešta

Generacija koja je 1986. godine na pravnim fakultetima u Jugoslaviji izučavala ekonomsku politiku, među silnim redovima teksta udžbenika, koje su ispisali profesori tih istih fakulteta, stoji jedna rečenica, možda ključna ne samo za cijelu ekonomsku politiku, već i za ekonomiku i političku ekonomiju u cijelosti (a time i naše življenje) – kada već nemamo holističke znanosti niti naziva za nju, dok tapkamo u mraku specijalizacije i trošenja društvenih sredstava na one koji poznaju samo grafove i paragrafe, ne uviđajući sudbine pojedinaca iza brojeva, krivulja i prevedenih latinskih floskula koje uopće ne razumiju. A i kako bi razumjeli, kada se ta bitna rečenica izgubila u kikaško-norvalskom mentalitetu koji krojeći našu sadašnjicu, jasno daje do znanja da nemamo sutrašnjicu. Jer zaboravili su (a vjerojatno nikada nisu ni znali) da je u tom udžbeniku pisalo: Za zdravu ekonomiju bitan je zdrav, socijalno osiguran i obrazovan radnik.

Nama se, pak, u međuvremenu, naše vođenje polisa (jer to je izvorno zadatak političara) svelo na kvaziekonomski sustav mafijaško-plemenskih i paradržavno-feudalnih nakaradnih formacija zločinačke biti, utemeljen na sveopćem legitimiranom i legaliziranom grabežu, pljački i otimačini nesretnika i naivaca, potpirivan kako umjetnim etničkim paravrijednostima i religioznim bezvjerstvom utopljenim u laž, tako i svim horizontima nečovjeka u nacionalšovinističkim klerikalnim vođama s hajdučkim nagonima koji drže ove prostore u gnjilokrvavom glibu naših pogrešaka te tako održavaju veleizdaju sramotnih razmjera i nesagledivih posljedica.

 Takva osveta loših učenika, koja je u najboljem slučaju učila iz vlastitih loše sklepanih skripti, nije ni vidjela tu bitnu sentencu, a ako kojim slučajem jest, učila ju je samo kao mantru, ne razmišljajući o njoj. U suprotnom, da jesu, onda ne bi zaboravili –  ti bivši članovi SK, ali ni blizu komunisti  –  na odnos baze i nadgradnje, na onaj put od blatnjave zemlje i pluga preko pamuka i njegove prerade do majice u izlogu nekog  H&M-a ili Benettona.  Zaboravili su da je realni sektor onaj koji stvara. Danas, kada govore o financijskoj industriji i financijskim proizvodima, zaboravljaju njegovu ulogu servisa stvarateljima nove vrijednosti. Financijski proizvod,  unatoč kolokvijalnom izrazu – drveno željezo – govori više istine od svih istraživanja o njima. I kada se takvo što spominje kao proizvod, onda je krajnje nužno navratiti do Tehničkog muzeja u Beču, i posjetiti dio s kotlom za lijevano željezo s početka Prve industrijske revolucije iznad kojeg simbolički (ali ukazujući na stvarnost) stoji prstenasti digitalizirani prikaz modernog burzovnog mešetarenja. Možda tada shvate, da  kapitalizam i socijalizam –  ili ma kako god zvali neko društveno-ekonomsko uređenje –  u njihovom najgorem i najboljem obliku stvaraju radnici, seljaci i poštena inteligencija (lišena ideološkog svrstavanja po ovoj osnovi), svojim upornim radom i najmanjim mogućim plaćanjem nečijeg nerada. Jer ovo što je do sada učinjeno, u najmanju ruku, je nepošteno.

Dugoročno, kada se istopi sav rad i njime stvoreni kapital minulih generacija shvatit ćete da porezi izviru iz našeg rada. Iz rada stvaratelja novih vrijednosti. Svojom nepraktičnom ustrajnošću na formi bez imalo sadržaja –  toliko poznatoj u ovoj Dolini suza opisanoj u riječima Starčevića – vi zabranjujete rad. Znajte, kada Hladno pivo  pjeva o tome da će onaj koji previše radi, biti uhapšen, samo ukazuje na krive vrijednosti. Vi to izgleda shvaćate ozbiljno. Nadalje, vi stvarate vernovce i zšemovce – tu posljednju modu neznanja i promašaja u balkaniziranju (kada ga stavimo u opreku sa skandinavizacijom) državnih sveučilišta, koja na sve to, i sama nose breme osobne i stručne kartezijansko-mehanicističke rascjepkane nepovezanosti  XIX. stoljeća, pridružujući tome vlastite ego-tripovske apoteoze pripadnika akademske zajednice. Istodobno, mi školujemo stručnjake s FER-a ili FSB-a za tuđu industriju budućnosti, kada ste našu odavno osudili na prošlost.

A bez te baze mi nemamo nadgradnje. Naše znanje i kultura time nemaju svoj oslonac. Beskičmenjaci ne mogu pružiti one osnove – zdravog i obrazovanog čovjeka, sretnog pojedinca koji poznaje svoja prava i izvršava svoje dužnosti. Naše XXI. stoljeće to ne poznaje, dok vi, vaši nasljednici i (bez)idejni sljedbenici izgovarate nove mantre o solidarnosti kapitala gdje je i radnik kapital, dakle roba, a ne čovjek.

Naša društvena zgrada stoji naglavačke. De facto nacionalizacijom, razbijeno je društveno vlasništvo po principu feudalnih lena, a država koja je uništila društvo, vratila nas je na pozicije prije 1789. Na bihevioralnu ekonomiju nadovezalo se torbarenje, da bi ponovo postala aktualna izjava Stjepana Radića, na Borongaju 15. travnja 1923. o tome da je težak sporazum sa sadašnjim srpskim vlastodršcima jer pedeset familija u Beogradu cijelu tu našu zajedničku državu pljačkaju. Bez parafraziranja, vidljiva je restauracija jednog nakaradnog sistema. O tranziciji ni riječi. Iz zone naše privatnosti izvukli su intimna pitanja visine plaće, nacionalna, vjerska i seksualna opredjeljenja, mašući time kao zastavama svoje pobjede slobode izražavanja javnog mišljenja, kao da uopće ne postoji sloboda za i sloboda od. Počev s regionalnom silom, preko kriminala, korupcije, destimulativne socijale, rasprodaje, zaduživanja i inih gospodarskih aktivnosti  – u stilu novotvorenica poput  negativnog rasta i sličnih nonsensa – stigli smo do statusa kolonije i uzora kako efikasno propasti, te zaključka Emila Tedeschija da nitko tako vješto Hrvate nije opljačkao, kao oni sami sebe. U uvjeravanju da nas vraćaju zapadnoeuropskim i euroatlantskim standardima prava, izostavili su poruke iz Federalističkih spisa, gdje stoji da su Amerikanci odbili opciju cijepanja  u beskonačno mnogo malih, međusobno rivalnih, sukobljenih, nemirnih republika koji su izvor stalnog neslaganja i izazivaju sveopće sažaljenje i ponižavanje. Alexandar Hamilton zaključuje u nastavku da  takva besmislena politika, takvo beznadno životarenje odgovara ljudima koji ne znaju djelovati van političkih spletki, a djelovati na taj način nećemo nikada unaprijediti veličinu i sreću naroda Amerike. Mi smo, pak, doživjeli upravo to i izvukli ono najgore iz sebe tako da će prvi puta generacija koja dolazi živjeti lošije od prethodne generacije. Narodima Kine Konfucije je odavno poručio da vladati znači da narod nigdje i nikada ne bude gladan. A glad je ona koja tjera na ulice, a ne parole.

Glad tjera na onaj Munchov Krik, kojega ne poznaju tajne odaje velebnih vila inih Sanadera i Vidoševića, urešene djelima velikih umjetnika. Glad tjera na misao o preispitivanju tko su zapravo čuvari naše budućnosti, a s tim beskompromisnim kritičkim duhom treba uslijediti razgradnja fiktivnih vrijednosti onih turnja i kula koje smo vam gradili. Iz te fikcije o statusu quo – životarenja dužničkih robova u nepokretnosti vječnog iščekivanja i čekanja čuda koje ipak ne dolazi – možemo izaći samo afirmacijom rada. Prošla je kobna era filozofije izabrane nacije tokom 90-ih godina XX.st., gdje smo sa svoje umišljene visine gledali na stvarnost. Usmjerenom promjenom svijesti treba poći od ideje da sudbina čovjeka ovisi o vrlini i marljivosti, a ne o hiru misteriozne i spiritualne sile. Nadalje, da se odlučnošću, znojem i domišljatošću svatko može izdići iznad okolnosti u kojima je rođen; osloniti se na vlastite snage, raditi na sebi, preuzeti rizik, biti uporan, poduzetan, štedljiv, strpljiv i odgovoran. Želimo li opstati, moramo raditi više od ostalih. Bila je to poruka Masaryka svojim sunarodnjacima povodom stvaranja Čehoslovačke Republike.

Budućnosti radi, priznati proturječa prošlosti i reći – ovime se sramimo, ovime ponosimo, no sve je to naše nasljeđe. Budućnosti radi, ulagati u obrazovanje, znanost, tehnologiju i energiju kroz izgradnju mrežu sveučilišta kao primarnih laboratorija razvoja kako bi uhvatili korak u konstantnoj promjeni znanstveno-tehnološke revolucije. Jer, nadgradnja danas sa svojim znanjem omogućuje brži razvoj baze; time i same sebe, djelujući samoobnavljajuće. Kada najviša znanja što imamo, stavimo na raspolaganje budućnosti kroz smišljeni i dugotrajni rad u koji će se uključiti svi oni samostalni pojedinci spremni na preuzimanje rizika i borbe s argumentima, moći ćemo sebe dovesti u poziciju kakve-takve energetske i prehrambene neovisnosti. Holistički pristup je neophodan, jer jedini omogućuje mrežno povezivanje i suradnju kako sveučilišta, tako instituta i industrije. Problem prehrane tada neće stati na nedovršenom ciklusu subvencija već će se izlaz moći tražiti u sigurnom otkupu od strane otkupnih stanica na razini naselja i ulozi poljoprivrednika kao kooperanata u društveno nadziranom klasteru, sa austrijskim modelom zabrane daljnjeg cjepanja zemljišta kada posjed ne može prehraniti četveročlanu obitelj. Sve drugo vodi nas  hrvatskoj poljoprivrednoj liliputaniji. Privredno gledano,  naše niše bit će: proizvodnja energije (solarne), ekološka poljoprivreda i turizam. U tom planiranju budućnosti mi moramo naći balans između tržišta i općeg dobra kroz prizmu zaštite okoliša.

Slijedom, ovdje možemo govoriti o porezima. O njima trebaju odlučivati i kontrolirati njihovu namjenu primarno oni koji novu vrijednost stvaraju. Izdvajanjem od novostvorenog pruža se svima zdravlje i kulturna afirmacija pojedinca. Trenutno, uvođenjem neposrednih poreza u trgovini najbolje je rješenje da se dođe do sredstava neophodnih državi, a da se ne uguši privredna aktivnost. Unatoč mitološkoj i religioznoj pozadini, Izrael je otišao iz Egipta zbog visokih poreza. Bostonska čajanka priča sličnu priču. Ni to nije naučeno.

Konačno, treba reći pravnicima da je pravo samo okvir za raspravu o našoj budućnosti. Od diskreditiranosti zbog niza nakaradnih i neefikasnih propisa, pravo se treba vratiti u službu razvoja, ukazati kako razmišljati, ali ne i kako misliti. Stoga, strukturi prava, a prvenstveno Ustava mora biti strana tiranija apsolutnih istina kojima ograničavamo buduće generacije. Takav Ustav je pravni (izravno, u svim svojim dijelovima i u cjelini) primjenjiv akt lišen preambula punih lijepih želja (u najboljem slučaju) ili usiljenog historicizma i savijanja stvarnosti (u najgorem). Slijedom toga, da bi taj Ustav zaživio i živio, tri su uvjeta: ekonomske mogućnosti, sustav sankcija i prihvaćanje/provođenje od strane zakonodavne, izvršne i sudbene (presude/pravorijeci) vlasti te od građana –  slobodnih, dakle odgovornih i obrazovanih pojedinaca, bez čega nema demokracije, ni političke, ni ekonomske, ni socijalne. Otvaraju se time mogućnosti organiziranja vlasti tako da se višoj razini prepušta samo ono što se ne može riješiti na nižoj. Tek time omogućujemo Heraklitu da dođe do izražaja te da ništa što je stvoreno ne smije biti toliko sveto da ne bi moglo biti nadmašeno, zamijenjeno boljim i ljudskijim. Svaki razvoj otvorit će nova pitanja i tražiti nove odgovore, a mi nećemo u tome imati potrebe tražiti kako zakon izigrati, a prava koristiti nauštrb, kako sustava tako i ostalih pojedinaca.

Krug se ovdje zatvara, i konačno možemo reći:

Ako nam date zdravog, socijalno osiguranog i obrazovanog radnika,  mi vam dajemo zdravu ekonomiju.

Vrlo jednostavno.

Razmislite o tome.