Janusova istina Domovinskog rata

Marijan Vogrinec
Autor 8.2.2022. u 11:50

Izdvajamo

  • Šeks kukumavči da mu je Vijeće za zaštitu tajnosti podataka uskratilo dokument koji je pak pronašao svojedobno već objavljen u satiričnom  tjedniku Feral Tribuneu pod nazivom „Stenogrami o podjeli BiH“, pa mu ne ide u glavu zašto je njemu lani bio uskraćen. Umirovljeni general HV-a i HVO-a Ljubo Ćesić-Rojs, koji je pročitao Šeksovu knjigu o padu Bosanske Posavine, tvrdi u svom japaja-stilu kako je osobno bio predao autoru najviše materijala za tu knjigu. „Meni je knjiga dobra“, kazao je Rojs Slobodnoj Dalmaciji, „zato što je iznio neke stvari koje još nitko nije. Recimo, tadašnju odluku da se ruši most između Boanskog Broda i Slavonskog Broda. Pokojni general Petar Stipetić je bio u Đakovu kada je izdao zapovijed Vrbancu, on ju je napisao. Naši su srušili most u Brodu, nisu Srbi. Ja imam tu sve originale, to sam dao Šeksu, jedan pun registrator papira. Šeks nije branio tadašnju hrvatsku politiku koju se godinama teretilo za prodaju Posavine, već je govorio i pisao istinu.

Povezani članci

Janusova istina Domovinskog rata

Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Zadnjih dana se digla prašina u domaćim medijima o tomu kako i tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ima svoju istinu o hrvatskom gubitku Bosanske Posavine, rastjerani po Slavoniji posavljanski branitelji svoju, Tužiteljstvo za ratne zločine BiH svoju, hadezeovac s dna „domoljubne“ kace Vladimir Šeks svoju, a bogme Europski sud za ljudska prava pak svoju… I sve su te istine nekako podjednako – neistinite. I što sada? Gdje je, zapravo, istina o Domovinskom ratu kojom valja drilati buduće hrvatske naraštaje, kao što to rade neke braniteljske udruge gurajući se u škole vlastitim projektom „Istina o Domovinskom ratu“? Ima da te glava zaboli. Bez imalo zle namjere, dade se iz iskustva pretpostaviti kako će i to biti jalov posao, jer je obrazac manje-više plagijat prakse bivše države koja je ratnopobjedničkom indoktrinacijom naraštaja po školama, dovođenjem „junaka“ koji su „evocirali uspomene“, etc. šablonizirali velike vrijednosti svenarodnog otpora naci-fašističkom okupatoru i domaćem izdajničkom šljamu, pa je i bilo moguće da su po raspadu SFR Jugoslavije sve te partizanske istine olako izbačene s javne scene 

Marijan Vogrinec

Istina o Domovinskom ratu, očito, voda je duboka, pa je ta istina čupava i okrugla se kotura, poskakuje, odbija se o rubove javne pozornosti, je li, „ne slaže se sama sa sobom“ ni kad je svjedoče sâmi neposredni akteri domovinskoratnih događaja od krucijalna značenja za „današnju slobodu i samostalnost hrvatske države“. Pa će se netko s dva zrna logičke soli u glavi razložno pitati: a kakva je to istina koja može biti i ovakva i onakva, ovisno o tomu tko je iznosi, ako je normalno pojmiti da je istina – istina. Samo ovakva ili samo onakva. Nikako i ovakva i onakva ili, dovraga, neka inaka. Pa kada bivši 555-dnevni šatoraš sa Savske 66 u Zagrebu Tomo Medved, sada vladin potpredsjednik i već godinama ministar hrvatskih branitelja, kaže da smo „svi dužni zauvijek prenositi budućim naraštajima istinu o Domovinskom ratu, koji je temelj hrvatske slobode i državne neovisnosti“, razložno je zapitati se: koju ili čiju istinu? Ovakvu,  onakvu ili pak Medvedovu što ne smije, ne može biti ovakva ili onakva, već isključivo Medvedova. I njegovih istomišljenika. Armirana u službenu istinu, koja pak istina ima svoje svečane i komemorativne prigode, svoje crveno-bijelo-plave lampione, vijence s crveno-bijelo-plavo poslaganim cvijećem u simbolici štita u sredini, uvijek ista izaslanstva s uvijek istima koji formalno namještaju/popravljaju traku na vijencu i polažu dodani im već zapaljeni lampion, svoje govorancije, javne molitve, svoje slušatelje i štošta još svoje.. Sve do svoga limenog službenoga skupog luksuza na četiri kotača, službenih/udnevničenih vozača, svečanih odijela, ića i pića o javnom trošku, itsl.

I nije mala ni nedužna stvar to što tusti dužnosnički uhljebi, je li, smjelo traže od svih nas tzv. običnih/malih ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem, a mlađi i pametniji među nama pakiraju kovčege, kupuju jednosmjerne karte za bilo koje prometalo i gledaju čim prije/brže pobjeći i u najdalju tuđinu od zle maćehe domaje u lažnom celofanu tzv. hrvatske slobode i državne neovisnosti. „Dužni smo zauvijek prenositi budućim naraštajima istinu o Domovinskom ratu, koji je temelj hrvatske slobode i državne neovisnosti“, već je iksti put kazao neki dan Tomo Medved te u vladino i premijerovo ime zapalio crveno-bijelo-plavi lampion i položio istobojni vijenac u spomen/počast osamnaestorici golobradih mladića (A satnija 105. brigade ZNG-a) iz Bjelovara i okolice amaterski poslanih poginuti ujesen 1991. u većinski srpskom selu Kusonjama nedaleko od Pakraca. Službena je istina, dakle i Medvedova, kako je 20 pripadnika A satnije 105. brigade ZNG-a (među njima dvojica policajaca) upala u četničku zasjedu u selu („klasična sačekuša“), pa su pružili otpor iz kuće na broju 55, dvojica su se uspjela spasiti iz obruča, a ostali su ili pobijeni ili pak ranjeni, zarobljeni, mučeni i masakrirani te zakopani u masovnoj grobnici u šumi uz potok Brusnicu i put prema također većinski srpskom selu Brusniku. Ekshumirani su sljedeće godine u nazočnosti plavaca UN-a.

Medvedova istina

Dvije godine kasnije, dok je područje Kusonja još bilo pod nadzorom UN-ovih mirovnih snaga, za komemoracije i polaganja vijenca na kući broj 55 u tom selu, od podmetnute su eksplozivne naprave poginula još trojica hrvatskih branitelja iz bjelovarske 105. brigade. O tragediji u Kusonjama snimljen je i film. E sad, drugi dio te istine – koji pak službena istina niti spominje niti želi priznati iole relevantnom istinom – jest istina da je cijela operacija u Kusonjama amaterski, vojnički neodgovorno pripremljena, kao i kasnija komemoracija pred kućnim brojem 55, što je nepotrebno plaćeno 21 životom mladića pred kojima je stajao cijeli život. Svaki je Pakračanin, da se i ne govori o žiteljima susjednih hrvatskih sela, itekako dobro znao kakvo je to oveće selo Kusonje, da je utvrđeno i naoružano, da se iz njega minobacačkima projektilima razaralo Pakrac i gađala sela s većinski hrvatskim stanovništvom i da je samoubilačka glupost poslati tamo 20 golobradih i vojnički nedovoljno iskusnih mladića. Kad su bili opkoljeni, a tražili su vojnu pomoć, pomoć nisu dobili.

Tko je uopće bio toliko neodgovoran, nesavjestan, pa odobrio unaprijed promašeni, neuspješni i poguban napad na kusonjsku tvrđavu s jako nabrijanim „teritorijalcima“ višestruko malobrojnijih snagama. Poslani su u smrt, i za to nitko nije odgovarao, a kasnije je tragedija iskorištena za patetične govorancije i komemoracije i onih što su odgovorni za te smrti. Na utvrđene Kusonje poslati šačicu golobradih mladića s osobnim lakim pješačkim naoružanjem tragičan je vojno-zapovjedni amaterizam. Kao i to da se komemorira pred kućnim brojem 55 u selu tek stotinjak metara od ruba šume pune do zuba naoružanih srpskih „teritorijalaca“ iz Kusonja i okolice – znajući da „puška-bomba-pištolj“ nesposobni UN-ovi plavci, zapravo, nemaju pojma zašto su tu gdje jesu, kakva im je stvarna uloga i kako ih četnici ne šišaju pola posto u „očuvanju sigurnosti“ u doba tzv. primirja, da nikoga nisu kadri zaštititi, sic transit! – a da se prethodno ne pretpostavi sabotaža te pirotehnički pregleda/osigura mjesto događaja. Pa ne radi se o komemoraciji na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, nego usred rata s neprijateljem koji nema milosti, uvjeren da brani kućni prag od „ustaša“, na teritoriju koje ne kontroliraju hrvatske snage. I?

Slična „višestruka“ istina, gotovo navlas ista kao kusonjska, dogodila se u praskozorje Domovinskog rata i u Borovom Selu, gdje su masakrirani –   također u „klasičnoj sačekuši“ – golobradi mladići sa samo osobnim pješačkim naoružanjem, poslani golom ravnicom kroz tek izniklu pšenicu do gležnja napasti (službena istina: „uvesti red“) utvrđeno i do zuba naoružano svim i svačim većinski srpsko selo. Tvrđavu, koja se osvaja vojnički promišljeno, ne zapovjednom nesposobnošću/neodgovornošću, vojničkim neiskustvom i notornom zloporabom istinskog domoljublja. Po nekoliko je istina u vojnim kiksevima s velikim i nepotrebnim žrtvama na hrvatskoj strani zbog kojih nije mirno spavati, npr. generalima Ivanu Basarcu, Vinku Vrbancu, etc. Pa sad, itekako još ima preživjelih iz akcija, ljudi koji su na vlastitoj koži osjetili „istinu o Domovinskom ratu“ koja se nikako ne uklapa u službenu istinu (recimo, hrvatski ratni i zločini protiv čovječnosti nad srpskim civilima, zarobljenim vojnicima, etc.; kažnjeni smiješnim pravorijecima i najvećim dijelom nesankcionirani, „nije ih bilo“), tako da je istina o Domovinskom ratu zaista – voda (pre)duboka. Ima tih priča da ih je teško sve i pobrojiti.

Pa ispada odveć jednostrana i teško probavljiva – ako ćemo pošteno, jer „žrtva je žrtva“, a „zločin je zločin“ – Medvedova istina s komemoracije neki dan u Kusonjama kako „hrvatska vlada nikada neće prestati tragati za nestalim braniteljima“ (a civilima, sic transit!?), a srpska strana slabo ili uopće ne surađuje, ne daje informacije o nestalima. A i ta istina ima naličje u drugoj istini: koliko je strana dala informacija srpskoj o tomu što se u Domovinskom ratu dogodilo s cca 3000 nestalih Srba, otprilike sto posto više nestalih u odnosu na one za kojima „hrvatska vlada nikad neće prestati tragati“. Nula bodova. Ista meta, isto rastojanje, a istina je opet i ovakva, i onakva i inaka?

Zadnjih dana se digla prašina u domaćim medijima o tomu kako i tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ima svoju istinu o hrvatskom gubitku Bosanske Posavine, rastjerani po Slavoniji posavljanski branitelji svoju, Tužiteljstvo za ratne zločine BiH svoju, hadezeovac s dna „domoljubne“ kace Vladimir Šeks svoju, a bogme Europski sud za ljudska prava pak svoju… I sve su te istine nekako podjednako – neistinite. I što sada? Gdje je, zapravo, istina o Domovinskom ratu kojom valja drilati buduće hrvatske naraštaje, kao što to rade neke braniteljske udruge gurajući se u škole vlastitim projektom „Istina o Domovinskom ratu“? Ima da te glava zaboli. Bez imalo zle namjere, dade se iz iskustva pretpostaviti kako će i to biti jalov posao, jer je obrazac manje-više plagijat prakse bivše države koja je ratnopobjedničkom indoktrinacijom naraštaja po školama, dovođenjem „junaka“ koji su „evocirali uspomene“, etc. šablonizirali velike vrijednosti svenarodnog otpora naci-fašističkom okupatoru i domaćem izdajničkom šljamu, pa je i bilo moguće da su po raspadu SFR Jugoslavije sve te, je li, partizanske istine olako izbačene s javne scene.

To će se sljedećim državnim prevratom – jednog dana, ako ne prije!? – dogoditi i „domovinskoratnim istinama“ što ih Tomo Medved zahtijeva od svih nas „dužnika“ (komu, čemu, zašto?) zauvijek prenositi budućim naraštajima. Sic transit. Uminut će u magli zaborava i Franjo Tuđman i Ante Gotovina baš kao što su službeno uminuli Maršal Tito, Boško Buha i toliki istinski heroji kojima su isti naraštaji, odgajani 45 godina u njihovu duhu i vječnu slavu, 1990-ih godina vandalski minirali spomenike i zatirali svaki zasluženo dobar glas. Huda sudbina istine, je li. Itekako.

Šeksova sudska odbijenica

U svojoj pak borbi za istinu ili tako nešto, što sliči na istinu, Vladimir Šeks je, siva eminencija hrvatske „državotvorne/domoljubne“ politike od 1990-ih godina praktično do danas (sic transit), odbijen na Europskom sudu za ljudska prava s tužbom protiv RH koji mu je uskratio dokumente s povjerljivim podacima Franje Tuđmana pod oznakom državna tajna. Ti su dokumenti trebali Šeksu, kaže, za pisanje knjige „Rašomon na Savi – Dokumentarna kronologija rata u Bosanskoj Posavini“. U međuvremenu, knjiga je objavljena na više od 1000 stranica, ali autor se nikako nije želio pomiriti s činjenicom da mu je čak pet državnih institucija – od Ureda tadašnje predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović do Ustavnog suda RH – glatko odbilo ustupiti tražene dokumente, pa je prije godine dana tužio svoju državu Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. I sada je dobio rješenje: tužba je odbijena. E sad, kakvu je to i zašto istinu o hrvatskom ratnom gubitku Bosanske Posavine (u kojoj je navodno živjelo 270.000 Hrvata i HVO se borio protiv b-h Srba na tom području) RH zaključao pod bravom državna tajna, pa je nije smio znati ni jedan Vladimir Šeks, odnosno kakvom se istinom vodio Europski sud u Strasbourgu, pa odbio tužitelja u korist tužene države? Očito, istina je voda (pre)duboka.

O ishodu srpsko-hrvatskog rata u Bosanskoj Posavini se manje-više sve znâ – HVO je ostao na cjedilu, nije uspio obraniti to područje od srpske vojske i etničkog čišćenja i progona Hrvata, izgubio gotovo sve veće gradove, osim Orašja, postrojbe su se u rasulu razbježale preko Save u Hrvatsku, etc. – pa jamačno lukavi Šeks nije bez razloga tražio odgovore zašto se to dogodilo. Tko je skrivio ratni poraz, je li se Tuđman dogovorio sa srbijanskim voždom Slobodanom Miloševićem o razmjeni teritorija (Srbima u Bosanskoj Posavini koridor desnom obalom Save od Banje Luke do granice sa Srbijom, a Hrvatima neka srpska područja u korist tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, po obrascu Tuđmanove emigranstove desne ruke Gojka Šuška), radi li se o izdaji hrvatskih interesa u Bosanskoj Posavini, itsl. U Tuđmanovim stenogramima i inim dokumentima od najveće državne tajnosti, jamačno s razlogom drži Šeks, kriju se mnogi od tih odgovora koji u bitnomu mijenjaju službenu istinu o Domovinskom ratu, o tomu tko su bili good, a tko bad gay’s u hrvatskom državotvorstvu etničkog čistunstva i „povijesnoga“ teritorijalnog nacionalizma.

Vladimir Seks. Photo: Borna Filic/PIXSELL

„Europski sud je utvrdio da nije povrijeđen čl. 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, jer je Šeksu uskraćen pristup povjerljivim podacima predsjednika Franje Tuđmana“, izvijestili su iz Strasbourga. Time su, je li, stavili točku na neosnovanost njegove tvrdnje da su mu hrvatski sudovi „iz čudnih razloga“ uskratili tražene dokumente. Sud je obrazložio svoje odbijanje tužbe time kako je Šeks „umirovljeni političar koji je ranije obnašao visoke dužnosti te da je zatražio od Državnog arhiva pristup 56 dokumenata koji su imali oznaku ‘Državna tajna – strogo povjerljivo’. Ured predsjednice je, preporukom Vijeća za nacionalnu sigurnost, bio dopustio pristup 31 dokumentu, ali za 25 je rečeno da im ne može pristupiti jer bi to moglo naštetiti neovisnosti, integritetu, nacionalnoj sigurnosti i vanjskim odnosima zemlje“. Ta zabrana je potvrđena u svim daljnjim državnim postupcima na kojima je inzistirao Vladimir Šeks, pa se potom, uvrijeđen do dna duše, latio tužbe Europskom sudu za ljudska prava.

Pa će, je li, istina o Domovinskom ratu u Bosanskoj Posavini, gdje su Hrvati u međuvremenu temeljito etnički očišćeni, ostati enigmom do daljnjega. Kao i sva istina o HVO-u i tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, koju je Haaški sud proglašena tzv. udruženim zločinačkim pothvatom, vojni i politički vrh većinom pouhićivan i pravomoćno osuđen na dugogodišnje uzništvo… No, nije se odustalo od tzv. trećeentitetskih rovarenja jataka međunarodno nepriznatog entiteta pod laudama tzv. jedinstvene države BiH na europskom putu. Sic transit. Zauzeti hrvatski ideolozi i operativci razaranja tzv. Jugoslavije u malom, bratski sljubljeni sa b-h Srbima s kojima su se štono jučer etnički čistili, klali, silovali, palili si domove…, na „europskom putu“, pa „za jedinstvenu BiH“!? Da pukneš od smijeha! Bi li i tzv. strogo pov. državne tajne prokazale službenu istinu o Domovinskom ratu, koja bi u ključnomu srušila „državotvornu“ kuću od karata i razložno dovela u pitanje ne samo aktere i događaje od 1991. do 1995. godine u Bijednoj Našoj i BiH nego i svu prijevaru nacionalizama na zapadnom Balkanu po završetku oružanog dijela rata do danas? Time, je li, i učinile upitnom budućnost samonedostatnih i nesložnih poslijeratnih bantustana na tlu ex-Jugoslavije? Pa je onda i sudski „stop“ Šeksu puno jasniji?

Novinar Slobodne Dalmacije Zoran Šagolj zamolio je Šeksa za komentar toga da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao povjerenje RH, „čija su tijela provjerom utvrdila da je to u funkciji očuvanja nacionalne sigurnosti i da bi prijevremenom objavom tih podataka, koji su zaštićeni, klasificirani, došlo do njezine ugroze, odnosno da ta zaštita države preteže nad interesom povjesničara, istraživača, znanstvenika i pisaca poput mene. Kvaka je u svemu tome što tu nema obrazloženja koji bi to konkretno bili podaci koji bi mogli ugroziti nacionalnu sigurnost“. Šeks tvrdi da je od Državnog arhiva i Vijeća za zaštitu tajnosti podataka dobio oko 10.000 dokumenata označenih kao državna tajna, koja je pak skinuta i on ih je koristio u svojim knjigama. E, 25 dokumenata je ostalo pod sedam brava i vrag zna koliko ključeva. Pitanje je što u njima piše, a opasno je za tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu i još žive pojedince. Pa ni jedan Šeks ne smije znati, kamoli objaviti istinu koja u njima piše.

Primjerice, zašto se ne dopušta skinuti oznaku tajnosti s Tuđmanovog razgovora s vodstvom Zajednice prognanika i izbjeglica 1992. godine, njegovog razgovora s vodstvom HDZ-a Bosansko-posavske župnije, s jednog razgovora Tuđman-Galbraith, s razgovora s tadašnjim papinskim nuncijem u RH, itsl… Gdje ima dima, ima i vatre, kaže mudar pûk, a nacionalna sigurnost ne trpi ni dim, kamoli vatru koja može biti požarna stihija koju nikakvi vatrogasci više ne mogu čak ni lokalizirati. Kakva to i čija istina može „srušiti“ Bijednu Našu, pa mora ostati pod sedam brava i vrag zna koliko ključeva? Što je to, komu i s kime Tuđman (u)činio da to nitko ne smije znati, pa ni vlastiti mu sunarodnjaci i sugrađani, kamoli netko drugi? Previše je to pitanja i upitnika za jednu istinu koju oktroira jedan Tomo Medved i istomišljenici mu. Štoviše, na tu i samo tu istinu, nijednu drugu, obavezuju sve živo i neživo u Bijednoj Našoj: „Dužni su (sic transit, dužni!? – op. a.) zauvijek prenositi budućim naraštajima istinu o Domovinskom ratu, temelju hrvatske slobode i državne neovisnosti“.

Hrvati srušili most, ne Srbi

Šeks kukumavči da mu je Vijeće za zaštitu tajnosti podataka uskratilo dokument koji je pak pronašao svojedobno već objavljen u satiričnom  tjedniku Feral Tribuneu pod nazivom „Stenogrami o podjeli BiH“, pa mu ne ide u glavu zašto je njemu lani bio uskraćen. Umirovljeni general HV-a i HVO-a Ljubo Ćesić-Rojs, koji je pročitao Šeksovu knjigu o padu Bosanske Posavine, tvrdi u svom japaja-stilu kako je osobno bio predao autoru najviše materijala za tu knjigu. „Meni je knjiga dobra“, kazao je Rojs Slobodnoj Dalmaciji, „zato što je iznio neke stvari koje još nitko nije. Recimo, tadašnju odluku da se ruši most između Boanskog Broda i Slavonskog Broda. Pokojni general Petar Stipetić je bio u Đakovu kada je izdao zapovijed Vrbancu, on ju je napisao. Naši su srušili most u Brodu, nisu Srbi. Ja imam tu sve originale, to sam dao Šeksu, jedan pun registrator papira. Šeks nije branio tadašnju hrvatsku politiku koju se godinama teretilo za prodaju Posavine, već je govorio i pisao istinu.

Ljubo Cesic Rojs. Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Ja sam mu dao i razgovor Lisica – Meter Sočković, i kada Lisica kaže ‘nemojte, bre, da rušite, trebat će i hrvatska i srpska deca sutra da idu preko njega’. Ili kada isti srpski general govori da se povuče hrvatska vojska iz Bosanskog, a oni neće tući Slavonski Brod. A onda su poslije smrti govorili da su Tuđman i Šušak prodali Posavinu. Imam ja to sve, sve se zna, kao što je i Stipe Mesić preko Britanaca dao sve transkripte, pa su u Sarajevu objavljene svije knjige Tuđmanovih transkripata. Od tada više nema tajni, a ja ima dvadeset godina da govorim da je Mesiću trebalo suditi za veleizdaju. (…) Radi se o točno osam od ukupno nekih 300 koje je Miro Tuđman uzeo nakon predsjednikove smrti i odnio pod objašnjenjem da je to privatni arhiv. Tuđman i ja smo razgovarali zadnji put 20. studenoga 1999. godine, točno 20 dana prije njegove smrti. Sada je umro i Miro, i tko zna gdje je to. Inače, u tom razgovoru sam govorio predsjedniku tko su pravi vlasnici nekih novina, kako za njega izdaju i nose mu na čitanje jedna, a za ostatak Hrvatske druga izdanja istog broja.“

Dobro nije nikomu, pa ni kontroverznom Rojsu vjerovati na riječ, ako to nema potvrdu u autentičnom dokumentu, kao onomad ni Zlatku Canjugi nadimkom Cezar kako mu je Tuđman na smrtnoj postelji zadnjim dahom kazao neka vrati ime Dinamu, ali ostaje itekako živom činjenica da istina o Domovinskom ratu ima Janusovu glavu i janusovski karakter: može i ovako, može i onako, ali može i inako. Ovisi o tomu tko i s koje strane gleda, a uvijek gleda kako mu najbolje odgovara, pa…

Marijan Vogrinec
Autor 8.2.2022. u 11:50