IZRAEL – ODGAĐANJE TRENUTKA ISTINE

Izdvajamo

• Premijer se, međutim, vješto – mada i prozirno – manevrirajući izvukao, odgodio je trenutak istine, ali od njega nije pobjegao, niti će moći pobjeći. Jer, ako su prosvjedi počeli sa zahtjevom da se odustane od plana reforme pravosuđa, sada je gotovo jednoglasni zahtjev demonstranata, a ponovimo: iz tjedna u tjedan to su deseci i stotine tisuća ljudi, da Netanyahu odstupi. Realno je pretpostaviti da će on pokušati još jednom zaigrati na kartu ugroženosti zemlje, provocirajući Palestince, kako one u Gazi, tako i one na zapadnoj obali Jordana (Palestinska autonomija), što bi mu možda moglo donijeti još jedan kratkotrajni predah, ali i ugroziti dostignuti stupanj normalizacije odnosa s arapskim zemljama Zaljeva.

Povezani članci

• Božica Jelušić: GLJIVE NA PANJU, NARODI U …..STANJU
• Pavelić: Bošnjački nacionalizam je štetan za BiH koliko i srpski i hrvatski
• MUZEJ – SUBJEKT DRUŠTVA
• Julian Assange protiv medene klopke
• KRIV JE! Monstrumu Ratku Mladiću potvrđena doživotna kazna zatvora!
• Ljubav i strah

Foto: Reuters/Haaretz

Punih sedamnaest (17) tjedana širom Izraela održavaju se masovni prosvjedi protiv reforme pravosuđa što je forsira na jedvite jade sklepana koalicija na čelu s Benjaminom Netanyahom. Kada kažemo: masovni, onda doista i mislimo: masovni, jer u tim prosvjedima sudjeluju s nesmanjenim žarom i upornošću stotine tisuća ljudi. U jednome trenutku, a bilo je to nakon jedanaest tjedana vikend prosvjednih manifestacija, činilo se kao da će situacija eksplodirati. Bilo je to nakon što je premijer po kratkom postupku otpustio ministra obrane, jer se ovaj usudio javno reći kako stanje u zemlji, izazvano inzistiranjem na reformi pravosudnog sustava, prijeti nacionalnoj sigurnosti.

Stjeran u kut, Netanyahu je zaustavio parlamentarnu proceduru donošenja spornih zakonskih izmjena, odustao od smjene ministra obrane, a kao koncesiju zbog toga – da bi uopće održao svoju koaliciju – prihvatio da vođa male krajnje desno-radikalne stranke može legalno oformiti svoju stranačku miliciju. To je ono što se inače zove – paravojna formacija. No, koliko god da ima veliko iskustvo u političkoj areni, ovoga se puta izraelski premijer preračunao. Mislio je da će izbjeći trenutak istine, a to će biti ili njegova ostavka, ili novi izbori, a postigao je samo to da je taj trenutak istine odgodio. Jer, prosvjedi su nastavljeni, jednako masovni, jednako žestoki, do dana današnjega.

Ne ‘pomaže’ ni to što Netanyahu svjesno i namjerno zaoštrava odnose s Palestincima, računajući na to da će u trenucima pojačane ugroženosti bilo terorističkim akcijama unutar zemlje, bilo napadima iz Gaze, ostvariti homogenizaciju nacije koja će pri tome zaboraviti zašto je već tjednima na nogama i zašto je tražila – najprije – samo odustajanje od pravosudne reforme, da bi sada sve jasnije tražila njegov odlazak s kormila vlade.

A upravo to je ono što Netanyhu nikako ne želi. Premijer je suočen s ozbiljnim optužbama za korupciju i od njih, odnosno od zatvorske kazne – ukoliko one budu dokazane – štiti ga samo položaj predsjednika vlade. No, zaštitila bi ga trajno i reforma pravosuđa kojom bi bio znatno oslabljen položaj (i ovlasti, naravno) Vrhovnog suda i temeljem koje bi – da se ne zavaravamo – izvršna vlast stekla mogućnost sasvim legalno utjecati na pravosudnu. Ta bi reforma, osim što bi njega zaštitila od sudskog progona, trajno poremetila onu klasičnu trodiobu vlasti, na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, ali bi – isto tako trajno – ne samo ugrozila, nego i narušila neovisnost sudstva.

Izraelska je javnost, njezin dobar dio svakako, to prepoznala. Kako je Izrael, uz sve itekako opravdane prigovore u pogledu okupacije dijelova teritorija arapskih zemalja, a osobito odnosa prema Palestincima, od samoga svojeg postanka ipak u osnovi demokratska zemlja, to i ne treba čuditi. No, Izrael je isto tako od samoga svojega osnivanja duboko podijeljeno društvo. Na jednoj je strani većina, privržena demokraciji, pa čak u ne malome dijelu i nekoj vrsti sekularizma, dakle podjele između države i crkve, između politike i vjere, na drugoj su strani vjerski fundamentalisti, radikalni nacionalisti od kojih oni najzadrtiji i ne priznaju postojanje države Izrael (pa i ne služe vojni rok). Do sada su, međutim, ovi potonji uvijek bili u manjini, bili su faktor koji je mogao (i uspijevao) povremeno praviti probleme na nacionalnoj razini, ali s njima se kao s ozbiljnim partnerima u bilo kakvoj vlasti nije računalo. Netanyahu je to promijenio.

