Jastrebi i tetrijebi

Autor 13.3.2011. u 03:06

Jastrebi i tetrijebi

Ako je rat završio, ne znači da je gotov. Polazeći od te logike jedan je marginalni kroničar prije više godina pisao o fenomenu trajnovalidnoga rata, ideološkoj tvorevini pomoću koje se oligarhije nekih balkanskih zemalja održavaju na vlasti, i to tako što uz kvalitetno narušenu bilateralnu suradnju njeguju međusobno unosne odnose. Te je oligarhije marginalac nazvao paracivilnim formacijama.

Konkretno, paracivilne formacije su “tijela koja obnašaju civilnu vlast stalnim poticanjem i korištenjem emocija tipičnih za ratno stanje. Čim njihovi predstavnici navuku građanska odijela prožima ih zanos loše kastriranih vojskovođa. Oni nose priručni rat u aktovkama i vade ga kao spasonosni adut kad god se suoče s nevoljama mirnodopskog tipa”.

Iz prakse je poznato da paracivilne formacije najbolje rezultate postižu u domeni pravosuđa. Tamo se, po istome modelu kojim se razgraničava rat od mira, još njeguje i stroga odvojenost “pravnog” od “političkog”. Pravosudni aparati nekih balkanskih zemalja, kada je riječ o stvarima od kapitalnog značaja za naciju, u pravilu su do te mjere izolirani od političkih utjecaja da svaka njihova odluka postaje prvorazredan politički čin.

Zašto bi se političari miješali u rad tužilaštava ili sudova ako su ovi dovoljno samostalni da obavljaju posao umjesto njih? Tko takvu prirodu odnosa ne može shvatiti, ne razumije kako se na Balkanu, uz pomoć svježe okrečenih institucionalnih kulisa, simulira postojanje pravnih država. Što je više zakletvi u “profesionalnu nezavisnost” određenog pravosudnog tijela, možemo biti sigurniji u njegovu političku upotrebljivost. Balkansko iskustvo govori da je pravna država objektivno najdjelotvornija tamo gdje faktički ne postoji.

Jedinstvene uspjehe na tom planu u zadnje doba postiže Tužilaštvo za ratne zločine iz Beograda. Sada već obilni niz “slučajeva” što su potaknuti s toga mjesta – od hapšenja Ilije Jurišića, Ejupa Ganića i Tihomira Purde, koji su nakon boravaka u zatvorima oslobođeni zbog nedostatka dokaza i neutemeljenosti optužbi, preko saslušanja vukovarske liječnice Vesne Bosanac, pa do tjeralice za Jovanom Divjakom, sarajevskom ratnom legendom, koji je nedavno lišen slobode u Austriji – vodi ka neminovnom zaključku: potpuni profesionalni debakl s maksimalnim političkim rezultatom.

Tužilac Vladimir Vukčević, posvećen isključivo pravu i pravdi, iz svoga skromnog ureda dirigira “događanjima naroda” u tzv. regiji. Nije to mala odgovornost. Za to su potrebni stručnost, znanje i nepotkupljivost. Gotovo ga možemo zamisliti kako spretno rukuje daljinskim upravljačem – birajući kažiprstom kaznene predmete umjesto programa – i izvodi mase na ulice. Deset tisuća duša u Zagrebu, isto toliko u Sarajevu. Zastave i parole, kletve i psovke, Jastrebi i Tetrijebi. Tenzije na rubu provala nasilja. Skor nije loš, smješka se u fotelji tužitelj Vukčević, dok s ekrana urla svjetina. A gdje su još opcije na daljinskom koje dosad nisu korištene. Kad pritisneš zadnje dugme obično se daje film katastrofe.

Tužilaštvo za ratne zločine iz Beograda kao da je zaduženo za to da u susjednim zemljama inducira bijes protiv Republike Srbije. Zašto je to Republici Srbiji potrebno, nije sasvim jasno, ali ne treba biti odviše naivan oko naravi nacionalistički orijentiranih režima: dogodi li se da ne budu okruženi antagonizmima, izgubit će znatan dio vlastitoga smisla. A i dežurni “pomiritelji” – dok rade na “smirivanju napetosti”, hine isprike na stratištima i igraju svoje humanističke role pred europskom publikom – mogli bi gubiti na važnosti ako se oni koje mire ne ujedaju.

Istini za volju, kako su napori tužitelja Vukčevića uzeli maha, nikoga ne bi naročito iznenadilo da se za jednoga od bezbrojnih susreta između Borisa Tadića i Ive Josipovića ovaj potonji zatekne s lisicama na rukama. Nazočni bi to, u duhu dobrih odnosa, popratili onim hladnim realpolitičkim pogledima iz kojih se čita da “institucije rade svoj posao”, a i uhapšeni se deklarira kao zakleti legalist. “Čekajte malo, pa ja nisam ni sudjelovao u ratu?!” možda bi tek zbunjeno primijetio. “Naravno da nisi, izdajniče!” mislila bi okupljena masa ispod sablje kralja Tomislava, odlučna da ipak iskaže revolt zbog još jednog Hrvata koji postaje žrtvom opake srbijanske namjere da izjednači krivnju za rat.

Bila bi to tek nova (i možda nešto povoljnija) posljedica staroga prešućenog dosluha. Hrvatska nacionalistička vlast – bez obzira na proteste razgoropađenih branitelja, koji će na kraju svejedno glasati za desne varijante, bliske HDZ-u – može biti zahvalna beogradskim revnosnicima. Po oslobođenog Purdu je, naposljetku, poslan Vladin službeni avion, a ovaj je nakon povratka u zemlju uručio buket hvalospjeva suzama ukrašenoj premijerki. Nije li se isplatilo godinama od njega tajiti optužnicu i praktički ga servirati pravnoj državi prokletog neprijatelja, e da bi potom njegova žrtva bila ugrađena u više plemenske ciljeve?

Problem je, međutim, nešto neugodniji od puke političke pragme, o njemu se vrlo intenzivno šuti, a glasi ovako: jednaku reakciju kao i hapšenje Tihomira Purde, koji je evidentno nevin, u Hrvatskoj bi izazvao kazneni progon nekoga tko je za ratne zločine evidentno kriv. Da su se na beogradskim potjernicama našli prononsirani ratni velikani – likovi poput Tomislava Merčepa ili Mirka Norca, na primjer – ili da u nekoj stranoj zemlji bude uhapšen Mate Laušić, koji snosi zapovjednu odgovornost za logor u Lori, nema nikakve sumnje da bi iste gomile demonstrirale na hrvatskim trgovima, da bi se psovale iste krvave majke i u predvečerja razlijegao urlik kolektivnog mučenika kojeg zle sile demoniziraju i svrstavaju u zločinački tabor.

Tužitelj Vukčević dokazao je da može učiniti mnoge svinjarije, no iz dežurne hrvatske perspektive, kad god se dotični ne bavi isključivo Srbima, on i nije u stanju poduzimati išta drugo. Svinjarija je sadržana u njegovoj namjeri. S praktičnog stajališta gard se čini ispravnim – onaj marginalac s početka teksta zagovarao je princip prema kojemu državama koje izbjegavaju suočavanja s vlastitim zločinima treba uskratiti pravo da u sličnim pitanjima nastupaju kao međunarodni pravni subjekti, te ih staviti pod jaram civiliziranijih i moćnijih tutora – ali to ništa ne govori o etičkoj podlozi “volje za pravdom” što se iskazuje na hrvatskoj strani.

Hrvatska politička i pravna elita, zajedno s nabrušenom “javnošću”, ima najmanje razloga za moralni trijumf nad beogradskim pacerima. Tome u prilog govore stotine presuda za ratne zločine iz devedesetih godina, s “počiniteljima u odsutnosti”, koje su donesene bez dokaza i prava na dostojnu obranu. O tome svjedoči i nemilosrdan odnos prema vlastitim građanima srpske nacionalnosti: presuda Mirku Graorcu, recimo, koji je poslan na višegodišnju robiju na osnovu lažnih svjedočenja, da bi onaj što je tu presudu donio danas paradirao u svojstvu zamjenika državnog tužitelja, blisko surađujući sa svojim srbijanskim kolegama.

Ako je rat završio, ne znači da je gotov. Bogati fond nekažnjenih ratnih zločina, pošto nije uzrokovao nikakve kolektivne zapitanosti, služi kao politički resurs i gorivo za emocionalno potpaljivanje masa. Sa sličnim daljinskim upravljačem koji koristi tužitelj Vukčević, uostalom, hrvatski ministar policije naumio je u izbornoj godini istražiti “komunističke zločine”, privesti krivce zakonima i nakon sedam desetljeća rasvijetliti mračnu istinu: provizorij pravne države stupa na scenu samo zato da bi se mogao politički kapitalizirati.

Dok ih trese pravednički bijes zbog uvrede iz Beograda, hrvatski patrioti nemaju se razloga osjećati moralno superiornima. Ono zbog čega su složno skočili na noge je “slučaj Purda”, a ne “slučaj Pravda”.

Novosti

Autor 13.3.2011. u 03:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija