Jadrankine bebe

Autor 7.3.2011. u 11:32

Jadrankine bebe

Naličje hrvatske vladajuće kaste, inače pažljivo skrivano u kabinetima vlasti, tamo na zagrebačkom Gornjem gradu, pokazalo se konačno u pravom svijetlu i eksplodiralo nam u lice na ulicama i trgovima hrvatskih gradova. Jest da je među prosvjednicima koji ovih dana tutnje ulicama bilo i pridružene sirotinje kojoj je upravo ulični protest jedini preostali način iskazivanja nezadovoljstva vlašću i svojevrsni poziv u pomoć, ali prave ideologe velikih uličnih protesta valja ipak potražiti na drugoj strani.

Negdje u kabinetima vladajuće stranke, točnije među njenim radikalno sukobljenim frakcijama, podijeljenim na pristaše i protivnike premijerke i šefice HDZ–a Jadranke Kosor, koje pak sve zajedno povezuje jedino grčevita borba za vlast, bez obzira na cijenu. Nažalost, nije daleko od istine teza da je dio najgrlatijih i najopasnijih demonstranata isntrumentaliziran od strane hadezeove ekstremne desnice, nezadovoljne ukupnim ponašanjem svoje šefice, pa se u tom kontekstu spominje i ministar policije, inače ozbiljan pretendent na mjesto gospođe Kosor.

Riječ je naravno o, uvijek za manipulaciju spremnim, braniteljskim skupinama, dakle onima koji u teškoj ekonomskoj situaciji imaju najmanje razloga za nezadovoljstvo. Drugu skupinu demonstranata čini ekipa okupljena preko Facebooka, prilično neartikulirana i raznolika skupina, ali čije se nezadovoljstvo socijalnim stanjem nikako ne smije podcjenjivati. Pa dok je policija masovno mlatila „fejsbukovce“, a vlast i mediji promptno ih proglasili huliganima, protest onih drugih, kudikamo opasnijih, naziva se „dostojanstvenim okupljanjem hrvatskih branitelja“, prema kojima naravno i pandurija iskazuje dužno poštovanje. One prve policija je silovito tukla, to jače jer su se usudili kao mjesto iskazivanja svoga nezadovoljstva odabrati trg pod prozorima Vladine rezidencije, na kojemu je inače zabranjeno svako okupljanje. E kako bi se povukla jasna crta razgraničenja između dva svijeta, onoga virtualnog – svijeta vladajuće elite, i onoga stvarnoga – svijeta plebsa, obespravljenih, nezaposlenih, nezadovoljnih građana. Sve kako gospođa Kosor ne bi baš pod svojim prozorima morala slušati nepodnošljive uvrede i urlike nezadovoljstva svojih podanika, a koji su ustvari rezultat dva desetljeća HDZ-ove vladavine. Naraštaj dakle stasao u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, pa je i njihova destruktivnost i neartikuliranost jedan od ishoda vrijednosnog sloma čitavog društva.

No ta skupina čini se mnogo manje glavobolje zadaje premijerki od one druge, nimalo bezopasne braniteljske populacije. To jest, upravo njenih beba. Koje je baš ona, kao ministrica branitelja, godinama stvarala, tetošila, beneficirala, nagomilala njihov broj do neizdržljivosti, a sada je eto oni, nezahvalnici, nazivaju svojom maćehom. I podmeću joj nogu, šireći s ulica opasnu retoriku mržnje prema EU, zazivaju prekid odnosa sa Srbijom, emitiraju divlji nacionalizam, traže izgon Srba, pozivaju na ubojstvo srpskih političkih vođa… Na sve to njihova politička mater uzvraća priglupo, ali indikativno: „Ja sam vam omogućila respektabilne mirovine!“ I pogađa premijerka u samu srž hrvatskog socijalnog i kulturološkog rasapa. Razotkriva, naime, da je velikim novcem iz državnog proračuna financirana i podmićivana ta glomazna skupina Hrvata, koja stoga nikako ne spada u socijalno ugrožene, nego je njihovo divljanje tek prozirna instrumentalizacija od strane jedne HDZ–ove frakcije.

Uostalom, glavna zvijezda njihova tobože socijalnog bunta bio je pjevač Marko Perković Thompson, sklon ustaškim pjesmuljcima, enormno bogat čovjek, povezan i s korupcijskom hobotnicom bivšega premijera. Pa kada takav lik govori o socijalnoj ugroženosti branitelja, onda je to jednako uvjerljivo kao i kada premijerka Kosor ispali još jedan svoj politički biser, to jest kako Hrvatska neće ući u Evropu ako su mase na ulicama. Ipak, makar se radilo o svađi unutar familije, na relaciji roditelji – djeca, recentna ulična događanja u Hrvatskoj nikako nisu za podcjenjivanje. Tim više jer ona mogu biti tek uvod u mnogo snažnije i smislenije demonstracije, kako zbog ozbiljnog nezadovoljstva građana užasnim socijalnim stanjem, tako i zbog reakcija vlasti, sklone omalovažavanju i vrijeđanju vlastitih građana.

Tako će gospođa Kosor u prilično uzavreloj atmosferi započeti polemiku s činjenicama, pa posve politički izgubljena kazati kako je broj nezaposlenih mnogo manji od stvarnoga, te da se ta masa nezaposlenih Hrvata prijavljuje na burzu samo radi državnih povlastica. A potom pauperiziranim građanima još poručiti kako se „živi relaksiranije“, jer da je kupljeno znatno više automobila nego lani, mada je riječ o ergeli novih limuzina za potrebe državnih činovnika, itd., itd. Stoga se može reći da je dobar dio gnjevnih uličnih protesta isprovocirala upravo sama premijerka svojim ciničnim izjavama, istodobno brojeći političke autogolove. Baš kao što je to i njena glupasta tvrdnja da iza demonstracija stoje opozicijske stranke, premda ove spavaju dubokim zimskim snom, čekajući da im vlast sama padne u krilo.

No unatoč krajnje prijetećoj situaciji, teško je od ove političke elite, prožete korupcijom i nesposobnošću, očekivati da uopće prizna postojanje vlastitih građana, a kamoli njihove teške socijalne prilike, te da konačno odredi datum izbora. I sebi osigura koliko-toliko častan uzmak. Ako je uopće pristojno spominjati ikakvu čast u kontekstu ove vladajuće ekipe.

 

Mladina, štampano izdanje.

Peščanik

Autor 7.3.2011. u 11:32