Nakon što su Izraelci u dvije godine četiri puta izlazili na parlamentarne izbore koji su pokazali duboku podijeljenost društva u kojoj više nije postojala demokratski orijentirana većina i vjersko-fundamentalistička manjina, nakon što je oporba – prvi puta uz sudjelovanje jedne palestinske stranke – uspjela nekih godinu dana upravljati Izraelom, Netyahu je manevrom o kojemu se može samo spekulirati razbio vladinu većinu u Knessetu, isprovocirao nove izbore (koji na odnosu snaga u osnovi ništa nisu promijenili) i u grčevitom naporu da se domogne vlasti formirao najdesniju vladu u povijesti Izraela.

U kampanji uoči izbora obećavao je, zna se, sve i sva, da bi nakon formiranja vlade postalo jasno kako je njegov primarni cilj reforma pravosudnog sustava u funkciji vlastite zaštite od sudskog progona, a uz pomoć najekstremnijih segmenata izraelskog društva. Pretvorio je državu u svojeg taoca. I nije trebalo dugo da to bude prepoznato. Pa su krenule demonstracije koje ne posustaju. Činilo se kao da je trenutak istine nastupio u trenutku kada je brzopleto, a diktatorima sakrivenim ispod plašta demokracije tako svojstveno, ‘najurio’ ministra iz vlastite stranke (Likuda), samo zato što je rekao ono što je bilo očito: da je ugrožena nacionalna sigurnost, jer su već rezervni piloti elitne jedinice ratnog zrakoplovstva najavili kako odbijaju odlaziti na mjesečne treninge tako dugo dok se ne odustane od reforme pravosuđa.

Premijer se, međutim, vješto – mada i prozirno – manevrirajući izvukao, odgodio je trenutak istine, ali od njega nije pobjegao, niti će moći pobjeći. Jer, ako su prosvjedi počeli sa zahtjevom da se odustane od plana reforme pravosuđa, sada je gotovo jednoglasni zahtjev demonstranata, a ponovimo: iz tjedna u tjedan to su deseci i stotine tisuća ljudi, da Netanyahu odstupi. Realno je pretpostaviti da će on pokušati još jednom zaigrati na kartu ugroženosti zemlje, provocirajući Palestince, kako one u Gazi, tako i one na zapadnoj obali Jordana (Palestinska autonomija), što bi mu možda moglo donijeti još jedan kratkotrajni predah, ali i ugroziti dostignuti stupanj normalizacije odnosa s arapskim zemljama Zaljeva.

Bilo kako bilo, era Netanyahua ide prema svojemu kraju. Koliko će agonija trajati, teško je predvidjeti. Realno je, međutim, pretpostaviti kako Izrael neće još dugo trpjeti da bude talac jednoga čovjeka i njegovoga bježanja od pravosuđa. Napokon, tu su i velike sile, a na Bliskom i Srednjem istoku već dulje vremena nemaju što reći samo Sjedinjene Države. Tu je i Rusija, ali i Kina. Zaslugom tih dviju zemalja dolazi do prekretnice u odnosima Saudijske Arabije i Irana, ali i Saudijske Arabije i Sirije. Dodajmo tome još i Tursku, njezine ambicije i pretenzije u tome dijelu svijeta, ali i kako američki, tako i ruski utjecaj na Ankaru i zaokružili smo sliku prividnog kaosa u kojemu je Netanyahu samo na prvi pogled ključni igrač; mada on sam toga možda još i nije svjestan.

I za sam kraj, evo usporedbe koja neka posluži kao poticaj za razmišljanje u malo širim okvirima, za razmišljanje o svijetu u kojemu živimo. Zamislite da širom Rusije sedamnaest (17!) tjedana traju masovni prosvjedi protiv predsjednika Vladimira Putina. Ne bismo li bili svjedoci iz dana u dan rastućih i sve energičnijih, možda i sankcijama praćenih, zahtjeva demokratskih zemalja na čelu sa Sjedinjenim Državama da Putin odstupi i da ‘posluša glas naroda’ (jer, to je demokracija, zar ne?). U Izraelu isto toliko vremena, dakle, sedamnaest (17!) tjedana mase izlaze na ulice i traže odlazak Netanyhua. Jeste li i iz jedne od demokratskih zemalja Zapada čuli zahtjev bilo da Netanyahu odustane od sporne reforme pravoduđa, bilo da odstupi?

Niste! E, pa i o tome bi valjalo razmisliti. Pa čak i onda ako (odnosno kada) se demokratski Zapad naglo ‘probudi’ i zatraži odlazak Netanyahua. Nebrojeno se puta, naime, pokazalo kako su zapadnim demokracijama njihovi saveznici po volji ne zbog demokracije, nego zbog toga (i tako dugo) što koriste zadovoljavanju njihovih interesa.