Ja se znam prekrižiti . . .

Tomislav Jakić
Autor 29.3.2016. u 12:13

Izdvajamo

  • Kandidirao bih u ime onih koji odbijaju pljunuti na svoju prošlost i na ono što su u toj prošlosti pošteno radili, u ime svih prezrenih, odbačenih i poniženih izjavom čelnika najveće stranke vladajuće koalicije, kako u današnjoj Hrvatskoj nema mjesta za one vrijednosti koje su nešto značile do godine 1990. - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ja-se-znam-prekriziti-4344#sthash.zO9nYXK8.dpuf

Povezani članci

Ja se znam prekrižiti . . .

Da, izgubili smo, i ja, i svi oni koji odbijaju poreći svoju prošlost, koji znaju da je ta prošlost temelj ovoga što imamo danas, koji su odbačeni samo zato što su ostali svoji, samo zato što ne pristaju na brisanje i prekrajanje one povijesti što su je sami stvarali. U njihovo bih ime kandidirao, ali istina je da smo mi izgubili. Koliko god da je istina kako se i oni koji su izgubili imaju pravo boriti!                                  

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm

Nije tome tako davno, dobro pamtim, a sjetit ćete se valjda i vi, kada je čelnik najveće stranke aktualne vladajuće koalicije razdragano izjavio kako, eto, Hrvatska napokon na svim ključnim pozicijama u vrhu države “ima ljude koji znaju kako se treba prekrižiti kada uđu u crkvu”.

I tada, a rekoh: nije tome davno bilo, shvatio sam kako je postavljen novi, apsolutni kriterij za dolazak na ključna mjesta u državi: čovjek se mora znati prekrižiti kako treba, kada uđe u crkvu.

U trenutku slabosti, a možda je to bio i san – nisam siguran, pomislio sam da bih, u skladu s tim kriterijem, ja – baš ja – bio idealan kandidat. Za što? Pa dobro, ne bih ja baš cjepidlačio. Može to biti i mjesto predsjednika Republike, može ono predsjednika Sabora, a ne bih isključio ni predsjednika Vlade. Učinilo mi se to potpuno realnim, uzimajući u obzir razdraganu, čak samozadovoljnu izjavu političara kojega moramo – sviđao se on nama ili ne – shvatiti itekako ozbiljno, da ne kažem: kojega se moramo bojati. Pa kada je On presretan što u državnom vrhu napokon imamo ljude “koji se znaju prekrižiti kako treba kada uđu u crkvu”, tko sam ja da se na taj koliko javni, toliko i neformalni natječaj ne javim?

Jer, ja se prekrižiti znam. I to baš onako, kako treba. Od kada pamtim. A što bih još mogao navesti u prilog svojoj kandidaturi, sve uzimajući u obzir ono što je u današnjoj Hrvatskoj toliko važno, prevažno dapače?

Mogao bih, naravno na prvome mjestu, reći kako sam se, od kada znam za sebe, deklarirao kao Hrvat (što se može provjeriti uvidom u sve dokumente, one prije 1990. i one nakon te prijelomne godine), mada bi oni vični brojenju krvnih zrnaca našli razloga da mi ospore pripadnost hrvatskome narodu. Mogao bih tome dodati, a to je iznimno važno, da sam kršten u rimo-katoličkoj vjeri, što se također može provjeriti uvidom u dokumente, te da to nikada nisam ni tajio. Pa bih onda mogao dometnuti da sam pohađao vjeronauk u samostanu uz crkvu sv. Vinka u Frankopanskoj ulici u Zagrebu u vrijeme kada to i nije bilo previše popularno, da sam prvu pričest primio u crkvi sv. Blaža u današnjem Prilazu Djure Deželića, te da sam potvrdu (firmu) dobio – zahvaljujući prijateljstvu mojega oca (koji je osobno poznavao i kasnijeg kardinala Stepinca) s tadašnjim pomoćnim biskupom zagrebačkim, dr. Josipom Lachom, u posebnom obredu u sakristiji zagrebačke prvostolnice. I svakako ne bih ispustio pojedinost koja bi me učinila gotovo herojem u očima svih zadrtih desničara: tzv. krizmani kum bio mi je Nijemac, nekadašnji pripadnik Waffen SS koji se borio protiv Sovjetskog Saveza na Istočnoj fronti.

E sada, morao bih priznati i jedan (ali veliki) grijeh: mea culpa, mea maxima culpa. Jer, kandidat ne bi trebao lagati u oči onima čiju podršku traži (ili sam ja možda prekonzervativan, pa ne idem s duhom vremena?) Tek, priznao bih: u crkvu sam prestao odlaziti nakon 1990. (mada sam kao čovjek na čelu informativnog programa Hrvatske TV inicirao i organizirao prvi prijenos polnoćke iz katedrale,  ali i božićnog bogoslužja iz pravoslavne crkve na Preradovićevom trgu – ovo potonje bilo je tada i nikada više). Što me navelo na taj “grijeh”? Naprosto to, što sam bio svjedokom pretvaranja crkve u moćnu političku organizaciju s nerijetko pogubnim utjecajem, a pogotovo to što sam vidio kako se u prve redove u crkvama guraju oni koji su do jučer bili spremni prozvati drugoga i samo zbog toga što je ušao  u crkvu  (i koji zaista nisu znali kako se treba prekrižiti). “Griješan” sam postao, shvativši kako je Crkva u Hrvatskoj zaboravila Kristove riječi: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15, 12). Ta crkva čija sam bogoslužja i sve politiziranije propovijedi prestao pohoditi, Kristovim se riječima sigurno nije vodila; baš kao što se danas ne vodi ni riječima njegovog namjesnika na Zemlji, pape Franje. Od tada striktno dijelim vjeru od crkve. I tako se ponašam. Ali, kao što rekoh, prekrižiti se “kako treba”, to znam, baš kao i izmoliti “Oče naš” i “Zdravo, Marijo”. I zato mi se učinilo, no možda je to tek bio san, kako bih bio pogodan kandidat. No – čiji?

Nikada članom ni jedne političke stranke nisam bio, ni one jedine iz “onih vremena”, ni bilo koje od sadašnjih. Stranke me, dakle, kandidirale ne bi, pa čak ni ona (pogotovo ona ne!) kojoj je toliko  važno, prevažno dapače,  da se ljudi na čelnim pozicijama u državi (još uvijek sekularnoj, ako mi nije promakla neka promjena Ustava?) znaju prekrižiti “kako treba kada uđu u crkvu”. U čije bih ime, dakle, mogao kandidirati, razmišljao sam dalje. I zaključio da bi iza moje kandidature po logici stvari trebao stati dobar dio moje generacije i još nekoliko generacija onih koji su na svojim plećima iznijeli teret podizanja Hrvatske i njezinog pretvaranja (u sklopu, ali ne u lancima Jugoslavije), u relativno prosperitetnu, srednje razvijenu državu, kakva je bila u proljeće godine 1990. Tvrdnju o upravo takvoj Hrvatskoj podupiru činjenice koje se može demagoški odbacivati i prešućivati, ali koje se ne može poništiti. A te činjenice govore same za sebe.  Kandidirao  bih u ime onih koji odbijaju pljunuti na svoju prošlost i na ono što su u toj prošlosti pošteno radili, u ime svih prezrenih, odbačenih i poniženih izjavom čelnika najveće stranke vladajuće koalicije, kako u današnjoj Hrvatskoj nema mjesta za one vrijednosti koje su nešto značile do godine 1990. Jer, mi smo te vrijednosti gradili, mi smo ih stvorili, a bezdušno su ih u kriminalnoj privatizacijskoj i pretvorbenoj pljački uništili oni koji bi htjeli danas propisivati kakva Hrvatska treba biti. I još više od toga: što Hrvati i građani Hrvatske smiju i moraju misliti i govoriti.

YU-Firme

Ilustracija: arhiva

Da objasnim onima kojima nije jasno o čemu govorim, o kakvim to vrijednostima trabunjam, kada mi “znamo” da do godine 1990. ništa nije vrijedilo. Pa eto, govorim na primjer o razvijenoj industriji koja je opstajala i u uvjetima tržišne utakmice (jer, Jugoslavija, pa i Hrvatska u njoj nije imala plansku privredu sovjetskoga tipa), govorim o poljoprivredno-industrijskim kombinatima koji su i  nas hranili i izvozili (pa u to vrijeme niste mogli vidjeti ljude koji kopaju po smeću, tražeći hranu, iako nismo imali bogat izbor hrane kakvoga nam danas nude inozemni trgovački lanci). Prisjećam se dalje školstva u kojemu su (u golemom broju novoizgrađenih škola, kao i na novim sveučilištima) obrazovani ljudi koji su, ako su i  kada su odlučili živjeti u inozemstvu, ostvarivali tamo u pravilu zavidne karijere (mada im se danas imputira da su im bili usađeni “komunistički čipovi”). I ne mogu nikako zaobići zdravstveni sustav koji je počivao na konceptu javnoga zdravstva svjetski priznatog Andrije Štampara, sustav koji je kroz obavezno zdravstveno osiguranje i kroz mrežu zdravstvenih domova i ambulanti (od kojih je golem broj nakon godine 1990. ugašen) bio dostupan svim građanima. I moram spomenuti, jer jedni ne znaju, a mnogi se prave kao da su zaboravili, da su i školovanje i zdravstvena zaštita bili dostupni svakome bez posebnih novčanih naknada. O čemu bih još mogao govoriti? Na primjer o razvijenom izdavaštvu, o knjigama koje su se tiskale u tiražama što su danas nezamislive, o kinematografiji što je proizvodila filmove od kojih su neki požnjeli i svjetsku slavu, o medijima koji su – u usporedbi s današnjima – bili na zavidnoj visini i koji su ispunjavali tri osnovne funkcije: informirali su, obrazovali su i  zabavljali su (i to baš tim redom), mogao bih spomenuti i novinsko-izdavačku kuću Vjesnik, u ono vrijeme najveću na Balkanu (a danas samo uspomenu, i to za one duljeg pamćenja).

Eto, sve su to stvari kojih se sjećam kao vrijednosti iz razdoblja prije godine 1990.  I naravno – antifašizma za kojega, ako je vjerovati najavama, u današnjoj Hrvatskoj neće biti mjesta (izmišljen je magloviti pojam antitotalitarizma, kako bi se fašizam i komunizam mogli svesti na jednaka zla). E, taj je antifašizam doista bio jedan od temelja i ondašnje Hrvatske koja je znala (i htjela) razlikovati između onih koji su se u Narodno-oslobodilačkom ratu (pod vodstvom komunista, to se ne može prešutjeti) digli u obranu slobode, te onih koji su pali kao žrtve naci-fašizma na jednoj strani i onih koji su – na drugoj strani – odabrali služenje okupatorima, politiku koja nije bila ništa drugo nego zločin i borba protiv većine vlastitoga naroda. Na toj ocjeni činjenica da je u ustaškoj državi izdana Hrvatska enciklopedija, ili da je snimljen prvi hrvatski igrani film – ne mijenja ama baš ništa.

Eto, u ime svih koji se sjećaju tih vrijednosti, koji ih i danas smatraju vrijednostima (mada su mnoge izgubljene), u njihovo bih ime mogao kandidirati. Ne bih pri tome navodio stvari što bi u svakoj uređenoj, normalnoj, demokratskoj državi bile itekako važne, čak presudne, jer – ovdje nisu!

Ne bih ni pokušao spomenuti kako se nikada nisam ni klanjao, ni priklanjao, mada nam se ta ustaška formula (ili se prikloni, ili se pokloni) nudi upravo danas. Jer, to govori o karakteru, a koga još zanima karakter. Ne bih se usudio ni natuknuti da sam studij prava završio na sveučilištu u Zagrebu s prosječnom ocjenom koja me u ono vrijeme pozicionirala među najbolje studente Pravnoga fakulteta. Ta, koga bi to moglo zanimati u vrijeme kada se diplome kupuju, a magistarski radovi prepisuju? Ne bih, razumije se samo po sebi, ni riječi prozborio o tome kako sam svoj novinarski posao obavljao pošteno i profesionalno, sukobljavajući se povremeno s meni nadređenima, gubeći i neke bitke s njima, ali ne savijajući kičmu. Pa onda ne bih, naravno, naveo ni to da sam dobitnik godišnje nagrade Društva novinara Hrvatske (tako se tada zvalo) – Zlatno pero, te da sam kroz nekoliko godina dobivao – zahvaljujući glasovima onih za koje sam radio, gledatelja – Zlatne vijence popularnosti, nagradu za najpopularnijeg televizijskog novinara. Jer, to bi značilo da sam bio cijenjeni profesionalac, a kome bi mogao danas trebati takav čovjek u zemlji u kojoj je najbitniji kriterij da se obnašatelji najviših državnih funkcija “znaju prekrižiti kako treba”?

5b6e618b41aedfe082b89e9e2769b9c8_700x550

Foto: arhiva nacional.hr

Ne bih nikome ni obrazlagao svoju poziciju u odnosu na hrvatsku državu, jer ona je jasna i čista. Bio bi to jalov posao. Tek, da predusretnem svaku moguću (namjernu, naravno!) zabunu oko toga: nikada nisam bio protiv činjenice postojanja samostalne hrvatske države, ali mi isto tako nikada nije bilo svejedno kakva će ta država biti. A prostor za sumnje o njezinoj orijentiranosti otvoren je još u kampanji uoči prvih višestranačkih izbora, pojačan prvim potezima nove vlasti (uzimanjem Srbima svojstva konstitutivnog naroda, prisiljavanjem Srba, ma gdje bili, da potpisuju izjave lojalnosti – često u ponižavajućim okolnostima, otpuštanjima Srba i članova Saveza komunista, ukoliko se nisu na vrijeme “preorijentirali”, pa i fizičkim likvidiranjima) i “zapečaćen” otvorenim koketiranjem s ustaštvom i rehabilitiranjem ustaške zločinačke države, odnosno umanjivanjem i relativiziranjem njezinih zločina (dovođenjem iz dugogodišnje emigracije istaknutih prvaka ustaškog pokreta, grubom revizijom povijesti kroz medije, a pogotovo obrazovni program), te neskrivenom netolerantnošću prema svima koji nisu hrvatske nacionalnosti (u prvome redu, zna se prema kome). Što sve ne mijenja apsolutno ništa na nespornoj činjenici da se dio Srba u Hrvatskoj, pod utjecajem Slobodana Miloševića i uz pomoć degenerirane Jugoslavenske narodne armije pobunio i doveo dijelove državnog teritorija pod svoju kontrolu. Vraćanje tih dijelova u hrvatsko državno područje bilo je, međutim, povezano s koliko potaknutim, toliko i toleriranim bijegom iz Hrvatske oko 200.000  Srba, što je bilo – od Tuđmana na dolje – zlurado pozdravljeno, jer to i jest bio cilj: Hrvatska bez Srba, odnosno kako je sam Tuđman javno rekao: svođenje broja Srba u Hrvatskoj na otprilike 3%. I bilo je povezano sa zločinima nad preostalim Srbima. To se niti može, niti smije poricati, ma koliko da se uporno gura pod tepih. Eto, da bi i to bilo do kraja jasno.

Ne bih se, pogotovo sada na vrhuncu kampanje protiv njega (a zapravo načela kojima se vodio u svojoj politici) hvalio time da sam u vrijeme mandata predsjednika Stjepana Mesića bio (s izuzetkom od godinu i po na kraju prvoga mandata) njegov savjetnik za vanjsku politiku. Surađujući s njime na izvođenju Hrvatske iz međunarodne izolacije u koju ju je bacila Tuđmanova politika, na pretvaranju Hrvatske u prihvatljivog i prepoznatljivog partnera na međunarodnoj sceni (ne samo u Evropi!), radio sam (i nitko me ne može uvjeriti u usprotno!) na korist Hrvatske. Ali, može li to zanimati one i onakve koji punim grlom govore o svojim zaslugama za Hrvatsku, a u stanju su javno priznati da na državnim funkcijama rade – naravno – za svoju korist? Eto, dakle, razloga zbog kojega se ni time ne bih hvalio.

