Između zime i Brazila

Gojko Berić
Autor 17.10.2013. u 14:42

Između zime i Brazila

Podvig nogometaša ne može se jesti, kao što ni bošnjaštvo, srpstvo ili hrvatstvo ne mogu biti zamjena za kruh. Neki od najvatrenijih navijača rekli su pred TV kamerama kako će dići kredit i putovati u Brazil. A većina takvih vjerovatno nema posla, niti zna koliko je ta stomilionska zemlja daleko. U Brazil će putovati neko drugi.

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Davnu 1950. pamtim po nesnosnim mostarskim vrućinama, kao i po dječačkoj radoznalosti za Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, kada se i staro i mlado okupljalo oko radio-aparata marke Kosmaj da čuje legendarnog reportera Radivoja Markovića. U Mostaru danas ima neuporedivo više mercedesa i blindiranih džipova nego što je tada bilo radio-aparata. Njihovi rijetki vlasnici iznosili su ih na prozore ili u dvorišta i avlije, kako bi što više komšija moglo slušati prenos nogometnih utakmica. Nakon što je pobijedila Švicarsku i Meksiko, Jugoslavija je zaustavljena od Brazila. Domaćin je pobijedio sa 2:0 u utakmici koju je posmatralo 145 hiljada gledalaca. U finalu, koje je kasnije nazvano sudbonosnim, igrali su Brazil i Urugvaj. Pobijedio je Urugvaj sa 2:1, iako je Brazil vodio sa 1:0. Utakmicu odigranu na legendarnoj Marakani u Rio de Janeiru pratilo je 200 hiljada gledalaca, što je rekord koji nikada nije dostignut. Ko je tada od nas koji smo se okupljali oko radija marke Kosmaj, sa zeleno-žutim magičnim okom, mogao pomisliti da će četiri decenije kasnije Jugoslavija skončati u krvavom ratu, nestati s političke mape svijeta i završiti u sferi naših sjećanja.

Ali, povijest je nepredvidiva, a život je čudo. Brazil će 2014. godine po drugi put biti domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva, a reprezentacija Bosne i Hercegovine jedina je sa prostora bivše zajedničke države koja je izborila direktno učešće na završnom turniru najboljih nacionalnih timova. Kako je doživljen taj podvig, koji nije pošao za rukom jednoj Francuskoj, Portugalu ili Hrvatskoj, vidjelo se u “sudbonosnoj noći” između utorka i srijede, kada se Sarajevo treslo od sportskog patriotizma. Ali, bilo bi netačno reći da su emocije ključale od Drine do Une i od Neretve do Save. Ključale su u gradovima u kojima Bošnjaci čine nadmoćnu većinu. Banjaluka je ostala ravnodušna kao i uvijek kad je riječ o onom što bi nam trebalo biti zajedničko, dok je zapadni dio Mostara drijemao pritisnut tišinom noći. Rezultatski skromnoj, ali po značaju istorijskoj pobjedi nad Litvanijom radovali su se i oni među “drugima i drugačijima” koji još polažu nadu u ovu zemlju.

Mudri Ivica Osim, kao i obično, spušta loptu na zemlju. On zna da će euforija brzo proći, da je naš klupski nogomet u poređenju sa evropskim ligama tek drugorazredna pojava, da reprezentaciju čine profesionalci koji igraju u inostranstvu, ali da i u njoj i oko nje još ima mnogo posla. Koliko stvarno vrijedimo, vidjeće se tek u sudaru sa jakim ekipama. Na primjedbu jednog novinara da je uspjeh nogometne selekcije donio narodu radost i veselje, Osim kaže: “Bosanci se znaju radovati i bez fudbala.” Nedavno je Financial News objavio tekst, a Bosanska pošta ga prenijela, novinara Davida Thomasa, koji se osvrće na trenutno stanje bosanskohercegovačkog društva. Obišavši najvažnija mjesta u našoj zemlji, Thomas navodi kako su znaci nacionalizma vidljivi svugdje, ističe tešku ekonomsku situaciju i neravnopravnu borbu etnički podijeljene zemlje sa recesijom i zaključuje kako bi uspjesi naše nogometne reprezentacije možda mogli postati faktor nacionalnog ujedinjenja. Ovo zvuči dobronamjerno, ali je u isti mah i nerealno. Civilizovane Belgijance, koji posjeduju modernu političku kulturu i čije se dvije najveće etničke zajednice, Flamanci i Valonci, baš i ne vole, ujedinjuje njihovo čuveno pivo. Ali, mi nismo Belgijanci. Teorija prema kojoj bi naši reprezentativni fudbaleri trebali postati uzor našim nekompetentnim i neodgovornim političarima takođe zvuči utopistički.

Bosna je zemlja puna paradoksa, a nakon pobjede nad Litvanijom proizveden je još jedan. Na Trgu djece u Sarajevu, ali i na okupljalištima u drugim gradovima, mladi su uzvikivali: “Mi smo Bosanci i Hercegovci”, “Ponosna sam što sam Bosanka”… Međutim, upravo završeni popis stanovništva ne priznaje tu sortu, ona će biti svrstana među “ostale”. Nemojmo dakle zatvarati oči pred stvarnošću, jer ta noć na stadionu u Kaunasu nije ništa promijenila, niti će išta što je u našim životima važno promijeniti. Dok pišem ovu kolumnu Sarajevo miruje u tišini bajramskog praznika. Kiša uporno pada, rijetki i pokisli prolaznici prohode Ferhadijom, i ništa ne ukazuje na masovno oduševljenje iz protekle noći. Ide zima, a u siromašnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina zima uvijek predstavlja socijalni problem. Većina Sarajlija ovog sumornog dana razmišlja o tome hoće li imati posla, hoće li penzije biti redovne, kako će platiti lijekove, struju, vodu i plin, i šta će im ostati za hranu. Podvig nogometaša ne može se jesti, kao što ni bošnjaštvo, srpstvo ili hrvatstvo ne mogu biti zamjena za kruh. Neki od najvatrenijih navijača rekli su pred TV kamerama kako će dići kredit i putovati u Brazil. A većina takvih vjerovatno nema posla, niti zna koliko je ta stomilionska zemlja daleko. U Brazil će putovati neko drugi.

Engleska je kolijevka fudbala, ali je Brazil njegova stvarna domovina. Ali, ni u Brazilu najvažnija sporedna stvar na svijetu ne uživa više apsolutnu ljubav nacije. Prilikom velikih demonstracija koje su prije nekoliko mjeseci izbile u više brazilskih gradova, nije bio pošteđen ni fudbal. Mase su protestovale protiv nerazumnog trošenja para na ovaj sport. Nove generacije Brazilaca žele da žive od svog rada, a ne od divljenja fudbalskim idolima, pa su se čuli i ovakvi komentari: “Želim posao, dobro obrazovanje, dobre bolnice, a ne gigantske nogometne stadione” ili “Više vrijedi jedan učitelj nego nogometna zvijezda Neymar.” Zanimljivo, zar ne!?

 

Gojko Berić
Autor 17.10.2013. u 14:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija