Jasenovac, Hrvatska i svijet

Tomislav Jakić
Autor 28.4.2017. u 17:58

Izdvajamo

  • Takva saznanja uključuju da se zna kako su ustaše na vlast u Hrvatskoj doveli talijanski fašizam i njemački nacizam (a ne hrvatski narod!)
  • kako je “za dom – spremni” bio samo i jedino pozdrav u vrijeme ustaške vladavine (nikakav “stari hrvatski pozdrav”)
  • kako su ustaše od samoga dolaska na vlast počele s progonom, uključujući i fizička likvidiranja, Srba, Židova, Roma i – naravno – onih Hrvata koji se s njima nisu slagali
  • kako je njihov režim slao vojsku, kao topovsko meso, na Istočnu frontu
  • kako je prepustio Italiji najveći dio obale i otoka
  • kako je, osim u jasenovačkom kompleksu, zatvarao, mrcvario, iznurivao i ubijao nepodobne (druge i drugačije) u još šezdesetak logora koji su trajali od nekoliko mjeseci do nekoliko godina i kako je – na kraju – besmisleno i bespotrebno produljio Drugi svjetski rat u Evropi za gotovo dva tjedna, stvarajući tim odbijanjem predaje i povlačenjem pod borbom prema Austriji, preduvjete za ono što će se dogoditi nakon konačne predaje kod Bleiburga (a što nitko niti negira, niti opravdava, za razliku od povijesnih revizionista koji uporno nastoje negirati postojanje ustaških logora smrti, ili barem smanjiti broj njihovih žrtava, uz tvrdnju da su u njih zatvarani samo “neprijatelji države” – na primjer djeca koja su tek prohodala). Sve to “novi hrvatski čovjek” proizvod hrvatskog obrazovnog sustava i medijskog što zaglupljivanja, što otvorenog laganja – neće znati.

Povezani članci

Jasenovac,  Hrvatska  i  svijet

Na službenoj komemoraciji što ju je svakome kome je doista stalo do Hrvatske bilo teško gledati, nakon one impresivne, ali neslužbene, uz desetak stranih ambasadora – dan ranije – vijenac je položila i kćerka jednoga ubijenog logoraša. Dok je truba svirala mirozov ta je žena podigla desnu ruku na vojnički pozdrav. Ali, podigla je i uz sljepoočicu prislonila stisnutu šaku – pozdrav partizana. Rekla je sve što treba reći. I Hrvatskoj, i Evropi i svijetu.  

U kišno nedjeljno prijepodne 23. travnja godine 2017. Hrvatska se u Jasenovcu  definitivno, jednom za svagda i nepovratno predstavila svijetu kao ono što, zahvaljujući aktualnoj vlasti, na žalost jest: bijeda notorne povijesne laži, zaogrnuta prozirnim plaštem glumljenoga dostojanstva. Te je nedjelje, naime, Država održala službenu komemoraciju kojom se podsjeća na tragični pokušaj proboja velike skupine zatočenika iz ustaškog koncentracionog logora u Jasenovcu u proljeće posljednje ratne godine, one 1945. Naglašavamo ovo: Država, jer osim njezinih predstavnika, uključujući i one koji su, uz ostalo, poznati i po posjetu grobu ustaškog poglavnika u Madridu, jedva da je podno spomenika, Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, nekoga još i bilo. Više se ljudi sakupi na zagrebačkom groblju kada umre ili netko mlad, ili pak netko čiji potomci imaju razgranata prijateljstva i poznanstva. No, ovdje, pod olovnim nebom tmastih oblaka bili su, uz rijetke izuzetke, samo “svoji sa svojima”, smrknutih lica koja nisu odavala ni tugu, ni sućut, nego neskrivenu ljutnju. Ljutnju zbog toga što su ostali na brisanom prostoru, što su – usprkos protoklarnom okviru i pratećoj vojnoj ceremoniji – ipak ostali sami. Sami i ogoljeni, tako da su cijela Hrvatska, ali i cijela Evropa, pa i cijeli svijet, mogli vidjeti kolika je vrijednost “zaklinjanja” aktualnih vlasti u antifašizam (na primjer pri posjetu Izraelu, ili pri susretu s posebnim američkim izaslanikom za Holokaust).

Drugu godinu za redom Jasenovac je zorni pokazatelj koliko tragične, toliko i opasne podijeljenosti hrvatskoga društva. Drugu godinu za redom službenu komemoraciju, zbog sve izraženije fašizacije zemlje, bojkotiraju Savez antifašističkih boraca i antifašista, Srpsko narodno vijeće i židovske udruge. No, izraz “podijeljenost” sugerirao bi da je otprilike pola na jednoj strani, a pola na drugoj, što nije točno. Ne, Jasenovac s gotovo nepreglednom povorkom na “neslužbenoj komemoraciji” (kako neće propustiti naglasiti neki mediji) u subotu i s hrpicom dužnosnika na službenoj komemoraciji u nedjelju, svjedoči o tome da vlast, ma koliko se upirala dokazati svoj legitimitet, proizašao iz izbornih reultata, nema na svojoj strani većinu. Ni slučajno! Tzv. lijeva opcija pomogla je sadašnjoj ekipi u preuzimanju Markovog trga kada je tadašnji čelnik vodeće stranke, navodno lijeve orijentacije, uoči izbora kao poslovičnog zeca iz rukava “izvukao” djeda ustašu, pa onda još jednoga rođaka, ustašu, u uzaludnom pokušaju da pridobije dio desnih glasova. Izgubio je glasove svojih tradicionalnih pristaša, a time i izbore, pa posljedično i vodeću funkciju u stranci. Na vlast su, opet jednom (a oni upravljaju Hrvatskom uvjerljivo najveći broj godina njezinoga neovisnog života, to se nikada ne smije zaboraviti) došli pristaše “hrvatske lisnice u hrvatskom džepu” i “hrvatske puške na hrvatskom ramenu”. Što su nam (nekima, doduše, ne) lisnice bezdušno ispraznili, što su naše banke prodali strancima, naše tvrtke ili uništili ili također dali u strane ruke, a vojsku pretvorili u pomoćnu postrojbu vojnoga saveza kojime “drmaju” Sjedinjene Države, o tome sada nećemo. Ali hoćemo o tome da je ta vlast i u ovom, i u proteklom mandatu širom otvorila vrata povijesnom revizionizmu, nacionalnoj, odnosno vjerskoj netoleranciji i neskrivenoj mržnji koja naprosto kulja na sve strane (pa čak onda, ili pogotovo onda kada se raspravlja o jeziku).

I ta vlast ima obraza tvrditi i građanima Hrvatske, i Evropi (koja ipak još nije posve u rukama desnice) i svijetu kako poštuje antifašističku borbu i odaje počast žrtvama fašizma – pri čemu se naoko spretno, ali zapravo jadno i bijedno, uporno kao žrtve guraju u prvi plan Židovi (koji su to nesporno i bili; zahvaljujući ustašama pobijeno je 75% Židova koji su do 1941. živjeli u Hrvatskoj), samo da bi se zamaglila, a ako je ikako moguće i prešutjela činjenica da su ustaše sustavno ubijali i Srbe u Hrvatskoj. I javno se “na velika zvona” najavljuje obračun s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, što prevedeno na svakodnevni jezik znači obračun s antifašizmom, ali – što je još važnije – obračun do potpunog zatiranja sa sjećanjem kako na antifašističku borbu i komuniste koji su je poveli, tako i na državu uspostavljenu nakon Pobjede 1945. Zato su porušene tisuće spomenika, skinute spomen – ploče (poput, na primjer, one na zgradi ustaške policije i mučilišta i stratišta brojnih ilegalaca na teškom mukom ponovno uspostavljenom Trgu žrtava fašizma u Zagrebu), zato nam se “smiješi” budućnost očišćena u svim porama i od samoga spomena na čovjeka koji je bio na čelu Narodno-oslobodilačke borbe, ali i poslijeratne federacije, kojega će  na svim kontinentima i dalje pamtiti kao izvanrednog gerilskog vojskovođu i jednog od najznačajnijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća. A kada “novi hrvatski čovjek” modeliran po volji i ukusu one šačice što se “službeno” okupila u Jasenovcu iskorači u svijet, suočit će se sa činjenicom da taj svijet o njegovoj zemlji ne misli ništa pozitivno (ako uopće i zna da postoji), ali da ima saznanja o notornim povijesnim činjenicama o kojima on pojma neće imati.

Takva saznanja uključuju da se zna kako su ustaše na vlast u Hrvatskoj doveli talijanski fašizam i njemački nacizam (a ne hrvatski narod!); kako je “za dom – spremni” bio samo i jedino pozdrav u vrijeme ustaške vladavine (nikakav “stari hrvatski pozdrav”); kako su ustaše od samoga dolaska na vlast počele s progonom, uključujući i fizička likvidiranja, Srba, Židova, Roma i – naravno – onih Hrvata koji se s njima nisu slagali; kako je njihov režim slao vojsku, kao topovsko meso, na Istočnu frontu; kako je prepustio Italiji najveći dio obale i otoka; kako je, osim u jasenovačkom kompleksu, zatvarao, mrcvario, iznurivao i ubijao nepodobne (druge i drugačije) u još šezdesetak logora koji su trajali od nekoliko mjeseci do nekoliko godina i kako je – na kraju – besmisleno i bespotrebno produljio Drugi svjetski rat u Evropi za gotovo dva tjedna, stvarajući tim odbijanjem predaje i povlačenjem pod borbom prema Austriji, preduvjete za ono što će se dogoditi nakon konačne predaje kod Bleiburga (a što nitko niti negira, niti opravdava, za razliku od povijesnih revizionista koji uporno nastoje negirati postojanje ustaških logora smrti, ili barem smanjiti broj njihovih žrtava, uz tvrdnju da su u njih zatvarani samo “neprijatelji države” – na primjer djeca koja su tek prohodala). Sve to “novi hrvatski čovjek” proizvod hrvatskog obrazovnog sustava i medijskog što zaglupljivanja, što otvorenog laganja – neće znati. I čudom će se čuditi i pitati što taj svijet ima protiv njegove domovine, najljepše na svijetu. Neće, jadan, shvatiti da nitko u svijetu nema ništa protiv Hrvatske, ali da mnogi imaju u najmanju ruku veliku rezervu prema Hrvatskoj, ovakvoj kakva jest: dvoličnoj, licemjernoj, više nego sklonoj koketiranju s neoustaštvom, otvorenoj za povijesni revizionizam najprizemnjije vrste (Jasenovac kao “komunistički logor smrti nakon 1945.” – na primjer).

Na službenoj komemoraciji što ju je svakome kome je doista stalo do Hrvatske bilo teško gledati, nakon one impresivne, ali neslužbene, uz desetak stranih ambasadora – dan ranije – vijenac je položila i kćerka jednoga ubijenog logoraša. Dok je truba svirala mirozov ta je žena podigla desnu ruku na vojnički pozdrav. Ali, podigla je i uz sljepoočicu prislonila stisnutu šaku – pozdrav partizana. Rekla je sve što treba reći. I Hrvatskoj, i Evropi i svijetu.

Novosti

Tomislav Jakić
Autor 28.4.2017. u 17:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija