Janafov korupcijski poučak – državni temelj lopovluka

Marijan Vogrinec
Autor 26.9.2020. u 12:00

Janafov korupcijski poučak – državni temelj lopovluka

foto: Index.hr

Kako je moguće voditi državu i kao premijer jamčiti uredno funkcioniranje sigurnosnog sustava, a ne željeti znati („to me ne zanima“) kako rade i čime se bave sigurnosno-represivno-pravosudni mehanizmi države za koju je „preuzeo odgovornost“? I za rad tih sustava. Nikako. Ili – traljavo, neodgovorno. Pa korupcijski skandali ispadaju tzv. slučajne slučajnosti. Ništa ozbiljno i ništa vrijedno ičije ostavke. Bar ne u Bijednoj Našoj, gdje su ostavke gotovo nepoznata pojava. Osim povremeno iznuđenih. Bit će u pravu lakonotni vođa Domovinskog pokreta Miroslav Škoro kada se čudom čudi kako to premijer Plenković gotovo poimence znâ tko su i prijeti tima što kritiziraju neustavno ponašanje Nacionalni stožera Civilne zaštite u području temeljnih ljudskih prava, a ne želi znati zašto trokira protukorupcijski sustav kojemu je upravo raison d’être zaštita zakonitosti utemeljene na ljudskim pravima. Protukorupcijska neodgovornost?

Piše: Marijan Vogrinec

Više nije bitno zove li se osumnjičeni čelnik strateški/nacionalno važnog državnog poduzeća Jadranskog naftovoda (Janaf) Dragan Kovačević, je li postavljen na unosan vršni uhljebnički posao iz trgovačke HNS-ove ili koje druge polit-koalicijske vladajuće kvote i, upoće, radi li se o Janafu ili kojem god državnom poduzeću kojega god (ne)strateškog ranga, čelniku ministarstva (tipa Lovre Kuščevića), državnoj tajnici (tipa Josipe Rimac), predsjedniku Hrvatske gospodarske komore (HGK) i kandidatu za šefa države (tipa Nadana Vidoševića), samom premijeru (tipa Ive Sanadera), „kancelarskom“ državnom poglavaru (tipa Franje Tuđmana) ili tajkunu nad tajkunima s neupitnim državnim blagoslovom (tipa Ivice Todorića)… Jednostavno, radi se o tomu da je najnoviji korupcijski drp-skandal u tom Janafu – ni prvi niti garant posljednji put – medijski dramatično ukazao na predatorsku hobotnicu, na metastaze otvorenog lopovluka koji se ne sankcionira kako zahtijeva uljuđena tzv. pravna država i  trulež sustava zbog čega se Bijedna Naša nema pravo nazivati – Lijepom Našom. Koju su himnično uzvisila dvojica iliraca, Hrvat Antun Mihanović stihom i Srbin Josif (Josip) Runjanin glazbom.

Nije li neopisivo samouništavajući usud uistinu ljepotom prebogatoga balkanskog kiflića – s najvećim, najrazvedenijim i najljepšim dijelom istočne jadranske obale s otocima – da „najdomoljubniji“ među nama, koji na prvi ton i prvo slovo Mihanović-Runjaninove ode Domovini, istinskom domoljublju i rodoljublju drže jednu ruku na srcu, a drugu u džepu te iste Domovine, svoga roda i naroda? Nekažnjeno. Bez imalo grizodušja. Iz notorne pohlepe, bezobzirnosti i elementarnog osjećaja kada je dosta. I nema veze kako će i hoće li uopće okončati afera Janaf koja je uspjela i javno posvađati predsjednika RH Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, je li, glede i u svezi toga što je tko znao ili nije znao, a morao je ili nije morao/želio znati o tomu tko i kako krade javni novac, odnosno tko je od tih što se busaju u prsa kako su izborno „preuzeli odgovornost“ uistinu osobno i kolektivno odgovoran za nabujalu korupciju i lopovluk u državi. U cjelini, ali i u resorima za koje skupno, zakonski i moralno odgovara upravo izvršna vlast. Redom: premijer, vlada, ministri…

Kada ide dobro u državi, zasluge su i bonusi osobni tim redom „preuzete odgovornosti“; kada pođe po zlu, krivnja se gura pod tepih, minorizira jer „naši“ su posrijedi ili „naši“ – kad ih nadređeni više nema čime braniti od pritiska javnosti/medija, što je premijer 14. vladinog saziva Plenković do apsurda činio sa svakim osobno instaliranim ministrom, sic transit – imaju otići eda bi se odgovornost s vremenom izgubila i krivnja ishlapila. Tzv. presumpcija nedužnosti licemjeran je izgovor tima, je li, što su „preuzeli odgovornost“, a ništa ne znaju o sumnjama, istragama i optužnicama da smijenjene s pozicija odakle se prihranjivalo predatorsku hobotnicu mita i korupcije ili muljalo s imovinskim karticama premjesti na unosna/udobna ili još unosnija/udobnija mjesta saborskih zastupnika (npr. Goran Marić, Lovro Kušćević, etc. u devetom sazivu tzv. Visokog doma), zbrine u stranačkoj pričuvi (npr. Damir Krstičević) i tako to. Pa ni manje niti više, nego tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.

Riba smrdi od glave

I sada – neka visi Pedro, dere se politička rulja s upravljačkog sljemena na objema stranama Markovog trga, a voajerski publikum najširih masa guta medijske vijesti što senzacionalistički prestižu jedna drugu u ludoj kakofoniji naslađivanja, zluradosti, naknadne pameti, prijetnji… A Pedro, koji se sada zove Dragan Kovačević, isti je onaj Pedro koji se jučer zvao ne samo Nadan Vidošević, Ivo Sanader, Ivica Todorić, Franjo Tuđman, etc. i koji će se sutra zvati drukčije i jednako skončati u pravosudnom i javnom zaboravu. Nikomu se nikakvo veliko zlo nije dogodilo, nikakav teški kriminal dokazao, nikakva ih strašna represija nije snašla niti će se Pedru sutra dogoditi išta lošije od onoga što si sami ne žele. Previše se muha zunzara i kojekakvih inih insekata nahvatalo u mrežu da bi ih pauk stigao i želio pokusati. I previše je rodijaka, ortaka, prijatelja i inih sorte lijeva ruka, desni džep u razvedenom tkivu politike i moći da bi vrana vrani išla kopati oči.

Nema šanse, kao što nema ni minimalne šanse izraditi učinkovit, kamoli uspjeti aktualno najavljen – u povodu skandala u Janafu – vladin projekt tzv. antikorupcijskih mjera. Priča za malu djecu u koju ne vjeruju ni ovi iz vlade što to sada najavljuju. Objektivno, imaju alate i sada, pa ništa ne čine. Zašto? Kakve izmjene zakona, ovo ili ono kad ne samo nemaju ni minimum političke volje za učinkovito suzbijati korupcijske metastaze nego ni znanja i sposobnosti, pa zato Bijedna Naša još ohoho vremena neće zadovoljiti političke kriterije međunarodne zajednice za ulazak u schengenski prostor. Itekako znaju vani što se događa na balkanskom kifliću, tko je za što sposoban i s kakvim ljudima u Banskim dvorima imaju posla. Muljaža i uvlakaštvo zemlje tzv. treće ili još niže brzine nisu u modi u Bruxellesu. Ako ćemo pravo, ne nose se ni u vlastitoj zemlji.

Legenda HDZ-ove proročke pameti Ljubo Ćesić Rojs ostat će u zlatnoj knjizi korupcijske, pretvorbene, ratnoprofiterske i ine novorvacke grabeži „napokon svojih na svomu“. Kazao je Rojs: „Tko je jamio, jamio je“. Svi su mu se smijali, a protok vremena je pokzao da je bio u pravu. Kojemu je korupcijsko-lopovskom kapitalcu oduzeta veća imovina čije porijeklo nije mogao dokazati, ako ga se to uopće pitalo nakon što je bio u istražnom pritvoru, pa pušten valjda se doživotno – braniti sa slobode? Nijednom. Koji je kapitalac među „uglednim“ dugoprstićima vratio ukradene milijune u državni proračun? Nijedan. Hoće li ubuduće? Neće. Zašto neće? Zato što mu tzv. pravna država to neće ni tražiti, jer se neće ni potruditi tragom novca doći do tajnih računa u poreznim oazama. Sve se svodi na trenutnu medijsku buku radi demonstracije „ozbiljnosti“ tih koji bi zbog „preuzete odgovornosti“ morali podnijeti neopozive ostavke na svojim upravljačkim radnim mjestima. Da je, naravno, kao što nije kritične količine svijesti, savjesti i moralnog zdravlja vladajuće politike, ali i istinske neovisnosti i profesionalne vjerodostojnosti trećeg stupa vlasti.

Korupcijska hobotnica i lopovluk svake vrsti izravna su krivnja svih 15 vlada od preokretnih 1990-ih godina koje su sinergijski – nema veze koja više, a koja manje – srozale Bijednu Našu među najgore zemlje u Uniji i među fenjerašice u cijeloj Europi. Korupcija je zapasala zemlju od dna i lokalnih feuda (mjesnih odbora i općina) do samog državnog sljemena. Nitko ništa ne zna kad eksplodira korupcijski skandal o bezočnoj pljački zamračila nevjerojatne svote javnog novca i imovine. Navodno je u tri desetljeća pretovareno u privatni džep cca 300 milijardâ kuna, najvećim dijelom iznesenih na tajne račune u poreznim oazama u inozemstvu te pretopljenih u raskošnu tuzemnu imovinu za koju obično nema pokrića u legalnim prihodima. To je više opljačkanog no što iznosi sva ratna šteta u Domovinskom ratu i kojim bi se u hipu vratilo ne samo tih devet milijardâ kuna zdravstvenih dugova, tri milijarde kuna veledrogerijama za bolničke lijekove, udvostručile plaće liječnicima i inom medicinsko osoblju, kupilo suvremenu opremu bolnicama, bez humanitarnih koncerata na kojima se država sramoti uzimanjem 25 posto PDV-a, itsl. Da se i ne govori o inim društvenim potrebama, rastu gospodarstva i životnog standarda…

Svih tridesetak godina od državnog preokreta olovnih 1990-ih godina, nitko osim što se tzv. mali/obični ljudi snebivaju i psuju sebi u bradu ne pita – čak ni zakonom obavezni to pitati, sic transit – dojučerašnjega, je li, gologuza, dekintiranog da nije kadar platiti društvu rundu točenog piva u seoskoj birtiji: „Dečko, odakle ti preko noći vila s bazenom, luda jurilica pred njom, jahta na privatnom vezu uz raskošnu ladanjsku nekretninu na pomorskom dobru, apartmani za iznajmljivanje stranim lovatorima, pa stanovi obiteljskim uzdanicama, debeli konto u banci, život na visokoj nozi…?“ Odakle novac? U Bijednoj je Našoj, krivnjom svih 15 vlada ili participacijom u muteži tipa lijeva ruka, desni džep, nepristojno upitati te novopečene multimilijunere za porijeklo imovine.

Ozakonjeno je pravilo da se lopovu ne smije reći lopov ni kada je očito da krade, da posjeduje što nikako nije mogao legalno zaraditi, jer ga ni tzv. pravna država ne pita odakle mu. Zbog sumnje na korupciju – zašto bi se inače muljalo u imovinskim karticama, „zaboravilo“ upisati ovo ili ono, a vrijedno, sic transit? – premijer Andrej Plenković je zbog pritiska javnosti/medija, a ne svojom voljom, sviješću i savješću, maknuo čak tri četvrtine ministara početnog, 14. saziva vlade. Čak može biti vrlo kobno javno postavljati pitanja o porijeklu imovine ili zaslugama na osnovi kojih se konzumiraju pozicije utjrcaja i moći, natprosječne i doživotne državne apanaže, povlastice, itsl. jer to upitanom, ako nema račun koji nikomu ne polaže i ne želi nikomu ništa dokazivati, izaziva „duševne boli“, „sramoti ga“, „uzrokuje neugodu pred članovima obitelji i prijateljima“, etc.

Zlo i naopako

Tzv. duševne boli kojekakvih preko noći obogaćenih „domoljuba“, „ratnih junaka“ i profitera, zločinaca kojima je nacionalno krivosuđe progledalo kroz prste (npr. u slučaju mučkog ubojstva obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca u prosincu 1991. svi ubojice/merčepovci su oslobođeni, a priznali su ratni zločin) uništili su najpopularniji satirički tjednik Feral Tribune. I portal H-Alter je nedavno platio kaznu zbog istine kojom se našla „osramoćenom“ izvjesna časnica HV-a, u Domovinskom ratu na službi u zarobljeničkom logoru u splitskoj Lori. H-Alter je zbog visoke novčane kazne bio pred zatvaranjem. Spasili su ga čitatelji dobrovoljnim prilozima. Neki drugi mediji, ali i „zviždači“ nisu bili te pasje sreće opstati. Makar i izranjavljeni, je li, maltretiranjem vlastite tzv. pravne države.

Zlo i naopako u Bijednoj Našoj – javno i tajno amenovano na najvišem državnom/političkom vrhu – ima već podugačku bradu i zato će samo kronični hlebinci povjerovati galami iz Banskih dvora kako „više nema nedodirljivih ni u našim redovima“ (HDZ-ovim) i kako „vlada premijera Andreja Plenkovića ima nultu toleranciju na korupciju“. I zato, je li, izlazi s tzv. projektom žestokog obračuna s korupcijom na svim razinam u RH? Koji put se takvo što čulo s obiju strana Markovog trga? I iz usta samog Plenkovića svaki put kad je neka njegova osobna politička instalacija u vladi ili drugdje na državnoj poziciji došla na medijski, ali i represivno-pravosudni zub? Iks puta se to čulo. Baš kao što je iks puta dogodilo da nastrada „zviždač“ umjesto da se provjeri osumnjičenog. I baš kao što će se to zlo i naopako – impregnirano u disfunkcionalnom državnom sustavu – multiplicirati još iks puta.

Sudeći po izjavi ministra pravosuđa i uprave Ivana Malenice, vladin će tzv. projekt obračuna s korupcijom zakonski, je li, „zaštititi, ohrabriti i ojačati položaj ‘zviždača’“, hrabrih ljudi koji zbog svoje svijesti/savjesti ukazuju na koruptivne pojave u svojim sredinama. Živi bili, pa… Jamačno najpoznatija, najsavjesnija i najhrabrija hrvatska „zviždačica“ Ankica Lepej iz Zagrebačke banke provela se kao bosa po trnju (zajedno s ni krivim niti dužnim suprugom u samoborskoj tiskari, sic transit) kad je „odzviždala“ prije 22 godine, a Jutarnji list 17. listopada 1998. eksluzivno objavio u šlageru na prvoj stranici: „Ankica Tuđman 24. ožujka oročila je 210.000 DEM“. Ogromna svota deviznog novca koji nije bio naveden u imovinskoj kartici tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. A odakle mu tolika gotovina, nikad nije objašnjeno. Uštedio od mirovine što ju je zaslužio na dužnosti kadrovika u Generalštabu JNA u Beogradu? A kako je onda kao umirovljenik JNA pisao svoje knjige „zamotan u deku“, jer zimi nije imao ni za platiti grijanje u rezidencijalnoj vili u elitnom dijelu Zagreba, u Nazorovoj ulici, gdje ga je zbrinuo JNA nakon što se s obitelji 1961. preselio iz Beograda?

Tuđman 1958 – foto tudjman.hr

Bila je to prva velika afera u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj koja je zaokupila ama baš svu javnost – što se još teško nosila s posljedicama rata i općom neimaštinom – budući da se novčani skandal ticao osobno državnog poglavara. Tuđmanov ustavotvorac od osobitog povjerenja i državnih časti Smiljko Sokol (u to doba sudac Ustavnog suda RH) tada će se „proslaviti“ nevjerojatnom tvrdnjom da „novac nije imovina“ pa, je li, Tuđman nije morao navesti u imovinskoj kartici što ima na računu ili čime raspolažu članovi njegove uže obitelji. Mudar pûk često rabi onu da riba uvijek smrdi od glave što, je li, nema veze s inim Tuđmanovim navodno imovinskim enigmama. Recimo, kako je došao u vlasništvo rečene vile u elitnom sjevernom dijelu Zagreba dan prije stupanja na snagu zakona o zabrani otkupa rezidencijalnih zgrada bivše SFR Jugoslavije u Hrvatskoj. Dojavila mu neka krtica iz vrha vlasti za kojom se već desetljećima traga i koja otkucava najpovjerljivije državne tajne?

Državnu vilu s velikom park-okućnicom otkupio je, navodi se u ugovoru, za kunsku protuvrijednost bagatelnih 213.758 DEM (njemačkih maraka, Deutsche Mark). Ministarstvo financija je pod ministrovanjem Borislava Škegre (HDZ) vratilo Tuđmanovima gotovo polovicu kupoprodajne svote za vilu i pripadajuće zemljište. Ukupno cca 1400 elitnih četvornih metara za cijenu koja je bila ispod svake i najpovlaštenije cijene budući da vila raspolaže s četiri iznimno velika stana. U prizemlju se nalazi peterosobni stan (358 m²) postostavinski u vlasništvu najstarijeg predsjednikova sina Miroslava i kćerke Nevenke Tuđman, dvosobni stan (118 m²) također u prizemlju u vlasništvu je Nevenke Tuđman kao i trosobni stan (96,76 m²) na prvom katu vile, gdje se zajedno s potkrovljem nalazi šesterosobni dvoetažni stan (328 m²) u vlasništvu dviju kćeri mlađeg Tuđmanovog sina Stjepana na koji je 2010. godine stavljena gruntovna zabilježba zbog poreznog duga.

Jutarnji list je prosinca 2001. pisao da su supruga pokojnog predsjednika Ankica te njihova djeca Nevenka, Miroslav i Stjepan podijelili vilu na četiri jednaka dijela. Otkud Franji Tuđmanu tih 213.758 DEM? Supruga Ankica je svojedobno spominjala autorske honorare za Tuđmanove knjige. No, tolike honorare nije primao ni američki predsjednik Bill Clinton za svoje pisanije, intervjue i predavanja što ih je kasnije držao svima i svakomu tko ga je želio slušati, i pristao to masno platiti, pa… Dobro, vrijedne su bile Tuđmanove knjige, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog jezičnih kalambura kojima su se lingvisti smijali, pa valjda neće biti sumnjivo da se i honorarima moglo kupiti rezidencijalnu vilu vrijednui 213.758 DEM? Ona izvrsno obaviještena i neotkrivena krtica s visokog državnog mjesta još nije „odzviždala“ kako honorati nisu bili toliki. Hoće li, ne zna se. Bit će da nije stigla zbog prezaposlenosti drugim likovima i njihovim djelima.

Pa su tako par sati prije uhćenja pobjegli tzv. pravnoj državi ‘Rvackoj u inozemstvo (u BiH, Austriju ili dalje u bijeli svijet) tajkuni Hrvoje Petrač i Miroslav Kutle, generali Vladimir Zagorec i Ante Gotovina, osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš, bivši premijer Ivo Sanader, pa „gazda GNK Dinama i hrvatskog nogometa“ Zdravko Mamić, provaljene tajne istrage najnovijih korupcijskih hobotnica u slučajevima vjetroelektrane (Josipa Rimac & comp.), Janaf (Dragan Kovačević & comp.), Uljanik (Gianni Rossanda & comp.), lažni SMS-ovi (Franjo Varga & comp.), pa ranije afere Remorker, Fimi media (Ivo Sanader & comp.), Planinska (Petar Čobanković & comp.), itsl… Sva je sila primjera gdje krtice na najvišim državnim pozicijama otkucavaju – za novac ili koju drugu osobnu korist – povjerljive informacije, dostavljaju ih medijima, prekidaju tajne istrage, kompromitiraju dokaze, etc. Kako se, je li, našla špijunska buba u osobnom VW-u Josipe Rimac tako da ju baš ona otkrije i – donese u policiju? Kako se bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović našla u mreži kojom se prisluškivalo Mamića? Etc.

Politika (ne)znanja

I sada cirkusantski verbalni meč u tvrdokohabitacijskom oktogonu dvaju državnih brda: Zoran Milanović proziva Andreja Plenkovića, pobočnika mu u vladi i policijskog ministra Davora Božinovića i DORH zato što, kao, nisu odgovorno odradili posao u korupcijskom skandalu s Janafom, a Plenković, Božinović i DORH vraćaju lopticu na Pantovčak tvrdnjom da Milanović nema pojma o čemu govori. „Ako je policija pratila korupcijsku razmjenu dva milijuna kuna, zašto nije smjesta uhitila aktere, nego čekala godinu dana i zašto je premijer nedavno Draganu Kovačeviću dao novi mandat na čelu Janafa?“ – razložno pita Milanović. „Ja, za razliku od Milanovića na premijerskoj dužnosti, kada je o svemu sve znao, ne radim tako da se miješam u rad policije, DORH-a i pravosudnih institucija koje rade svoj posao“, odgovara premijer. Pitanje je bez odgovora, a obračun s korupcijom na vrbi svirala jer je korupcija utkana u temelje ove države: lopovima, ratnim zločincima i kojekakvim mračnim likovima se skida šešir, a tzv. male/obične ljude pljačka i tjera u zatvor.

Foto Twitter

Kako je moguće voditi državu i kao premijer jamčiti uredno funkcioniranje sigurnosnog sustava, a ne željeti znati („to me ne zanima“) kako rade i čime se bave sigurnosno-represivno-pravosudni mehanizmi države za koju je „preuzeo odgovornost“? I za rad tih sustava. Nikako. Ili – traljavo, neodgovorno. Pa korupcijski skandali ispadaju tzv. slučajne slučajnosti. Ništa ozbiljno i ništa vrijedno ičije ostavke. Bar ne u Bijednoj Našoj, gdje su ostavke gotovo nepoznata pojava. Osim povremeno iznuđenih. Bit će u pravu lakonotni vođa Domovinskog pokreta Miroslav Škoro kada se čudom čudi kako to premijer Plenković gotovo poimence znâ tko su i prijeti tima što kritiziraju neustavno ponašanje Nacionalni stožera Civilne zaštite u području temeljnih ljudskih prava, a ne želi znati zašto trokira protukorupcijski sustav kojemu je upravo raison d’être zaštita zakonitosti utemeljene na ljudskim pravima. Protukorupcijska neodgovornost?

Marijan Vogrinec
Autor 26.9.2020. u 12:00