Izraelov drugi rat

tačno.net
Autor 31.7.2014. u 12:18

Izdvajamo

  • Svojevremeno se mislilo da se vode dva rata. Na jednom frontu vojska se bori protiv Hamasa. Na drugoj strani, vladini ministri, koji kolege Arape nazivaju „teroristima“ na tlu Knesseta, i huligani koji su strašili mirovne aktiviste na socijalnim mrežama, zajedno progone „unutrašnjeg neprijatelja“: svatko tko priča drugačije. Nema sumnje da Hamas predstavlja opasnost za našu sigurnost i sigurnost naše djece, ali može li se isto reći i za zabavljača, komičara Ornu Banaia, pjevača Achinoama Ninija, ili moju ženu, Shiru Gefen, svi koji su ocrnjeni s mržnjom i prijetnjom kada su se javno izjasnili da su zaprepašteni smrću palestinske djece?

Povezani članci

Izraelov drugi rat

Foto: TSAFRIR ABAYOV/AP

Piše: Etgar Keret newyorker.com

Prošlog tjedna sve češće i češće sam slušao i gledao popularnu izjavu „pustite da IDF pobijedi“. Postavljeno je na socijalnim mrežama, išarano po zidovima i ispjevano na demonstracijama. Mnogo mladih ljudi ga citira na Facebooku te misle da je taj izraz nastao kao odgovor na trenutne vojne operacije u pojasu Gaze. No, ja sam dovoljno star da se sjećam kako je nastao: prvo je formuliran kao naljepnica, a kasnije se pretvorio u mantru. Naravno, ovaj slogan nije upućen Hamasu ili međunarodnoj zajednici – upućen je Izraelcima a sadrži uvrnuti pogled na svijet koji vodi Izrael zadnjih 12 godina.

Prva pogrešna pretpostavka koju sadrži je ta da postoje neki ljudi u Izraelu koji sprječavaju vojsku da pobijedi. Ovaj  tzv. saboter mogu biti ja, moj susjed ili bilo koja druga osoba koja ispitiva pretpostavke i svrhu ovog rata. Svi ovi čudaci, koji se drzmaju da pitaju nešto ili izražavaju zabrinutost u vezi vođenja naše vlade, vežu sposobne ruke naše vojske sa otvorenim izvorima i defetističkim pozivima za humanost i empatiju, su navodno jedino što razdvaja IDF od savršene pobjede.

Druga, mnogo gora ideja koju sadrži ovaj slogan je da IDF može zapravo pobijediti „Spremni smo primati rakete non-stop“ mnogi Izraelci s juga uporno govore na vijestima „sve dok možemo ovo završiti, jednom zauvijek“.

12 godina, 5 operacija protiv Hamasa (4 od njih u Gazi) i još uvijek imamo ovaj zamršeni slogan. Mladi ljudi koji su bili prvi razred tijekom operacije Obrambreni štit su sada vojnici koji napadaju Gazu kopnenim putem. U svakoj ovoj operaciji postojali su političari desnice i vojni kritičari koji su isticali da „ovaj put ćemo morati izvući sve iz sebe, preduzeti sve načine, do kraja.“ Gledajući ih na televiziji ne mogu da se ne zapitam, Koji je ovo kraj kojemu streme? I da se svaki Hamasov vojnik uništi, zar itko uistinu vjeruje da težnja palestinskog naroda za nacionalnu neovisnost će nestati sa njima? Prije Hamasa, borili smo se protiv PLO-a, i poslije Hamasa, pretpostavljamo, nadamo se da smo još uvijek tu, vjerojatno ćemo pronaći sebe boreći se protiv druge palestinske organizacije. Izraelska vojska može dobiti bitku, ali mir i tišina za građane Izraela će se dosegnuti samo kroz politički kompromis. Ali ovo, prema patriotskim moćnicima koji vode rat, je nešto se ne bi smjelo reći, jer ovakav govor je upravo ono što IDF zaustavlja od pobjeđivanja. U konačnici, kada se ova operacija završi i kada se uradi evidencija svih mrtvih, na našoj i njihovoj strani, optužujući prst će ponovno biti uperen u nas, sabotere.

2014., u Izraelu definicija legitimnog diskursa posve se promijenila. Rasprava se podijelila između onih koji su „pro IDF-ovski“ i onih koji su protiv njih. Desničarski nasilnici uzvikuju „smrt Arapima“ i „smrt ljevičarima“ na ulicama Jeruzalema ili poziv ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana na bojkot arapsko-izraelskih poslova, protesti protiv operacije u Gazi smatrani su kao patriotski, dok zahtjevi za prestanak operacija ili štoviše iskazivanje empatije zbog smrti žena i djece u Gazi su percipirani kao izdaja protiv zastave i države. Suočeni smo sa lažnom, antidemokratskom jednadžbom koja se zalaže da agresija, rasizam i manjak empatije znači ljubav prema domovini, dok bilo koje drugo mišljenje – pogotovo ono koje obeshrabruje uporabu moći i gubitak vojnikovih života – je ništa manje nego pokušaj uništenja Izraela onakvog kakvog ga mi znamo.

Svojevremeno se mislilo da se vode dva rata. Na jednom frontu vojska se bori protiv Hamasa. Na drugoj strani, vladini ministri, koji kolege Arape nazivaju „teroristima“ na tlu Knesseta, i huligani koji su strašili mirovne aktiviste na socijalnim mrežama, zajedno progone „unutrašnjeg neprijatelja“: svatko tko priča drugačije. Nema sumnje da Hamas predstavlja opasnost za našu sigurnost i sigurnost naše djece, ali može li se isto reći i za zabavljača, komičara Ornu Banaia, pjevača Achinoama Ninija, ili moju ženu, Shiru Gefen, svi koji su ocrnjeni s mržnjom i prijetnjom kada su se javno izjasnili da su zaprepašteni smrću palestinske djece? Je li ekstremni napadi protiv njih predstavljaju drugu odbranu potrebnu za preživljavanje, ili su samo mračni ispadi mržnje i bijesa? Jesmo li toliko slabi i uplašeni da svako mišljenje koje se razlikuje od konsenzusa mora biti prigušeno, da ne bi izazvali prijetnje smrću  ne samo protiv onih koji dižu glas, nego i njihove djece?

Mnogi ljudi su me uvjeravali da ne objavim ovaj članak. „Imaš malog sina“ rekao mi je jedan prijatelj sinoć. „Ponekad je bolje biti pametan nego u pravu.“ Nikada nisam bio u pravu i ne moram biti pametan, također, ali sam spreman boriti se za svoje pravo na izražavanje mišljenja sa istom žestinom koju IDF pokazuje u Gazi sada. Ovaj rat se ne tiče mog ličnog mišljenja, koji je pogrešan  i patetičan. On je za ovo mjesto gdje sam živio i koje volim.

10.8.2006. blizu kraja drugog libanonskog rata, pisac Amos Oz, A.B.Yehoshua i David Grossman   održali su pres konferenciju na kojoj su pozvali vladu da postignu trenutni prekid vatre. Bio sam u taxiju i čuo izvještaj na radiju. Vozač je rekao „Šta te seronje hoće, ha? Ne vole kada Hezbolah pati? Ove seronje žele samo mrziti našu zemlju.“ Pet dana kasnije, David Grossman je sahranio svog sina na vojnom zemljištu na groblju planine Herzel. Čini se da je „taj seronja“ želio neke druge stvari osim da mrzi ovu zemlju. Što je veoma bitnije, želio je svog sina, kao i mnogi drugi koji su poginuli u ovih zadnjih nekoliko suvišnih dana bitke, da dođu živi kući.

Grozna je stvar napraviti tragičnu grešku, po cijenu tolikih života. Još je gore praviti istu grešku više puta. 4 operacije u Gazi, neizmjeran broj Izraelaca i Palestinaca čija srca su prestala kucati, a mi još uvijek stojimo na istom mjestu. Jedina stvar koja se zapravo mijenja je tolerancija izraelskog društva na kritiku. Postalo je jasno tijekom ovih operacija da desno krilo ima mnogo strpljenja po svim pitanjima uključujući i neuhvatljiv pojam „slobode govora“. U zadnja dva tjedna, vidjeli smo kako desna krila ruše lijeva sa klubovima, facebook porukama obećavajući kako će poslati aktiviste lijevog krila u plinske komore, i otkazi svima čije mišljenje koči vojsku do njihove pobjede. Ispada da je ova krvava cesta kojom hodamo od operacije do operacije nije ciklična kao što smo to nekoć mislili. Ova cesta nije krug, ona je spirala koja vodi novim gubitcima, kojim, žao mi je što moram reći, biti ćemo dovoljno nesretni da je doživimo.

tačno.net
Autor 31.7.2014. u 12:18