A zašto bih onda i u čije ime uopće i kandidirao, ako sve ono što me objektivno može učiniti pogodnim kandidatom nije važno, a važno je samo da se “znam prekrižiti kako treba kada uđem u crkvu”? Učinilo mi se da bih kandidirao ne samo u ime svoje, nego i u ime mnogih koji su omogućili da Hrvatska postane “vreća bez dna” koju već gotovo tri desetljeća prazne, puneći svoje džepove, oni koji se zaklinju u hrvatstvo. Prisnilo mi se da bih kandidirao u ime onih koji nisu bježali od odgovornosti, ni od težine izazova što su stajali pred njima, onih koji su bili spremni ostvarivati i nemoguće, ili kako se tada govorilo: jurišati na nebo. I zaboravio sam na okruženje u kojemu živim. Zaboravio sam da Hrvatska, čast izuzecima (jer to su još uvijek samo izuzeci) – šuti. Ta građanska, civilizirana, evropska Hrvatska spava, “pravi se mrtva”, ne bi li tako možda preživjela..

A onda me definitivno u stvarnost vratio slučajni susret u središtu Zagreba. Da, ni tome nije bilo davno, tek je nekoliko tjedana prošlo, sjedio sam na Britanskome trgu pijući kavu kada se pored mene zastavi nepoznat čovjek i kaže: “Čitam Vaše članke. Krasni su. Ali, znate, moram Vam reći: mi smo izgubili. Ovo su divljaci s kojima se mi ne znamo nositi!” I što sam mogao, nego da mu kažem: “Znam, imate pravo, jasno mi je da smo izgubili.”

Kada sam to izgovorio, shvatio sam da sam izrekao istinu. Grubu i bolnu, ali istinu. Da, izgubili smo, i ja, i svi oni koji odbijaju poreći svoju prošlost, koji znaju da je ta prošlost temelj ovoga što imamo danas, koji su odbačeni samo zato što su ostali svoji, samo zato što ne pristaju na brisanje i prekrajanje one povijesti što su je sami stvarali. U njihovo bih ime kandidirao, ali istina je da smo mi izgubili. Koliko god da je istina kako se i oni koji su izgubili imaju pravo boriti!

Da kandidiram, kandidirao bih – u ovoj državi i u prilikama u kojima živimo – prvenstveno zato što znam kako se treba prekrižiti, kada uđem u crkvu i što to nisam naučio jučer, jer ne pripadam onima koji su tek nakon godine 1990. morali učiti što su. Ja znam što sam i tko sam od kada slobodno mislim (a to sigurno nije tek od godine 1990.). Znam da se nisam ni klanjao, ni priklanjao, niti sam imao potrebu svoju prošlost uljepšavati izlaskom iz ove, ili ulaskom u onu političku stranku, ili odricanjem od ideja i načela u koje sam vjerovao i vjerujem i dalje. Ne, sve to meni ne treba. Moja generacija, onaj njezin dio koji je ostao vjeran samome sebi,  i ja kao njezin pripadnik, učinili smo ono što smo znali i onoliko koliko smo mogli. U to, da ne bi bilo nikakve zabune, uključujem i one sudionike Domovinskog rata koji su nesebično otišli na branik domovine, ne tražeći za sebe ništa – ni onda, ni danas. A danas, prema svemu sudeći, svi mi trebali bismo ponovo spašavati Hrvatsku.

Zajedno, a ja to zajedništvo ne vidim. I zato, mada se prekrižiti znam, ja kandidirati neću. Za što da kandidiram? Ja, ovdje? Danas?

Tomislav Jakić
Autor 29.3.2016. u 12:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija